Biografija (4) – Učitelji su voljeli tog skromnog, tihog i dobrog učenika [Tema: Kafka]

| July 31, 2015 | 0 Comments

franz-kafka-01-glarean-magazin

Piše: Nicholas Murrey

Biografija IV dio

Krajem devetnaestog stoljeća Česi su Nijemce doživljavali kao vladajuću klasu.

Češki pisac Pavel Eisner o tome kaže: činilo ih je njemačko ili strano plemstvo, imenovano na visoke ili srednje položaje u vlasti, oficiri u praškom garnizonu, industrijalci i veletrgovci, drugi bogataši visoke buržoazjje, profesori sa Sveučilišta i Tehnološkog instituta, njemački glumci te fluktuirajući element njemačkih studenata koji su u u boravili tek privremeno i nikada nisu postali dijelom grada na Vltavi.

Eisner je tu situaciju smatrao društvenim i jezičnim getom. “Njemački Židovi u u pridružili su se tom getu s nevidljivim zidovima.” U svjetlu činjenica da je praški njemački Židov bio industrijalac, uspješan poslovni čovjek, vodeći bankovni službenik, liječnik ili odvjetnik s velikom praksom ili sveučilišni profesor, te da je gotovo cjelokupna veletrgovina i gotovo sva međunarodna trgovina bila u rukama Židova, a sva trgovina skupom modnom robom židovski monopol, nije teško razumjeti odakle ogorčenost i zašto su cvjetali tradicionalni antisemitski stereotipi. “Kao poslovni čovjek, njemački Židov u u imao je isključivo češke radnike — drugih nije bilo — i češke nadzornike”, piše Eisner. “Bez obzira na to je li bila riječ o industrijalcu ili ne, kućnu poslugu uvijek su činili Česi. Isto tako i podvornici, kočijaši i vozači, trgovci živežnim namirnicama, mljekarice, piljarice, dvorkinje i pralje.”

Kafkino je domaćinstvo bilo oličenje tog staleškog sustava. Sluškinje i dadilje bile su Čehinje, kao i svi fizički radnici: poznato je da je Hermann Kafka proglasio češko osoblje svoje trgovine “plaćenim neprijateljima”. Govorni češki jezik vjerojatno se mogao naučiti samo od tih društveno podređenih ljudi. Mladi potomci njemačke buržoazije, poput Kafke, prolazili su bez iznimke kroz seksualnu inicijaciju s Čehinjama iz nižih klasa. Praški su Nijemci pohađali njemačke škole i njemačko sveučilište te su vjerojatno čitali jedan od dva praška njemačka dnevna lista: “Bohemia” (koji je bio vrlo daleko od pročeškog) i “er Tagblatt”, ili tjednik “Montagsblatt”. Sva tri lista uređivali su Nijemci. Ruralni sudetski Nijemci iz Sudetengaua, ili s graničnog područja, bili su vjerojatno udaljeni od praških Nijemaca i njihovih kozmopolitskih, avangardnih ukusa jednako koliko i Česi.

Kada, međutim, Eisner uspoređuje društvo praških Nijemaca s europskom kolonijom u Šangaju, počinjemo sumnjati da precjenjuje razmjere obostranog nerazumijevanja. Kafka je, naravno, bio izuzetak jer je, kako ćemo poslije vidjeti, prilično tečno govorio češki jezik, koji ga je zanimao kao što ga je zanimala i češka kultura. Međutim, ono čime se ovdje trebamo pozabaviti jesu razmjeri do kojih je iskustvo odrastanja u prilično razrijeđenom, i izdvojenom svijetu moglo utjecati na njegovu prirođenu sklonost osjećaju otuđenosti i nepripadanja vlastitu okruženju. Jezik je ovdje bio središnji problem. Premda nipošto nije bio ideološki ili programatski pisac, Kafku je uvijek odlikovala oštroumna politička svijest, simpatija za žrtve društvene nepravde i nepovjerenje prema moćnicima.

Živeći u vrijeme češke borbe za odcjepljenje od sklerotičnog, konzervativnog carstva, kojim se upravljalo iz Beča, Kafka je sigurno bio više nego svjestan toga što je bilo u igri. Njegovo je vrijeme u Pragu bilo okarakterizirano, prema riječima Emmanuela Frynte, kao “vrijeme tranzicije i pobune, kada pod nogama nema čvrstog tla, vrijeme bez sadašnjosti, bez povezanosti, bez sidrišta”.

