Anatomija Fenomena

Kataloniji u čast (3) [Tema: Orvel]

vojnici

3

U ratovanju u rovovima pet je važnih stvari: ogrijevno drvo, hrana, duhan, svijeće i neprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su važne upravo tim redom, s neprijateljem daleko posljednjim. Osim noću, gdje se uvijek mogao očekivati iznenadni napad, nitko se nije zabrinjavao zbog neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakuju tamo i amo. Trajna je preokupacija obiju vojski bila kako da se ugriju.

Moram usput reći da sam za čitava boravka u Španjolskoj vidio vrlo malo borbe. Na aragonskoj sam fronti bio od siječnja do svibnja, i između siječnja i konca ožujka na fronti se događalo malo ili ništa, osim kod Teruela. U ožujku su bile teške bitke oko Huesce, no ja sam osobno u tome imao samo manju ulogu. Kasnije, u lipnju, uslijedio je katastrofalan napad na Huescu u kojem je za jedan jedini dan ubijeno nekoliko tisuća ljudi, no ja sam bio ranjen i onemogućen prije no što se to dogodilo. Meni se rijetko događalo ono što se obično smatra užasima rata. Nijedan avion nikad nije blizu mene bacio bombu, mislim da granata nikad nije eksplodirala unutar četrdesetak metara oko mene, a samo sam jedanput bio u borbi prsa o prsa (jedanput je prečesto samo jedanput, moram reći). Bio sam, naravno, pod teškom paljbom strojnice, ali obično na većim udaljenostima. Čak je i u Huesci čovjek bio dosta siguran ako bi poduzeo razložne mjere predostrožnosti.

Tamo gore, u brdima oko Zaragoze, bila je to jednostavno dosada pomiješana s neudobnostima pozicijskog ratovanja. Život jednako dosadan kao i onaj gradskog činovnika, i gotovo jednako toliko pravilan. Stražarenje, patrole, kopanje; kopanje, patrole, stražarenje. Na vrhu svakog brežuljka, fašističkog ili lojalističkog, hrpa otrcanih, prljavih ljudi koji dršću oko zastave i nastoje se ugrijati. A čitav dan i noć, beznačajni meci lutaju preko praznih dolina i samo nekom rijetkom, nevjerojatnom mogućnošću stižu na mjesto, u čovjekovo tijelo.

Često bih se zagledao u vjetroviti pejzaž i čudio se besplodnosti svega toga. Neodlučivost takve vrste rata! Prije toga, negdje u listopadu, vodile su se divlje borbe za svaki od tih brežuljaka; tada, pošto su zbog nedostatka ljudi i oružja, osobito artiljerije, sve veće operacije postale nemoguće, svaka se vojska ukopala i smjestila na vrhove brežuljaka koje je osvojila. S naše desne strane bila je mala predstraža, također POUM, a na izdanku brda ulijevo, pod kutem od oko 190 stupnjeva u odnosu na nas, položaj PSUC gledao je prema jednom višem izdanku brda s nekoliko malih fašističkih posada razasutih na vrhovima. Takozvana linija krivudala je tamo-amo prema obrascu koji bi bio posve nejasan da se na svakom položaju nije vijorila zastava. Zastave POUM i PSUC bile su crvene, anarhističke su bile crvene i crne; fašisti su obično imali monarhističku zastavu (crveno-žuto-crveno), no ponekad bi izvjesili zastavu Republike (crveno-žuto-purpurno). Krajobraz je bio veličastven, ako ste mogli zaboraviti da su svaki planinski vrh zauzele trupe pa da je stoga prekriven limenim konzervama i skorenim izmetom. S naše desne strane sierra se svijala prema jugoistoku i otvarala prostor širokoj, šarenoj dolini koja se protezala do Huesce. Usred nizine razastrlo se nekoliko kockica poput bačenih kocaka; to je bio grad Robres koji su držali lojalisti. Često bi jutrom dolina bila skrivena ispod mora oblaka iz kojih su se brežuljci izdizali ravni i modri, tako da je krajolik čudesno podsjećao na fotografski negativ. Iza Huesce bilo je još brežuljaka istih oblika kao i naš, protkanih šarama snijega koje su se mijenjale dan za danom. U daljini, čudovišni vrhunci Pirineja, gdje se snijeg nikad ne otopi, kao da su plutali ni na čemu. Čak je i dolje u nizini sve izgledalo mrtvo i golo. Brežuljci nama nasuprot bili su sivi i naborani poput slonovske kože. Nebo je gotovo stalno bilo bez ptica. Mislim da nikad nisam vidio zemlju s tako malo ptica. Jedina ptica koja se mogla vidjeti u svako doba bila je neka vrsta svrake, te jata jarebica koja bi vas prenula noću svojim iznenadnim lepetom i, vrlo rijetko, jata orlova što su polako promicali, općenito praćeni pucnjevima iz pušaka koje se nisu udostojali zamijetiti.

