Nema ni jedne ruke koja je utehu ušivala u ostarelo odelo. Sa njim si krenula na taj put. Sa njim ćeš i stići – tamo gde će te čekati sve što si pričala u prozebloj noći, i u ovom svetu bila kao od stakla – gde je svaki pokret lomio […]

Vratiti se u neku kuću ne kucati ući slobodno kao da je tvoja Smjestiti se udobno ispred nasmijanog lica i znatiželjno slušati grmljavinu kišu koja svjetluca na oknu onda se sjetiti da je noć da je dobro što nikoga ne poznaješ lagano spustiti glavu u dlanove. Jasna Đurđić