Danilo Kiš između poetike i politike (5) – Otac je dolazio ljuljajući se u hodu kao katarka [Tema: Kiš]

| September 2, 2015 | 0 Comments
Milica, Danica, Danilo i Eduard Kiš

Milica, Danica, Danilo i Eduard Kiš

Između poetike i politike
(Between Poetics and Politics)

Međunarodni skup pisaca
(International meeting of writers)

Beograd, 15-17. jun 2005. godine

Centar za kulturnu dekontaminaciju

Priredila
Mirjana Miočinović

u saradnji sa
Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović

V dio

Vladimir Arsenijević: Budući da je pomenut Nenad Veličković, on će u ovom delu programa poslednji čitati ili pričati. Mislim da je Nenad Veličković dosta poznat našoj književnoj publici. Njegovi romani, poput Konačara, Sahiba, Otac moje kćeri, objavljeni su u izdanju Stubova kulture iz Beograda. Radni naslov njegovog teksta je „Poređenja u romanu Bašta, pepeo“.

Nenad Veličković: Naslov izgleda jako ozbiljno, i moram priznati odmah na početku, da nisam na visini naslova. Neću čitati ništa, jer nisam napisao. A nisam napisao zato što nisam siguran u to šta, zapravo, nakon tog malog istraživanja želim da kažem, šta bih smio da tvrdim.

Dolazim sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje su prije dvije ili tri godine dobili jedan jako zanimljiv program na Bibliotekarstvu, koji statistički obrađuje književne tekstove. Ja sam, otprilike, istog trenutka kad sam za to saznao, poželio da zamolim Predraga Lucića da mi pošalje tekst Bašta, pepeo, da ga ja gurnem u mašinu i kažem mašini da prebroji poređenja. Jer sam radeći tu knjigu sa učenicima u gimnaziji, i posle na fakultetu, vidio… Ne ja, naravno, svi ste vidjeli, da je neverovatno veliki broj poređenja u toj knjizi, a i inače u većini Kišovih knjiga. Očito da je poređenje bilo figura koja je Kišu jako odgovarala, i da je zbog nečega vrlo rado i vrlo uspješno, najčešće vrlo uspješno, tu figuru koristio. Naravno, htio sam da uradim još neke stvari. Na primjer, da u istu mašinu gurnem Krležu, neku njegovu knjigu, ili Andrićevu, pa da onda dobijem neki nevjerovatni podatak tipa kod Kiša 35 posto poređenja, kod Krleže 30, kod Andrića 10, pa da onda izvlačim neke naučne zaključke iz toga šta bi ta statistika pokazala. Međutim, već na prvom koraku se pojavio za mene nesavladiv problem: kako reći mašini šta da uradi, kako da prepozna poređenja kod Kiša. Mašina je u stanju da joj, na primjer, kažete: nađi riječ „kao“, i svaki put kod „kao“ 20 riječi prije i 20 riječi poslije izvuci i poređaj tako, i onda bismo vidjeli šta se dešava uz riječicu „kao“, šta prije, šta poslije. Malo bi se tu iščistio nekakav višak, ali dobili bismo sva poređenja u toj knjizi. Tad bi Kišova poređenja bila samo oko riječice „kao“. A nisu, ja sam napravio mali spisak, koji nije konačan.

Zapravo, nakon svega čini mi se da je nemoguće napraviti konačan spisak, jer je poređenje odjednom postala stilska figura koju ja više nisam siguran kako da definišem. Recimo, kod Kiša imate, naravno kao i poput, i to su dvije riječi koje uvijek ukazuju na poređenje.