Noću i za maglovita vremena, patrole su odlazile u dolinu između nas i fašista. Taj posao nije baš bio popularan, bilo je prehladno i suviše se lako moglo izgubiti, pa ubrzo otkrih da mogu dobiti dopuštenje za odlazak u patrolu onako često kako to želim. U velikim nazupčanim gudurama nije bilo nikakvih staza ni prolaza; put ste mogli pronaći samo uspješnim istraživanjima i zapažanjem svaki put novih orijentira. Najbliža fašistička postaja bila je udaljena od nas sedamsto metara zračne linije, no to je iznosilo dva i pol kilometra jedinim prohodnim putem. Bilo je dosta zabavno tumarati mračnim dolinama, dok su zalutali meci letjeli visoko iznad glave, zviždeći poput crvenonogih pataka. Još su bolje od noći bile guste magle koje bi često potrajale čitav dan i koje su se običavale pripiti uz vrhove brežuljaka, ostavljajući doline čistima. Kad biste se našli blizu fašističkih linija, morali ste puzati puževim korakom; bilo je vrlo teško kretati se tiho na tim obroncima brežuljaka, između pucketavog grmlja i lomljiva vapnenca. Tek sam u trećem ili četvrtom pokušaju uspio pronaći put do fašističkih linija. Magla je bila vrlo gusta pa sam se uspuzao do bodljikave žice i osluhnio. Čuo sam kako unutra fašisti razgovaraju i pjevaju. Tada, zaplašen, začuh kako ih nekoliko silazi niz brežuljak prema meni. Zgurih se iza grma koji se iznenada učini vrlo malim i pokušah napeti pušku bez zvuka. Oni, međutim, skrenuše i nisu mi došli u vidokrug. Iza grma gdje sam se skrivao pronađoh razne ostatke prijašnjih bitaka – hrpu praznih čahura, kožnu kapu s rupom od metka, i crvenu zastavu, očito jednu od naših. Ponio sam je natrag na položaj, gdje je razderana da bi se dobile krpe za čišćenje.

Postao sam kaplar, ili cobo, kako se to zvalo, čim smo stigli na frontu, i komandirao sam stražom od dvanaest ljudi. To nipošto nije bila sinekura, osobito u početku. Centuria je bila neuvježbana gomila sastavljena uglavnom od dječaka ispod dvadeset godina. Tu i tamo u miliciji naišli biste na djecu od samo jedanaest ili dvanaest godina, obično izbjeglice s fašističkog područja koje su regrutirane u miliciju jer je to bio najlakši način da im se osigura skrb. U pravilu su bili zaposleni na lakšim poslovima u pozadini, no ponekad bi se uspjeli progurati na frontu, gdje su bili javna opasnost. Sjećam se kako je jedan mali divljak bacio ručnu granatu u vatru u zemunici, »za šalu«. Mislim da kod Monte Pocera nitko nije bio mlađi od petnaest godina, ali prosječna dob morala je biti dobrano ispod dvadeset godina. Mladići te dobi nikad se ne bi smjeli upućivati na frontu, jer ne mogu izdržati nedostatak sna koji je neodvojiv od ratovanja u rovovima. U početku je bilo gotovo nemoguće postići da naš položaj bude noću pod odgovarajućom stražom. Sirota djeca iz moje sekcije mogla su se probuditi jedino tako da ih se izvuklo iz zemunice s nogama naprijed, a čim bi im okrenuli leđa, napuštali bi mjesto i kliznuli u zaklon; ili bi se čak, unatoč groznoj hladnoći, naslonili na zid rova i čvrsto zaspali. Srećom, neprijatelj je bio vrlo nepoduzetan. Za nekih noći činilo mi se da bi naš položaj moglo osvojiti dvadeset skauta sa zračnicama, ili dvadeset skautkinja s prakljačama.

