Izdvajaju se iz crne gomile.Vretenasti i mrki, skidaju zamašćene kape i prilaze mu ruci.Cjelivaju krst postiđeno, tiho.Ljube se srdačno i uzimaju blagoslov.Gleda ih kako zagrljeni odmiču.Lice mu neveselo, oko suzno.Zna: čim umaknu pogledu prosuće krv prvome do sebe.U kupinovom grmu ostaće njihove kape. Boris Jovanović

Vratili su se kasno.Napunili čaše.Porazbijali okna.Zure u prozore.Ne smiju izaći.Strahuju da je napolju polomljeno nebo. Boris Jovanović

Najteže su im usirene riječi.Brzim korakom odmiču suprotnim smjerovima.Kad se udalje od poslednjeg svijetla uplaši ih mrak i samoća, pa jedva čekaju da se opet sastanu.Iščekuju žudno ponovni susret da bi opet ćutali. Boris Jovanović

Kartaši na proplanku pod slamnim šeširima.Ubija ih žega i dosada.Svima će laknuti, samo da prvi odustane i ode.Nastavlja se muka.Karta klizi kao kaplja znoja. Boris Jovanović

Dvije grupe pansionaca navlače konop.Lica zgrčena, stomaci pivski, ruke mekane.Prije meča su u besprekornom poretku, sapeti plavim i bijelim treger-majicama, butine stegnute uzanim nogavicama bermuda.Na kraju meča posvuda su razbacani kao razbijena vojska.Jedni se grleno raduju, drugi su polijegali po prašini.Za ručkom, zalizani servir ponavlja u sebi čuvene riječi: dvije […]

Razorili su lastavičja gnijezda, s ushićenjem i zviždukom veselosti.Laste su se izgubile u bezdanu neba.Njihova pilad sažvakala je čeljust noći.Oni žure ili se pretvaraju da žure.Uglavnom čačkaju nos i stružu zadnjice.Mirišu na kurjake. Boris Jovanović

Svake večeri pred ikonostasom izmiva lice, stopljava srce i dušu.Žuri svome domu gdje ga iščekuju osmjehnuti.Do jutra se svi griju na njegovoj vatrici i udišu krepki miris čistote. Boris Jovanović

Najbolje pjesme nastale su za kišnih dana, najbolje priče kad se razvedri.Memoare pišem srijedom i petkom.Nedjeljom ćutim.Dok pecam čujem kako riječi klokoću, osjećam kako mi grickaju prste na nogama, mile nogavicama, kuckaju u sljepoočnicama.Ovo je mala ispovijest pisca smiješnog imena.Htio je da bude nesređen, plahovit, senilan, lud od mudrosti, jurodivac […]

Slušaju, a ne čuju.Osluškuju samo ropac sopstvenih nutrina.Gleda njihova uštirkana lica.Čuje arlaukanje i aplauz.Tako je odvajkada.I gdje je tu muzika? Boris Jovanović

Obožavao je da pije sutonska vina zasoljena ženskim suzama.Da srkuće, cokće, otpija uz kikot.Da se ruga uplakanim koje su ga voljele, koje su mu se divile.Sad nema začinskih suza.Vino je davno obljutavilo.Razvijavaju se uzaludne godine kao sjeme maslačka.Sjeća se šta mu je Eleonora govorila čisteći podbulo lice:– Neće to biti […]