U podrugivanjima i dobacivanjima dječaka iz susjedne, češke osnovne škole mogla se u osnovnoj školi na Fleischmarktu vidjeti i osjetiti napetost situacije u kojoj se nalazio šestogodišnji Kafka nakon što se oslobodio sputavajuće ruke zlonamjerne kuharice. Sukobi između čeških i njemačkih učenika bili su tako žestoki da je jedan od Kafkinih kasnijih prijatelja, Oskar Baum, u jednoj od čarki trajno izgubio vid.

“Vrlo mu je rano bio nametnut osjećaj krivnje i neželjenosti”, tvrdi Emmanuel Frynta. Iznad češke osnovne škole bio je urezan natpis: “Češkom je djetetu mjesto u češkoj školi.” Prvog školskog dana Kafkin je učitelj bio Hans Markert, no, prema Hugu Hechtu, Kafkinu suučeniku, jedini učitelj koji je na dječake ostavio dojam bio je Moritz Beck, “izvanredan učitelj koji se za učenike zanimao i izvan škole”. Premda stidljiv i nervozan, Kafka je “uvijek bio primjeran učenik, često prava zvijezda među učenicima. Učitelji su voljeli tog skromnog, tihog i dobrog učenika.” Hecht se prisjeća tek jednog incidenta kada je savršeni učenik bio kažnjen: jednog prekrasnog, proljetnog jutra kada je Kafka bio toliko obuzet vrapcem koji se odmarao na dasci otvorenog prozora da se nije odazvao na nekoliko puta opetovano učiteljevo prozivanje.

Franz će ostati u Deutsche Knabenschule četiri godine, igrajući se, u nedostatku pravog školskog dvorišta, na hodnicima i u učionicama te upijajući uokvirene maksime izvješene na zidovima, poput: “Govor je srebro, šutnja je zlato.” Nakon tog razdoblja Hermann će se suočiti s odlukom o daljnjem obrazovanju svojeg najstarijeg djeteta. Odlučio je da će desetogodišnjaka upisati u njemačku gimnaziju, gdje će zapravo započeti proces njegova intelektualnog samootkrivanja.

Desetogodišnji Franz Kafka krenuo je 20. rujna 1893. u Altstädter Deutsches Gymnasium (Starogradska njemačka gimnazija), strogu i ozbiljnu njemačku gimnaziju smještenu iza palače Kinsky. Njezin službeni naziv — Carska i kraljevska (Kaiserlich und Königliche) državna gimnazija s podukom na njemačkom jeziku — u svojoj monarhističkoj pompoznosti podsjeća na satirički svijet Kakanije (kakav je zamislio Kafkin suvremenik, bečki romanopisac Robert Musil, kombinirajući u nazivu dva rojalistička inicijala s očitom opscenom namjerom, razotkrivajući posljednje dane habsburškog društva u djelu Der Mann ohne Eigenschaften (Čovjek bez svojstava iz 1930.).

Franz Baumer tu je školu opisao ovako: “Memljiva atmosfera i konzervativan, filistarski duh prožimao je tu instituciju koja je u cijelosti bila zasnovana na principima šturog matizma u kombinaciji s izraženim autoritarnim odnosima profesora i učenika. Po takvoj prirodi stvari, prvi su monopolizirali glavno stubište, dok su posljednji morali upotrebljavati stubište za poslugu.”

Premda je Kafka inzistirao na tome da je bio “stidljivo” dijete, “usporeno u razvoju”, i ovdje je zadivio svoje suvremenike marljivošću i uspjehom — osim u matematici — unutar ograničenja nametnutih tradicionalnim školskim programom, usredotočenim na klasično podučavanje s vrlo malo mašte ili duha. Njegov je otac radije odabrao humanistički usmjerenu Gimnaziju nego moderniju Realschule, gdje bi se njegov sin mogao pripremati za poslovnu karijeru. Hermann je možda bio motiviran sve jasnijim shvaćanjem Franzovih mogućnosti kao praktičnog, poslovnog čovjeka; ili društvenom ambicijom, s obzirom na to da je carska administracija iz Gimnazije tradicionalno regrutirala vrhunske činovnike i pravnike. Program nije predviđao podučavanje suvremenih jezika ili književnosti, a glazba, tjelesni odgoj i umjetnost bili su tek fakultativni predmeti. Premda je od početka trećeg razreda pola školskih sati bilo posvećeno latinskom i grčkom, Kafka se u svojem kasnijem bogatom izboru pročitanih djela jedva dotaknuo klasičnih pisaca. Čini se da je Adolf Gottwald, darvinistički orijentiran profesor prirodnih znanosti, bio njegov omiljen nastavnik. Razrednik mu je bio Emil Gschvvind, katolički svećenik iz reda pijarista, čiji su učenici bili većinom Židovi.