U to vrijeme i još mnogo kasnije katalonske su milicije još bile na istim temeljima kao i na početku rata. U prvim danima revolta protiv Franca, razni sindikati i političke stranke žurno su osnivali milicije; svaka je u biti bila politička organizacija, dugujući političku podršku svojoj stranci koliko i središnjoj vladi. Kad je početkom 1937. osnovana Narodna armija, »nepolitička« armija organizirana na manje ili više uobičajeni način, partijske milicije bile su teorijski uključene u nju. Ali dugo su se vremena jedine promjene zbivale na papiru; trupe nove Narodne armije nisu stigle do aragonske fronte sve do lipnja, i do tada je sistem milicije ostao nepromijenjen. Bitna odlika sistema bila je društvena jednakost između oficira i ljudi. Svi, od generala do redova, imali su jednaku plaću, jeli su jednaku hranu, nosili jednaku odjeću i družili su se u uvjetima potpune jednakosti. Ako ste generala koji komandira divizijom htjeli lupiti po ramenu i zatražiti cigaretu – mogli ste to učiniti, i nitko to ne bi držao neobičnim. Barem teorijski, svaka je milicija bila demokracija, a ne hijerarhija. Bilo je jasno, da se naredbe moraju izvršavati, ali je isto tako bilo jasno da naredbu, kad je dajete, dajete kao drug drugu, a ne kao nadređeni podređenom. Postojali su oficiri i podoficiri, ali nije bilo milicijskih činova u uobičajenom smislu; nikakvih titula, nikakvih oznaka, nikakva udaranja petama i salutiranja. Unutar milicija pokušali su stvoriti neku vrstu privremenog radnog modela besklasnog društva. Naravno, savršene jednakosti nije bilo, ali primaklo se do nje bliže nego što sam ikad vidio ili bih smatrao zamislivim u ratno doba.

