I sad se čovjekoliki okupljaju za astalom. Nije do okupljanja. Nije ni do astala. Do čovjekolikih je. Svale se tako, pa ćute. A ako ne ćute, bacaju kamenje. Ja tebi-kamen. Ti meni-kamen. Pa propadaju veselo kroz mutnu mrtvaju. Ili se posipaju pljevom riječi, strugotinama, opiljcima. Odavno im čaurice ne dime. […]