Moj desetogodišnji prijatelj proveo je svoje nedavne uskršnje praznike u Amsterdamu. Povela sam ga u muzej Ane Frank. Nije znao tko je Ana Frank. Pokušavala sam se prisjetiti jesam li ja u njegovim godinama znala tko je Ana Frank. A onda je na površinu isplivalo sjećanje na moj dječji dnevnik. U dnevniku sam se obraćala imaginarnoj prijateljici. Ime moje imaginarne prijateljice bilo je – Ana Frank.
Lani me zadesila sretna okolnost: dva mjeseca družila sam se sa studentima komparativne književnosti na jednom njemačkom fakultetu. Neki od mojih studenata govorili su tečno po nekoliko jezika, mladi, “svjetski, ljudi”, mala internacionalna grupa. Istina, neki od njih bili su socijalno privilegirani: kategorija diplobrats, u prijevodu – diplomatska derišta.
Imala sam slobodu da držim predavanja o čemu god sam htjela. U jednom trenutku shvatila sam da se moja predavanja, u prirodnoj želji da me studenti razumiju, polako pretvaraju u liste fusnota. Moji studenti su znali tko su Lacan, Derrida i Žižek, ali je broj knjiga koje su čitali bio zapanjujuće nizak. Spomenula bih ime: Ceszlaw Milosz. Moji studenti nisu znali tko je Ceszlaw Milosz.
Spomenula bih riječ: samizdat. Moji studenti nisu znali što je to samizdat. Sve je to posve razumljivo, mislila sam, i krenula da im objasnim, potrudila se da objasnim… U nekim bivšim komunističkim zemljama rukopisi su se rasprostranjivali ilegalno, u kopijama, otipkani na pisaćem stroju, rekla sam. A onda sam shvatila da nisam u stanju objasniti što je to indigo papir i što su kopije, naprosto zato jer nisam bila u stanju objasniti što je to – pisaća mašina! Pisaće mašine zasada tavore u limbu zaborava: nema ih još po muzejima, a ne mogu se više naći u trgovinama. Istina, mogu se vidjeti u filmovima…
U sličnom limbu zaborava tavori i cijela istočno-evropska kultura stvarana u vrijeme komunizma. Bila je to zanimljiva kultura koju je ujedinjavao sličan ideološki pejzaž, pejzaž komunizma. Činjenica je da je najbolji dio te kulture rođen iz otpora prema komunizmu, iz kritičkog mišljenja, iz subverzije koja se ispoljavala na različite načine, u različitim žanrovima (kao “underground kultura” ili kao “oficijelna kultura”, ova posljednja često s duplim dnom). Dio tog kulturnog pejzaža ugrađen je u mnoge od nas. Neki od nas još uvijek pamte sjajne poljske, češke i mađarske filmove, sjajno kazalište, kulturu samizdata, kućnih izložbi, kazališnih predstava, kritički orijentirane mislioce, intelektulace i disidente, sjajne knjige, eksperimentalne knjige čija se subverzivnost nastavljala na tradiciju istočnoevropskih avangardnih pokreta. Sve je to, nažalost, iščezlo; a iščezlo je, jer je sve prekrila ista neumoljiva stigma “komunističke” kulture. Danas malo tko zna tko je bio Bulgakov, iako su i njegove, i druge knjige prevedene, filmovi odgledani, a umjetnici, poput Ilje Kabakova, ukoričeni u raskošnim monografijama.
Ipak, je li samo komunistička stigma kriva za zaborav, ukoliko je krivica prava riječ? Ne, dakako. Dobar dio razloga za kulturni zaborav može se pripisati globalnom tržištu. Globalna kultura znači prije svega globalno tržište. Globalno tržište, kao i svako tržište, ima jednostavne zakone: tko je jači, taj kvači. Dodajmo tome i onaj ugrađeni refleks, koji nosi svaki od nas, strah od izopćenja. Tržište se hrani baš tim konzumentskim refleksom i zahvaljujući njemu živi. Drugim riječima, ako svi u razredu nose Nike, nosit ću i ja, jer ne želim da budem izopćenik, zar ne?
Ako sam buntovnik, tržište će naći načina da zadovolji moje buntovništvo, pa ću nositi svoje anti-Nike tenisice. U rezultatu mladi globalni konzument guta Michela Houellebecqa i smatra ga najsubverzivnijim piscem na svijetu, posve zaboravljajući na činjenicu da se Houllebecqova “subverzija” prodaje po svim aerodromskim knjižarama, i u milijunima primjeraka. Živimo u vrijeme informacijske revolucije i globalnog tržišta (pa će naš konzument nositi majicu s Malevičevim potpisom), ali istodobno i u vremenu nove ignorancije, novoga barbarizma (pa naš konzument neće biti siguran tko je, zapravo, bio taj Malevič).
