Antisrpska provincija

| May 31, 2018 | 0 Comments

Od opcije da budemo provincija proširene Srbije, koja nam se nudila kao alternativa, Crna Gora je u međuvremenu postala ekonomski i demokratski najrazvijenija zemlja na Zapadnom Balkanu, lider reformi i pregovora sa Evropskom unijom i izvjesno prva sljedeća članica tog saveza…

Milo Đukanović

I još dodade visoki Gromovnik nešto kao-obavezan je prema precima, nastavlja njihovo djelo i-tandara-mandara-broć, što se izgubilo u opštoj jagmi i zažarenosti veličanstvene svečarske atmosfere začinjene salvama čankoliznih dužnosnika i stojećim ovacijama požmirepnih doglavnika. Gromovnik je potom, dva-tri puta naprazno škljocnuo, pročistio verbalnu ubitačnu dukljansku haubicu i nastavio sa grmljavinom koja je opet probudila lakosanoga Vladiku zasužnjenog na otfikarenom lovćenskom vrhu…
Tako je nekako, tih davnih herojskih milovskih godina koje su u slast smazali milovski skakavci i skakavice, kao što je, onako milovski Milo i rekao, Gora Crna zauvijek pobijedila sebe samu i prikucala se na tablju modernih euroatlanskih demokratskih država. Drugim riječima, koje Gromovnik nije izgovorio, jer su mu se zaturile negdje u ladicama komunističko-velikosrpske prošlosti- umjesto da postane (pu, pu, pomjeri se s mjesta) srpska provincija, postala je –antisrpska provincija!
Čuda se, dakle, dešavaju u državici dioklecijanskih čuda: jedno zlo je ubijeno da bi se rodilo još veće zlo. Ima li, pitam u svojoj mitomanijskoj velikosrpskoj pomami, išta gore od toga da budete provincija, pa još srpska provincija? Naravno da nema, ako se izuzme strašni usud antisrpske, pa još provincije, što izbezumljena i naopaka Gora Crna svakako jeste otkad je Milo Gromovnik zagrmio iz svih ustah i levorah…
Ni nepopravljivo serbsko čeljade, kakav je potpisnik ovih srpskih redaka, ne bi pri čistoj svijesti i zdravoj pameti prihvatilo da bilo kome i bilo kad bude nekakva provincija i ćor-sokače. Ni nakrivo nasađeni serbski stvor, kakav je i ovaj što ovo piskara, nije ni u snu sanjao da se bori za nekakvu srpsku provinciju u onim godinama naše slavne historije kada smo, sva je prilika, skrenuli ne samo s puta, nego i s pameti. Mislili smo, mi uzaludnici i mitomani, da Crna Gora nije provincija, već centar i suština nečega što je bitno i važno, pa makar bila centar i suština prokazanog i prognanog srpskog nacionalnog identiteta. Boreći se za nacionalne i građanske vrijednosti, shvatili smo da obični i ojađeni Srbin u Gori Crnoj može ostvarivati sva prava-osim građanskih. Posebno mu je garantovano pravo na samoubistvo ili na trajno i konačno odseljenje. Kao što je, gore i dolje pomenutom potpisniku ove istinske kaže, jedan prilično uzvrištali Milašinov jurišnik jedne davne preduge montenegrinske noći jednom prilikom rekao:,,Ako ti je do srbovanja, idi u Leskovac‘‘! Da me je poslao u Beograd, vjerovatno bih razmislio. Ovako sam, kao svaki serbski provincijalac i izdajnik Gore Crne, završio nešto južnije od Beograda i nešto sjevernije od Leskovca, što mi po pravdi, manje-više i pripada…
Gromovnik u svom slavljeničkom zanosu pomenu i Zapadni Balkan, liderstvo i reforme, kao što i inače u istim ili sličnim prilikama ističu svi nafircani naduvani uspaljeni regionalni Gromovnici. Elem, sve zemlje Zapadnog Balkana, kako se eufemistički naziva ovaj karakazan bluda, razvrata i avetluka, istovremeno su i lideri Zapadnog Balkana, ali i prvaci svijeta u reformama i naglom, erektivnom razvoju. Svi su, dakle, grandiozno razvijeni u svojoj totalnoj nerazvijenosti i potpuno nezadrživi u svojim bludnim reformama i razbludnim integracijama. Tako se sveopšta kalvarija eksplozivnom erupcijom magijskog Milašinovog, Aleksandrovog, Miloradovog i Kolindinog realizma, pretvara u praznik rasta i razvoja koji se, naravno, ne opaža, ali se i nemilosrdno i zlokobno osjeća. Uostalom, kako bi to rekli naši pomamljeni reformatori, krtola se nalazi u zemlji, a bez krtole nema dobroga kumpijerovog kačamaka! Dakle, naš rast je podzemni, a ne nadzemni, baš kao što i u onoj Cecinoj epsko-lirskoj baladi suze padaju nagore…
Eto tako naopako (ovom frazemom bi mogla da počne i da se završi svaka uzaludna kolumnica svakog mislećeg pa još serbskog mučenika), čovjek, građanin i Srbin može da se sakrije u mišju rupu, ukoliko nije zauzeta i ukoliko ga otuda ne istjeraju našmrkani Milašinovi miševi-uzurpatori, može se sasvim lijepo zagnjuriti u moravsko žitko blatište ili uskočiti na dno vizantijsko-serbske kačice i konačno početi da uživa nacionalna i građanska prava koja mu je inače oduzeo nekadašnji velikosrpski jurišnik, konceptualni katunski umjetnik, masovni srećni unesrećitelj i bacač badnjaka s ramena-drug, brat, gospodin i don u paganskom svetilištu..

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Antisrpska provincija

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0