Ali, imate, recimo, sličan. Ta riječica, ili u vidu, ili pretvorili: jedno se pretvorilo u drugo i vi znate, osjetite, vidite, sigurni ste da je to poređenje, liči. Ili kaže, on me podsjetio na nekoga. To podsjetio me, takođe je poređenje. Kaže, jedno recimo poređenje: avioni ne veći od komarca. To je, naravno, poređenje. I to vrlo dobro poređenje. Kako sad mašina da zna kad se kaže ne veće nešto od nečega, da to može biti poređenje… Dakle, odustao sam od ideje da koristim kompjuter u razumijevanju i otkriću istina o Danilu Kišu.

Malo sam razmišljao o poređenju. Ja ću, naravno, pojednostaviti stvari. Pretpostavimo da je poređenje figura na jednoj strani nekakve skale stilskih figura, a, recimo, metafora na drugoj. Metafora je, zapravo, figura koja apsolutno ne teži ka tome da nas ljudi razumiju.

Nije joj to važno. Možete i da pogriješite, ljudi će to doživjeti kao metaforu. Stilska greška može biti pročitana kao metafora i niko to piscu neće zamjeriti. Metaforom se ne može biti angažovan ni na koji način. Vi možete u svojoj metafori i u svojoj glavi da osudite fašizam, a da neko doživi metaforu kao hvalospjev fašizmu, istu tu metaforu.

Dakle, izmiče jednom vrlo strogom i vrlo preciznom sudu. Na drugoj strani je poređenje koje je apsolutno drugačije. U poređenju ne možete pogriješiti, ili ako pogriješite, to je vrlo jasno. Poređenje se, znate to naravno, sastoji iz tri dijela: stvar koju upoznajemo, stvar koju želimo da približimo čitaocu, da je malo bolje objasnimo, i neka sličnost između njih. Ta sličnost može biti vrlo očigledna, nekad i banalna, pa je onda i poređenje banalno. A nekada može biti nevjerovatno dobra, suštinska, da svi mi prolazimo pored nje, a da je samo neko od nas primjeti i uoči. Zapravo, za mene je poređenje duša književnosti, jer je to ono što književnika razlikuje od većine drugih ljudi, ta sposobnost da vidi nešto što drugi ljudi ne vide, sposobnost da osjeti veze između stvari koje su drugim ljudima nevidljive. Poređenje je, takođe, jako važno stilsko sredstvo jer stalno vodi računa o vašem čitaocu. Dakle, trudi se da mu stvari približi, trudi se da mu stvari objasni i trudi se da provjeri da mislimo jednako, odnosno da ta komunikacija između nas postoji i traje i da je pravilna.

Kad sam ovako sebi, a nadam se i vama, donekle objasnio zašto je poređenje bitna figura, onda naravno da se iz toga još jednom samo potvrdilo da je sasvim prirodno i normalno bilo da će Kiš sa svojim načinom razmišljanja o životu, sa svojim angažmanom u životu, mnogo radije koristiti poređenje i vrlo često poređenje, nego neke druge figure. Vi, vjerovatno, niste imali vremena da, recimo, izvučete iz knjige poređenja, da ih prepišete pa da ih pročitate jedno za drugim. Ja sam pomislio da bi vam to moglo biti zanimljivo, pa sam to umjesto vas uradio. Evo, samo na preskok, neka: obavijao radoznalošću kao paučinom; zavlačio poglede kao pipke u razrez na njenoj bluzi; nogama pritiska pedale kao da vozi u snu bicikl nekim ravnim širokim drumom; dolazi otac ljuljajući se u hodu kao katarka, ušao u pejzaž kao u okvir slike; crni šešir sa tvrdim obodom malo nakrivljen kao šlem na bisti neznanog junaka ili kao strašilo za ptice u kukuruzima; drži u ruci golemu svesku za dvojno knjigovodstvo, drži je kao Mojsije svoje tablice na Sinajskoj gori; veliki crni kišobrani kao savijeni pogrebni barjaci; dolazimo u posetu kao što se ide na grob…