“Naša gimnazija nije bila strašan borbeni rov, nego simptom izolirane izdvojenosti u kojoj je početkom dvadesetog stoljeća živjela većina praških Židova“ – rekao je njegov suučenik Emil Utitz. Zdenko Vanek, jedini češki učenik u osmom i završnom razredu, generacija ispred Kafke, prisjeća se kako je morao napuštati učionicu kada bi dolazio rabin koji je podučavao njegove suučenike, koji su gotovo svi bili sinovi židovskih industrijalaca i trgovaca. Vanek je pamtio Kafku kao “tihog, zadubljenog i zamišljenog mladića”.

Kafka je u školi stekao svega nekoliko prijatelja, među njima su bili: Hugo Bergmann, filozof i cionist, Rudolf Illowy, socijalistički mislilac, Ewald Pribram, čiji je otac bio susretljiv predsjednik osiguravajućeg društva u kojem je Kafka poslije radio, te Oskar Pollak, povjesničar umjetnosti. Bergmann, koji je s Kafkom pohađao i osnovnu školu, svojeg je prijatelja pamtio kao pomalo buntovnog, nekoga tko je bio više socijalist negoli cionist: “Obojica smo iskusili uzbuđenje nonkonformizma”, tvrdio je. Njih su dvojica namjerno ostala sjediti dok je svirala domoljubna pjesma Strada na Rajni na izletu udruge Altstädter Kollegentag, koja je okupljala starije učenike i kojoj su svi trebali pripadati.

Kafka je, kao i svaki drugi inteligentan učenik, prošao kroz različite intelektualne faze: ateističku, panteističku i socijalističku. Oko 1900. bio je vrlo ushićen borbom za slobodu Bura te se pričalo da je (unatoč želji da bude nevidljiv) u zapučku nosio crveni karanfil (rote Nelke), kao znak socijalističkog uvjerenja. Vanek se prisjetio kako je Kafka već u gimnaziji gorljivo pratio sociološke časopise i intelektualne mjesečnike, a tu je naviku zadržao cijeli život. Otprilike u to vrijeme započeo je čitati “Der Kunstwart””, kulturni mjesečnik koji je osnovao i uređivao Ferdinand Avenarius, muž nećakinje Richarda Wagnera.

U to je vrijeme, osim na Kafku, taj časopis utjecao i na Nietzschea. Odlikovali su ga visokoparna estetika i blago uštogljen stil, kao i völkisch” sentimentalnost, protiv čega se Kafka poslije pobunio. F. Avenarius osnovao ga je u Miinchenu I 887. Prilično konzervativan i malograđanski, časopis je postigao uspjeh kod obrazovanog srednjeg sloja.

Bergmann je tvrdio da je Kafka bio dobar u raspravama, tako da je morao braniti svoje stavove o cionizmu pred prijateljevim intelektualnim napadima. O tome je i Kafka govorio mnogo godina poslije kada se prisjećao rasprava s Bergmannom o postojanju Boga, “u talmudskom stilu, bilo na moj vlastiti način ili oponašajući njegov. U to vrijeme sviđalo mi se započeti razgovor temom koju sam pronašao u nekom kršćanskom časopisu (mislim da je to bio “Die christliche Welt”), a koja je uspoređivala sate i svijet, odnosno urara i Boga, gdje je postojanje urara trebalo dokazati postojanje Boga”.

Kafka je Bergmannu također otkrio svoju želju da postane piscem, no svi njegovi literarni pokušaji iz tog vremena vjerojatno su uništeni. Prijatelj ga je, u svakom slučaju, doživljavao kao marljivog knjiškog crva. Kada bi prolazili pokraj izloga knjižare na Starogradskom trgu, Kafka bi izazivao Huga da izrecitira naslov bilo koje knjige iz izloga, tvrdeći da će znati autora. Očekivano, Bergmann je bio zadivljen njegovim uspjehom u toj igri.

Hugo Hecht, Kafkin prijatelj iz osnovne škole, koji ga je slijedio i u gimnaziju, sjećao se Kafke kao učenika vrlo uzornog ponašanja — “bio je uvijek vrlo čist” — koji je odbijao sudjelovati u prostim razgovorima o seksu, uobičajenim među adolescentima. Bio je “vrlo lijepo odjeven”, ali i “pomalo udaljen i suzdržan”. Kako se čini, njegovi su suvremenici imali utisak da živi pod “staklenim zvonom”, da je rezerviran, ali ne i neprijateljski nastrojen ili bahat. Uvijek je bio spreman na razgovor i nije kvario veselje, ali nikada nije učinio prvi korak. Bio je, kako je rekao Emil Utitz, “tih, stidljiv i pomalo tajnovit”.”