Najveći dio krivnje za kulturni zaborav snose nosioci kulturne prošlosti.
Histerija oko te prošlosti još uvijek traje, prošlost je omiljena žvakaća guma intelektualaca, povjesničara, pisaca, akademika, medija i političara. Jugoslavija je u Hrvatskoj, na primjer, još uvijek poluzabranjena riječ. U Hrvatskoj su prije petnaestak godina mnoge biblioteke bile očišćene od “komunističkih”, “srpskih”, “ćirilićnih”, ali i drugih “nepodobnih” knjiga. Tako se može dogoditi da moj desetogodišnjak u svome školskom programu ne nađe ime Ivana Gorana Kovačića, velikog pjesnika, koji se pridružio partizanima i bio ubijen u Drugom svjetskom ratu. Autor znamenitog onomatopejskog stiha, koji zna napamet svaki Hrvat – I cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče – bio je Vladimir Nazor. Ovim stihom profesori hrvatskog jezika redovito nastoje impresionirati strane studente koji uče hrvatski jezik. Strani studenti pritom nemaju pojma da su i ime Vladimira Nazora pokušali prebrisati u nedavnoj antijugoslavenskoj i antikomunističkoj histeriji. Stari pjesnik se, baš kao i Ivan Goran Kovačić, pridružio Titovom partizanima i napisao poemu o Titu. Obojica pjesnika su mrtvi. Njihovu rehabilitaciju u ovom času obavljaju pripadnici hrvatskog gay pokreta, koji su negdje iščačkali da su Nazor i Kovačić navodno bili homoseksualci i ljubavnici. Antikomunisti (a svi su, naravno, danas antikomunisti) potajno se nadaju da će ova “ludistička” rehabilitacija biti uspješna, jer će tako njihovi napori da prebrišu Nazora i Kovačića ostati nezamjećeni. Drugim riječima, ova historijska intervencija trebala bi potisnuti (danas neprihvatljivu) komunističku, a izvući na površinu (danas prihvatljivu) homoseksualnu orijentaciju dvojice pjesnika. To je samo jedan mali primjer šizofrenije u kojoj žive oni koju šizofreniju proizvode i njezini konzumenti, ali i primjer za šizofreniju cjelokupne tranzicijske, post-komunističke kulture.
Zašto moj desetogodišnjak ne zna tko je Ana Frank?
Za vrijeme nedavnog boravka u Zagrebu odgledala sam jutarnju televizijsku emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”, inače omiljenu emisiju moje mame. U kratkoj povjesnoj rubrici ispričana je priča o djevojčici Lei Deutsch, kazališnoj glumici, “zagrebačkoj miljenici” i “hrvatskoj Shirley Temple”. Ljubazni glas spikerice pratio je smjenjivanje fotografija na ekranu: I onda je jednoga dana Lea Deutsch bila strpana na vlak koji je vozio prema Auschwitzu, ali nije stigla na odredište jer je u vlaku izdahnula. Nakon tolikih godina tek je lani jedna zagrebačka ulica dobila njezino ime… Zašto je djevojčica bila strpana u vlak? Tko ju je strpao na vlak? I da li to što je nakon tolikih godina jedna ulica dobila njezino ime implicira da su komunisti branili da se njezinim imenom nazove ulica? Da li to znači da je ulica dobila njezino ime zahvaljujući novim, demokratskim vlastima?
Lea Deutsch je bila Židovka i “hrvatska Shirley Temple”. Nakon što je Himmler osobno posjetio Zagreb i Antu Pavelića 1943. godine vlasti nacističke NDH, da bi udobrovoljile Himmlera, strpale su Leu Deutsch i njezinu porodicu u vlak za Auschwitz. A ulicu je dobila tek sada jer su nove vlasti, koje nikako da se jasno i glasno odrede prema fašizmu NDH, ili to čine mlako – odlučile da malo properu vlastiti image i učine ga politički korektnijim.
Lea Deutsch je dobila svoju ulicu. Ali marljivi majstori retuša ne posustaju.
Pismeni ljudi – profesori, istraživači, akademici, učitelji, novinari – svi su oni opsjednuti izražavanjem lojalnosti trenutnoj političkoj klici na vlasti, dok su jedva pismeni političari opsjednuti stvarima pismenosti.
I zato brinem za svoga malog prijatelja. Ne zbog toga što nije znao tko je Ana Frank. Pitam se hoće li izrasti u novog barbarina. Jer bit će to teško izbjeći, na njegovu barbarstvu zdušno rade svi: škole, akademici, povjesničari, političari, televizija, novinari… Zašto se svi tako zdušno trude? Zato što se samo uz nove barbare mogu održati na vlasti.
Dubravka Ugrešić