Ovako kad se čita… naravno, ja ću poslije nekoliko poređenja pokušati da analiziram i objasnim i onda bi tu negdje već išao i zaključak. Ali, kad pročitate Kišovo poređenje, zapravo ne možete zamisliti nijedno drugo. Izgleda suviše lako. Ali evo: Oko nas su ležale razasute porodične fotografije kao… Šta biste tu dodali? Kao… I tu sad staje. To je ono što recimo, kad vam kažem izgleda jako, jako moguće, uvjerljivo, gotovo jedino moguće, ali kad vi to treba da vidite, ili kad ja to treba da vidim, to ide jako teško. Nemamo oči za to kao što ih je imao Kiš. „Oko nas su ležale rasute porodične fotografije kao svelo jesenje lišće.“ Ili majku kad opisuje: „Bleda kao… napudrana. Gospođica Edit dolazi svesti kao što se otvaraju cvetovi.“ Svako od ovih poređenja je, zapravo, jedna priča u malom. Recimo, „otac je dolazio ljuljajući se u hodu kao katarka“. Da bismo razumjeli poređenje, moramo znati šta je katarka; jedno visoko uspravno drvo na kojem je jedro, koje pokreće brod, brod nas upućuje na daleka putovanja, vodi nas ka onome tropu: more, život, brod, čovjek, putovanje. Otac se klati kao katarka, dolazi iz daljine, vraća se sa putovanja. Otac je mršav, otac se klati jer je pijan, otac je neko ko pokreće cijelu stvar. Iz tog malog, jednostavnog poređenja: otac klateći se kao katarka, možemo izvući cijelu priču. Da je to tako i da je Kiš to znao i da je nekad to i radio, evo dokaza. To je scena kad treba da zavedemo Juliju, bacaju avione od papira. „Jedan je istrošivši svoja krila kao leptir pao naglo, strmoglavce kraj bunara. Drugi je odleteo visoko, zahvaćen severnim vetrom nestao iza krovova i drveća. Pretvorio se u pticu, zaklikta Julija zadivljena…“ Evo ga poređenje: avion se pretvorio u pticu. „…zaboravivši se na trenutak, zatim se ugrize za usnu dade svom licu izraz potpuno lažne ravnodušnosti. Dečaci potrčaše da ga potraže u školskoj bašti kako bi demantovali Julijinu lakovernost i vratili je sa opasnog puta preteranog ushićenja. Donesoše samo jednu mrtvu lastu koju su našli u vlažnom jorgovanu. Bila je skoro bez težine, mali crveni mravi bili su joj izneli utrobu kroz kljun.“ Dakle, iz tog poređenja „avion se pretvorio u pticu“ izašla je ta priča. To se sve na kraju vratilo na početak. Ili, pročitao sam: „Obavijen radoznalošću kao paučinom.“ Dakle, naravno iz konteksta je to mnogo jasnije, ali čak i da ne znate koncept: obavijati radoznalošću kao paučinom znači prići nekome ko vas zanima kao žrtvi, potpuno ga svezati, spremiti se da ga prožderete kao što to pauk radi, otkriti sve tajne o njemu znači ubiti ga. I to je, na kraju i bio završetak te priče. Dakle, obavijati radoznalošću kao paučinom je jedno vrlo precizno, vrlo duboko saznanje, jedan stav o životu, o jednom fenomenu iz našeg života.

Mogao bih ja, naravno, još mnogo, ali mislim, malo ste se smrzli, a malo i umorili. Samo da završim, dakle, ja sam poštovalac Kišov, možda najviše zbog toga što je on predstavnik one književnosti koja nije prenemaganje i ne mistificira jezik.