U akademskom su smislu Kafkini uspjesi bili znatno iznad prosjeka (često je dobivao izvrsne ocjene), ali on svoj položaj nije tako doživljavao. Poslije se žalio ocu da je svojim stavovima neprekidno potkopavao njegovo samopoštovanje. Bio je zamišljao da nikada neće završiti prvi razred osnovne škole, no ne samo da je u tome uspio nego je bio i nagrađen. Priča se ponovila dolaskom u gimnaziju. I tamo je krajem prvog razreda smatrao da će pasti razred.

No, ustrajao sam s uspjehom. Iz toga, međutim, nije proizišlo moje samopouzdanje. Naprotiv, bio sam potpuno uvjeren — što je dokazivao i tvoj odbojan izraz lica — da će konačan rezultat biti to gori što moji uspjesi budu veći. U sebi sam često zamišljao jezovit skup profesora… koji su se sastali da preispitaju taj jedinstven, nečuven slučaj, da otkriju kako sam to ja, potpuno nesposoban i svakako najveća neznalica, uspio uspuzati tako daleko u ovom razredu iz kojeg će me sada, kada je pozornost sviju konačno 30 usmjerena na mene, trenutačno izbaciti, na veliku radost svih pravednika, napokon oslobođenih ove noćne more. Život s takvim maštarijama djetetu nije lagan. Zar mi je u takvim okolnostima moglo biti stalo do škole?

Unatoč Kafkinu gorljivu samokažnjavanju jasno je da je mario za školu i da je nakon osmogodišnjega gimnazijskog školovanja lako maturirao (iako se pretvarao da je njegov trijumf bio rezultat “prepisivanja”). Hugo Bergmann, jedan od njegovih školskih prijatelja, nikako nije mogao shvatiti na što se to Kafka žalio. Kad je posjetio prijatelja u njegovu domu u Celetnoj ulici bio je duboko impresioniran činjenicom da je Franz posjedovao ne samo velik pisaći stol (Schreibtisch), za kojim su obojica mogli sjediti i pisati zadaće, nego i svoju vlastitu sobu iz koje se pružao dobar pogled na uličnu vrevu. Koliko god da su Kafke slabo prakticirali židovsku vjeru, Franz je 13. srpnja 1896. ipak prošao obred bar micve. Tog se događaja prisjetio mnogo godina poslije:

Trinaesti je rođendan naročit događaj. Kod oltara u hramu morao sam recitirati tekst koji sam teškom mukom bioj naučio napamet. Potom sam kod kuće morao održati kratak govor koji^ sam također bio naučio napamet. Dobio sam i mnogo poklona.

Do koje se mjere Hermann Kafka bio asimilirao vidljivo je i iz činjenice da je na tiskanim pozivnicama ta proslava bila nazvana “krizmom”. Franzu je religija u to vrijeme bila dosadna, a bar micva nije mu značila više od “nekog smiješnog učenja napamet… poput smiješnog prolaza na ispitu”.

Kratko vrijeme na posljednjim školskim praznicima, godine 1900., Kafka je proveo sa svojim omiljenim ujakom Siegfriedom, provincijskim liječnikom u Trieschu (Tfešt), a nakon toga se pridružio roditeljima u Roztokima (Rostok), gradu na Vltavi, desetak kilometara sjeverno od Praga, koji je Baedeker te godine slikovito opisao kao mjesto “usred voćnjaka”. Kafke su odsjeli u kući rostoškog načelnika pošte, a Franz nije propustio ni trenutak da produbi poznanstvo s njegovom kćeri, Selmom Robitschek. Zajedno su proveli mnogo vremena u šumi, gdje je Kafka naglas čitao Nietzscheove radove. U njezin je spomenar 4. rujna zapisao: “kada bi riječi mogle nositi sjećanja”.

Kasnije istoga mjeseca, Kafka je u u krenuo u završni razred gimnazije. Još jednom je, godine 1901., položio sve potrebne ispite. Ljeto je proveo s ujakom Siegfriedom na otocima Helgoland i Norderney na Sjevernom moru, spremajući se za pohađanje sveučilišta te jeseni.

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Biografija (4) – Učitelji su voljeli tog skromnog, tihog i dobrog učenika [Tema: Kafka]

by admin time to read: 10 min
0