Za njom pada trava.Sustižu je gonioci.Iskeženi, prskaju balom.Kidaju bijele dojke.Znala je jednog od njih.Uvijek se plašila njegovih noktiju. Boris Jovanović

Što je manje mastila u mastionici, to je manje krvi u venama.Da je to znao, rjeđe bi za perom posezao.Da mu je neko rekao, ne bi žudio da zamastilja tačku na kraju.Slabo je gledao sunca i mjeseca, žurio je kući kao da će mu slova pobjeći.Pisao je na tavanu, svađajući […]

Dođe mi kao kreposno miro kroz raskriljen prozor.Dolazi kroz rašiveno nebo, probija osunčani klobuk istočnika.Puštam da mi melemi licem, da mi grudi i šake zalije blagošću.Gledam krišom kako maleno sunce titra u ćoškovima, propiruje oganj i zažiže kandilo.Izlazi potom, hrli rašivenom nebu, ubada se u svjetlosno srce istočnika.-Pogledaj mi oči […]

Kratkovid, trapav i nesiguran, ne nosi naočare, jer voli da sluti njihova lica.Sve su mu ljepotice i sve ga gledaju.Jedna mu, konačno, prilazi.Lice joj je sasvim obično, neopisivo.Konačno.Kao štambilj.Lice smrti. Boris Jovanović

Zahvatila je vodu iz bunara i onako studenu sručila je na glavu.Radila je to godinama, ljeti kao i zimi.Svi su žalili takvu ljepotu, a niko se ne sjeti da zatrpa bunar.Nije bilo teško znati gdje je. Boris Jovanović Iz zbirke Kapi

Promenada je puna svijeta, šarena i radosna.Uši su im zaglušene muzikom i smijehom.Brundaju basovi prevrele strasti.Odagnavaju je kao priviđenje.A opet, prepredena zebnja zastudi srce, narasta u skrami večeri.Ne smiju pričati o onoj koju su vidjeli.U otvorenom prozoru stare vile ‘’San’’ nagu, dugokosu, upaljenih očiju, dok im lagano maše.Hoće li strašno […]

Pokušavaš, ne ide.Niko ne vjeruje ni jedne jedine riječi.Ni o brodovima koji tonu.Ni o vozovima koji se survavaju.Ni o djeci koja kolju.Ni o psima koji govore.Ne vjeruju ti da postoje dubrovački golubovi i kotorske mačke.Ni da je more slano.Ni da niko nije koračao mjesecomKad im pričaš o buretu i Diogenu […]

Gordo je rušio kamene mostove.Sladostrasno ih pretvarao u prah.Razvijani prah se pretvarao u ništa.On se pretvarao u led.Ona u nigdinu.– Šta to pucketa? – pita – Sjediš li pored vatre?– Moja minđuša se klati – kaže jecajno – Dotiče slušalicu.Zna: velika srebrna alka koja joj divno pristoji ukazuje se ljupko […]

Stalno je govorila: Gledam ih s prezirom.Stalno sam želio da me gleda.Nikada me nije gledala.Samo je pričala i krila oči.Kad me je konačno pogledala, stresao sam se od prezira u lijepim očima.I ostavio sam je.Kao umiruću pčelu.Nosim žaoku u srcu. Boris Jovanović

Bljesak pogleda i strašna munja uobrazilje.Nakon koncerta, razjapljena čežnja.Primadona otključava vrata starog zamka.Mirišu mu valovi njene kose.Kisne, odmiče kroz noć i strepi od provalije pred sobom. Boris Jovanović