Kad je sinoć na onom filmu rekao: Napisaću sledeću knjigu ako me prođe gađenje prema literaturi – mislim da znam zašto se čovjeku literatura s vremenom počne gaditi. Zato što je ima jako mnogo loše, ima je jako mnogo zle, jako mnogo pokvarene, jako mnogo površne i glupe. Gotovo da preovladava u svemu. I ima je zbog toga što mi od malena djecu učimo da nije važno ko šta kaže niti je važno kako mi nekoga razumijemo. Važno je, kao, da se razumijemo, pa i pogrešno. To je opasno, jako opasno. Mislim da je vrlo važno koristiti riječi u značenjima koje one imaju, biti svjestan značenja riječi koje i mi kao pisci pišemo i koje kao čitaoci razumijevamo. Dvosmislenost je pogubna za dobrog pisca. Prije nego što se počne pisati, treba se znati šta se želi reći. Da bi se znalo šta se želi reći, treba ili proživjeti jedno zaista bitno i važno iskustvo, ili treba o stvarima jako dugo, tačno i ozbiljno razmišljati. Za pisanje treba vremena. To svi koji pišu znaju. Knjige se ne mogu proizvoditi kao cipele. Zbog toga je jasnoća misli zapravo uslov za jasnoću stila, a jasnoća stila za kvalitet knjige. Poređenje je ono stilsko sredstvo koje u sebi miri… neko je rekao maloprije, to mi je zanimljivo: „Lijepa angažovanost je ispala oksimoron“. Jer, kao, ljepota i angažovanost ne mogu ići zajedno.

Ja mislim da je to jedno te isto. Nema ljepote bez angažovanosti i obrnuto. Ali, do toga treba doći razmišljanjem. Poređenje kao stilska figura je dvostruko korisna i dobra i važna za pisca. Prvo, jer omogućava jasnoću, stalno nastoji da se nepoznate stvari objasne poznatim, a druga je ta što iz svoje jezgre omogućava da se ipak iz poređenja izvuku mnogo šire, mnogo važnije i mnogo ljepše priče.

Dakle, pišemo i čitamo da bismo uživali i poređenja nam to nude. Ja sam tražeći Kišova poređenja o ovoj knjizi beskrajno uživao ponovo u njegovoj literaturi. Poređenje nam omogućava uživanje, ali ne po cijenu da se izgubi razumljivost. Jasnoća i uživanje mogu ići zajedno i to je ono što me privuklo Kišu i to je ono zbog čega sam još uvijek njegov poštovalac. Nisam napisao ovo zato što kad se nešto napiše to onda postane konačno. Iza toga onda čovjek treba ozbiljno da stoji…

Još se ovo što sam rekao nije baš sasvim namjestilo u mojoj glavi kako bi bilo pretočeno na papir, ali mislim da sam vrlo blizu, da ću vrlo vatreno i borbeno braniti tezu da je poređenje zaista jedno vrlo važno, dominantno stilsko sredstvo, da mnoga iz njega proizlaze. Teorija književnosti je to podijelila pa sad imate 15 do 20 nekih koja su u stvari poređenja, ali su specijalizovana. Navodno, sad čovek ako ne završi fakultet i nema desetku iz teorije književnosti, ne može da bude teoretičar, jer ne zna kako se koja figura zove. Nije to bitno.

Bitno je da se prepozna želja da se misao jasno izreče, da se to kaže na jedan lijep i neobičan način kao što je to Kiš radio.

Vladimir Arsenijević: 11:53 je. Mislim da smo do sad čuli puno interesantnih reči o Kišu i njegovom delu. Ujedno smo se upoznali sa svim učesnicima u današnjoj diskusiji. Sad predlažem pauzu od pola sata. Mislim da je potrebna i učesnicima u razgovoru, a verujem i publici. Ovde jeste pomalo hladno, tako da će biti lepo ugrejati se napolju. Nastavićemo u 12:30. Ja se iskreno nadam da će se u međuvremenu pojaviti Milan Đorđević, originalni moderator ovog dela programa čiju sam ulogu preuzeo silom nepredviđenih prilika…

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Danilo Kiš između poetike i politike (5) – Otac je dolazio ljuljajući se u hodu kao katarka [Tema: Kiš]

by admin time to read: 10 min
0