Ali priznajem da me je na prvi pogled stanje na fronti užasnulo. Kako se, zaboga, takvom vrstom vojske može dobiti rat? U ono vrijeme svi su to govorili, pa iako je bilo istina, bilo je također i nerazložno. Jer, u onim okolnostima, milicije ne bi ni mogle biti mnogo bolje no što su bile. Suvremena mehanizirana vojska ne može jednostavno izniknuti iz tla, a da je vlada čekala dok ne uvježba trupe koje je imala na raspolaganju, Francu nikad ne bi bio pružen otpor. Kasnije se uobičajilo omalovažavati milicije, pa tako i tvrditi da su pogreške, nastale zbog nedostatka obuke i oružja, bile posljedica sistema jednakosti. Zapravo, novi obveznici milicije bili su nedisciplinirana gomila ne zato što su oficiri nazivali redove »Druže«, već zato što su nove trupe uvijek nedisciplinirana gomila. U praksi je demokratski »revolucionarni« tip discipline pouzdaniji nego što bi se očekivalo. U jednoj radničkoj vojsci, disciplina je teorijski dobrovoljna. Ona se temelji na klasnoj lojalnosti, dok se disciplina buržoaski regrutirane vojske temelji prije svega na strahu. (Narodna armija koja je zamijenila milicije bila je u sredini između ta dva tipa.) U milicijama, prijetnje i zlostavljanja koji se provode u običnoj vojsci nikad se nisu ni trenutak tolerirali. Postojale su normalne vojne kazne, ali izricale su se samo za vrlo ozbiljne prijestupe. Kad bi netko odbio izvršiti naredbu, ne bi smjesta dobivao kaznu; najprije biste na njega apelirali u ime drugarstva. Cinični ljudi koji nemaju iskustva u ophođenju s ljudima smjesta će reći da to nikad ne »hoda«, ali to na kraju zapravo ipak »hoda«. Disciplina čak i najgorih pripadnika milicije vidno se popravljala kako je vrijeme prolazilo. U siječnju, gotovo mi je kosa posijedila zbog zadatka da tucet sirovih regruta barem nekako zadovolji. U svibnju sam kratko vrijeme bio zamjenik poručnika i zapovijedao sam tridesetoricom ljudi, Engleza i Španjolaca. Mjesecima smo bili izvrgnuti vatri i nikad nisam imao ni najmanjih teškoća da se izvrši neka naredba ili da dobijem dobrovoljce za neki opasan zadatak. »Revolucionarna« disciplina ovisi o političkoj svijesti – o tome da se razumije zašto naredbe treba poslušati; potrebno je vrijeme da bi se to postiglo, ali vrijeme je potrebno i da bi se na vježbalištu kasarne ljudi pretvorili u automate. Novinari koji se izruguju sistemu milicije rijetko se kad prisjete da je milicija morala držati linije dok je Narodna armija vježbala u pozadini. I priznanje je snazi »revolucionarne« discipline što je milicija uopće ostala na bojnom polju. Jer, sve do lipnja 1937. nije bilo ničega što bi ih tamo držalo, osim klasne lojalnosti. Pojedinačne dezertere može se strijeljati – i povremeno ih se strijeljalo – ali ako bi tisuću ljudi odlučilo zajedno otići s linije, nema te snage koja bi ih zaustavila. Regrutna vojska u istim okolnostima – kad bi nestalo borbene stege – jednostavno bi se raspala. A ipak su milicije držale linije, iako bog zna da su osvojile vrlo malo pobjeda, a čak ni pojedinačna dezerterstva nisu bila česta. Za četiri ili pet mjeseci u miliciji POUM čuo sam da su dezertirala samo četiri čovjeka, a dva su od njih bili gotovo sigurno špijuni koji su se upisali da bi pribavili informacije. U početku, očiti kaos, općeniti nedostatak vježbe, činjenica da ste se često morali prepirati pet minuta prije nego što bi uspjeli da se vaša naredba posluša, zgranuli bi me i razbjesnili. Imao sam pojmove britanske vojske, a španjolske milicije svakako su se vrlo razlikovale od britanske vojske. Ali s obzirom na okolnosti, to su bile bolje trupe no što je itko imao pravo očekivati.

U međuvremenu, ogrijevno drvo – stalno ogrijevno drvo. U cijelom tom razdoblju vjerojatno nema ni jednog upisa u moj dnevnik u kojem ne spominjem ogrijevno drvo, ili bolje njegovu nestašicu. Nalazili smo se između šeststo i tisuću osamsto metara iznad razine mora bila je sredina zime i neizrecivo hladno. Temperatura nije bila izrazito niska, za mnogih se noći nije ni smrzavalo, a zimsko bi sunce često sjalo čitav sat usred dana; no čak i ako nije bilo doista hladno, uvjeravam vas da se tako činilo. Zgodimice je bilo vrištavih vjetrova koji bi vam strgnuli kapu i nosili kosu u svim smjerovima, ponekad su se magle slijevale u rovove poput tekućine i činilo se da vam ulaze u kosti; često je kišilo, a čak i četvrt sata kiše bilo je dosta da stanje postane neizdrživo. Tanki sloj zemlje iznad vapnenca smjesta bi se pretvorio u klizak glib, a kako se uvijek hodalo po kosini, bilo je nemoguće zadržati tlo pod nogama. Za tamnih bih noći često padao nekih šest puta na dvadesetak metara; a to je bilo opasno, jer je značilo da će se otvor puške zapušiti blatom. Danima su i odjeća, čizme, pokrivači i puške bili manje ili više obloženi blatom. Bio sam ponio onoliko debele odjeće koliko sam mogao nositi, no mnogi su ljudi bili strašno loše odjeveni. Čitav garnizon, oko sto ljudi, imao je samo dvanaest zimskih kaputa koji su se morali predavati od straže do straže, a većina je ljudi imala po jedan pokrivač. Jedne sam ledene noći popisao u dnevniku odjeću koju sam nosio. To je zanimljivo stoga što pokazuje kakvu količinu odjeće jedno ljudsko biće može imati na sebi. Nosio sam debelu potkošulju i gaće, flanelsku košulju, dva pulovera, vunenu jaknu, jaknu od svinjske kože, hlače do koljena od rebrastog samta, ovijače, debele čarape, čizme, kišnu kabanicu s čvrstim uloškom, šal, vojničke kožne rukavice i vunenu kapu. Ipak sam drhtao poput želatine. Ali priznajem da sam neuobičajeno osjetljiv na hladnoću.

Ogrjevno drvo bilo je jedina doista važna stvar. Stvar je bila u tome što praktički nije ni bilo nikakva ogrjevnog drva. Naša bijedna planina čak ni u svojim najboljim danima nije imala mnogo vegetacije, a mjesecima su njome lutali promrzli milicionari tako da je, kao rezultat, sve deblje od prsta već davno prije spaljeno. Kad nismo jeli, spavali, stražarili ili bili na drugim dužnostima, nalazili smo se u dolini iza položaja, skupljajući ogrjev. Sva moja sjećanja na to vrijeme jesu sjećanja na veranje po gotovo okomitim kosinama, preko nazupčana vapnenca koji bi vam čizme razdirao na komadiće, bacajući se žudno na tanke drvene grančice. Ljudi koji bi tražili nekoliko sati mogli su skupiti dovoljno ogrjeva da održe vatru u zemunici oko jedan sat. Revnost naše potrage za ogrjevnim drvom sve nas je pretvorila u botaničare. Prema kakvoći sagorijevanja klasificirali smo svaku biljku koja je rasla na obroncima; razne vrste vrijeska i trave koje su bile dobre za potpalu ali bi izgorjele za nekoliko minuta, divlji ružmarin i grmičke štipavca koji bi se zapalili kad se vatra dobro razgori, kržljavi hrast, manji od grma ogrozda, praktički nesagoriv. Postojala je neka vrsta suhog šaša koji je bio vrlo dobar za potpalu, ali rastao je samo na vrhu brijega ulijevo od našeg položaja, pa smo se morali izlagati vatri da bismo došli do njega. Ako bi vas ugledali fašistički mitraljesci, ispraznili bi sve metke samo u vas. Uglavnom su ciljali previsoko i meci su pjevali iznad nas poput ptica, no ponekad bi neugodno blizu raspršili i drobili vapnenac, nakon čega bismo se bacali na lice. Ipak smo nastavili skupljati šaš; ništa nije bilo važno u usporedbi s ogrjevom.

Osim hladnoće, ostale su se neugode činile tričave. Svi smo, naravno, bili stalno prljavi. Naša je voda, kao i hrana, dolazila na leđima mazgi iz Alcubierrea, i na svakog je čovjeka otpadalo nešto manje od litre na dan. Bila je to odvratna voda, jedva što prozirnija od mlijeka. Teorijski je bila samo za piće, ali uvijek bih ukrao punu porciju da bih se umio ujutro. Običavao sam se prati jedan dan a brijati drugi; za oboje nikad nije bilo dovoljno vode. Položaj je odvratno zaudarao, a izvan malog ograđenog prostora barikade bilo je posvuda izmeta. Neki milicionari uobičajili su obavljati nuždu u rovu, odvratna stvar kad smo se morali kretati u mraku. Ali prljavština me nikad nije zabrinjavala. Prljavština je nešto oko čega ljudi dižu preveliku galamu. Zapanjujuće je kako se brzo čovjek privikne da živi bez maramice i da jede iz limene porcije u kojoj se i pere. Ni spavanje u odjeći nije poslije nekoliko dana bilo nikakva muka. Naravno, bilo je nemoguće noću skidati odjeću, a osobito čizme; morali smo biti spremni da smjesta krenemo u slučaju napada. Za osamdeset sam noći samo tri puta skinuo odjeću, iako bi mi to ponekad uspjelo danju. Za uši je još bilo prehladno, ali obilovalo je štakorima i miševima. Cesto se govori da se na jednom mjestu ne mogu naći štakori i miševi, ali mogu ako za njih ima dovoljno hrane.

Inače nam nije bilo loše. Hrana je bila dosta dobra, a vina je bilo mnogo. Cigarete su se još dijelile po kutija na dan, šibice su se dijelile svaki drugi dan, a dijelile su se čak i svijeće. Bile su vrlo male, poput onih na torti, i općenito se držalo da su opljačkane iz crkava. Svaka zemunica dobivala je na dan svijeću od šest-sedam centimetara koja bi sagorjela za dvadesetak minuta. U to se vrijeme još moglo kupiti svijeća te sam ponio sa sobom nekoliko kilograma. Kasnije je, zbog oskudice svijeća i šibica, život postao nevoljan. Čovjek ne shvaća važnost tih stvari sve dok mu ne ponestanu. Za noćne uzbune, na primjer, kad svi u zemunici pužu do svojih pušaka i staju jedan drugom na glavu, mogućnost da se zapali svjetlo može značiti razliku između života i smrti. Svaki je milicionar posjedovao gubu za kresivo i nekoliko metara žutog stijenja. Uz pušku, to je bilo njegova najznačajnija imovina. Velika je prednost kresiva bila u tome sto su se mogla zapaliti na vjetru, ali samo su tinjalapa su bila beskorisna za potpalu vatre. Kad je oskudica šibica bila najgora, jedini način da stvorimo plamen bio je taj da izvadimo metak iz čahure i dodirnemo kresivom kordit.

Bio je neobičan taj život kojim smo živjeli – neobičan način da se bude u ratu, ako se to moglo nazvati ratom. Cijela se milicija bunila protiv mirovanja i neprekidno zahtijevala da sazna zašto ne smijemo napasti. Ali bilo je savršeno očigledno da još dugo neće biti borbe, osim ako je ne započne neprijatelj. Georges Kopp, za svojih povremenih inspekcijskih obilazaka, bio je s nama posve otvoren. »To nije rat« – znao bi reći – »to je komična opera s ponekom smrću.« Zapravo je stagniranje aragonske fronte imalo političke uzroke o kojima tada ništa nisam znao; ali posve vojne teškoće – osim nedostatka rezervnog ljudstva – bile su svima očite.

Ponajprije, riječ je o naravi zemlje. Linija fronte, naša i fašistička, ležala je na položaju velikih prirodnih pogodnosti i u pravilu joj se moglo prići samo s jedne strane. Ako je bilo iskopano nekoliko rovova, pješadija nije mogla zauzeti takva mjesta, osim ako ne bi bila izrazito brojno nadmoćna. Na našem položaju i većini onih oko nas, tucet ljudi sa dva mitraljeza mogao bi zadržati bataljon. Smješteni visoko na brdima kao što smo bili, bili bismo krasne mete za artiljeriju; ali artiljerije nije bilo. Ponekad bih promatrao krajolik i čeznuo – oh, kako strastveno! – za nekoliko baterija topova. Mogli bismo uništiti neprijateljske položaje jedan za drugim tako lako kao što čekićem razbijamo orahe. Ali na našoj strani topovi jednostavno nisu postojali. Fašisti bi ponekad uspjeli dovesti poneki top iz Zaragoze i ispaliti pokoju rijetku granatu, tako rijetku da nikad nisu odredili ni domet pa bi granate bezopasno utonule u prazne gudure. Protiv mitraljeza i bez artiljerije, samo su tri stvari koje se mogu učiniti: ukopati se na sigurnoj udaljenosti – recimo, oko četiristo metara – napredovati preko otvorena prostora i biti masakriran, ili izvoditi male noćne napade koji neće promijeniti opću situaciju. Alternative su praktički stagnacija ili samoubojstvo.

A osim toga, vladala je potpuna oskudica ratnog materijala svih vrsta. Potreban je napor da bi se shvatilo kako su u to vrijeme milicije bile bijedno naoružane. Svaka javna oficirska škola u Engleskoj daleko je sličnija suvremenoj vojsci nego što smo to bili mi. Loše stanje našeg oružja bilo je tako zapanjujuće da ga vrijedi detaljno zabilježiti.

Na tom sektoru fronte kompletna se artiljerija sastojala od četiri minobacača sa petnaest naboja za svaki od njih. Bili su naravno previše dragocjeni da bi se ispaljivali pa su minobacači stajali u Alcubierreu. Na pedeset ljudi u prosjeku je dolazio jedan mitraljez; bili su stari, ali dosta točni na tristo do tristo pedeset metara. Osim toga imali smo samo puške, a većina je tih pušaka bila staro željezo. U upotrebi su bila tri tipa pušaka. Prvi je bio dugački mauser. Rijetko su bili mlađi od dvadeset godina, mušice su im bile otprilike od jednake koristi kao i razbijeni brzinomjer, a većina su cijevi bile beznadno korodirane; no, otprilike jedna od deset pušaka nije bila loša. Zatim je postojao kratki mauser, ili mousqueton, zapravo oružje konjice. Bili su popularniji od ostalih jer su bili laki za nošenje i manje su smetali u rovu, a i zato što su bili razmjerno novi i činili se djelotvornima. Zapravo su bili gotovo beskorisni. Bili su napravljeni od skupljenih dijelova, nijedan zatvarač nije pripadao svojoj pušci i moglo se računati da će se tri četvrtine od njih zaglaviti nakon pet ispaljenih hitaca. Bilo je također i nekoliko pušaka winchester. Iz njih je bilo lijepo pucati, ali bile su strašno netočne, a kako nisu imale okvire za metke, mogao se iz njih ispaliti samo po jedan metak. Municije je bilo tako malo da bi svaki čovjek koji je došao na liniju dobio pedeset metaka od kojih je većina bila vrlo loša. Patrone španjolske izrade sve su se više puta punile i zaglavile bi i najbolju pušku. Meksičke su patrone bile bolje pa su stoga bile rezervirane za mitraljeze. Najbolja je bila njemačka municija, ali kako je stizala samo preko zarobljenika i dezertera, nije je bilo mnogo. Uvijek sam u džepu držao šaržer njemačke ili meksičke municije, za slučaj nužde. Ali u praksi, kad bi nužda nastupila, rijetko bih opalio iz puške; suviše sam se plašio da se prokleta stvar ne zaglavi i suviše sam želio pod svaku cijenu sačuvati jednu patronu koja će opaliti.

Nismo imali metalnih kaciga, bajoneta, jedva pokoji revolver ili pištolj i ne više od jedne bombe na pet do deset ljudi. Bomba koja se tada upotrebljavala bila je grozna stvar poznata kao »FAI-bomba«, a proizveli su je anarhisti u prvim danima rata. Bila je na principu Millsove bombe, ali upaljač nije držala igla već komadić vrpce. Poderali biste vrpcu i zatim se riješili bombe najvećom mogućom brzinom. Govorilo se o tim bombama da su »nepristrane«; ubijale su čovjeka na kojeg su bile bačene i onoga tko ih je bacio. Bilo je još nekoliko tipova, čak primitivnijih ali možda malo manje opasnih – za bacača, mislim. Tek potkraj ožujka vidio sam bombu koju je vrijedilo baciti.

Osim oružja, nedostajalo je svih manje važnih stvari potrebnih u ratu. Nismo imali zemljopisnih karata ni mapa, na primjer. Španjolska nikad nije bila dokraja geodetski premjerena i jedine detaljne karte tog područja bile su stare vojne karte, a gotovo su sve posjedovali fašisti. Nismo imali daljinomjera, teleskopa, periskopa, nikakvih dalekozora osim nekoliko privatnih, signalnih raketa, škara za žicu, oružarskog alata, jedva ičega za čišćenje. Činilo se da Španjolci nikad nisu čuli za štap za čišćenje puške i iznenađeno su gledali kad sam jedan napravio. Ako ste željeli očistiti pušku, odnijeli biste je naredniku koji je imao dugački mjedeni nabijač koji je uvijek bio svinut pa bi stoga oštećivao cijev. Nije bilo čak nikakva maziva za puške. Puške su se podmazivale maslinovim uljem, kad ga se moglo pribaviti; u raznim sam prilikama podmazivao svoju pušku vazelinom, hladnim vrhnjem, čak i slaninom. Nadalje, nije bilo fenjera ni električnih baterija – vjerujem da u to vrijeme na cijelom našem sektoru fronte nije bilo takve stvari kakva je električna ručna svjetiljka, a najbliže mjesto gdje se mogla kupiti bilo je Barcelona, i to uz teškoće čak i tamo.

Kako je vrijeme prolazilo, a isprekidana puščana vatra čegrtala medu brežuljcima, počeh se pitati sa sve većom skepsom hoće li se ikad uopće što dogoditi da unese malo života ili, točnije, malo smrti, u taj naopaki rat. Mi smo se borili protiv upale pluća, a ne protiv ljudi. Ako su rovovi udaljeni više od četiristo metara, nitko ne biva pogođen, osim slučajno. Bilo je naravno stradalih, ali većina je sama sebe ranila. Ako se točno sjećam, prvih pet ranjenika koje sam vidio u Španjolskoj ranilo se vlastitim oružjem – ne mislim namjerno, nego nesretnim slučajem ili nepažnjom. Naše su otrcane puške bile same po sebi opasne. Neke su od njih imale prljavi trik – opalile bi ako bi se kundakom lupilo o tlo; vidio sam čovjeka koji je sebi zbog toga prostrijelio ruku. A u mraku su neizvježbani regruti stalno pucali jedan u drugoga. Jedne večeri, jedva je još bio sumrak, stražar je odapeo na me s udaljenosti manje od dvadeset metara; ali promašio me za metar – nebesa znaju koliko mi je puta španjolski standard streljačke vještine spasio život. Drugom sam prilikom bio otišao u patrolu po magli i prethodno sam upozorio zapovjednika straže. Ali kad sam se vraćao, posrnuh preko nekog grma, uplašeni stražar poviče da dolaze fašisti, a ja sam imao zadovoljstvo slušati kako zapovjednik svima naređuje da otvore brzu paljbu u mom smjeru. Legoh, naravno, i meci bezopasno proletješe iznad mene. Ništa neće uvjeriti Španjolca, barem ne mladoga Španjolca, da je vatreno oružje opasno. Jedanput, nešto kasnije, fotografirao sam neke mitraljesce s njihovim mitraljezom koji je bio uperen ravno u mene.

— Nemojte pucati — rekoh napola u šali dok sam namještao aparat.

— O ne, nećemo pucati.

U idućem trenu nasta grozna rika i kiša metaka propara mi kraj lica tako blizu da su mi obraze opržila zrnca kordita. Nije bilo namjerno, no mitraljesci su to smatrali krasnom šalom. A ipak su samo prije nekoliko dana vidjeli kad je nesretnim slučajem ubijen vodič mazgi – jedan politički delegat izvodio je budalaštine s automatskim pištoljem i sasuo mazgaru pet metaka u pluća.

Teške lozinke koje je vojska upotrebljavala u to vrijeme bile su manji izvor opasnosti. Bile su to one zamorne dvostruke lozinke kod kojih je na jednu riječ trebalo odgovoriti drugom. Obično su bile uzvišene ili revolucionarne prirode, na primjer Cultura –progreso, ili Seremos – invencibles, (Kultura – napredak; Ostajemo – nepobjedivi) pa je često bilo nemoguće postići da neobrazovani stražari zapamte takve pompozne riječi. Jedne noći, sjećam se, lozinka je bila Cataluña – eroica. (Katalonija – herojska). Prišao mi je jedan seljački momak okrugla lica po imenu Jaime Domenech, vrlo zbunjen, zatraživši da mu to objasnim.

— Eroica — što znači eroica?

Rekoh mu da to znači isto što i valiente.(Hrabar) Nešto kasnije posrtao je rovom u tami i stražar ga pozva:

— Alto! Cataluña! (Stoj!Katalonija!)

— Valiente! — viknu Jaime, siguran da govori pravu stvar.

Tras!

No, stražar ga je promašio. U tom su ratu uvijek svi promašivali sve ostale, kad je to bilo imalo moguće.

Džordž Orvel

Nastaviće se

Ostavite komentar: