Jergović o Sioranu – Pesimizam ili visoka škola ljubavi [Tema: Sioran]

| July 21, 2016 | 0 Comments

emile-cioran

On je pisac kojeg se može prezirati ili obožavati.

Razumjeti i voljeti Ciorana mogu samo ljudi koji se više ne plaše mraka

Jednoga ovakvog lipnja, prije petnaest godina, umro je u Parizu Emil Cioran. Iako je u Hrvatskoj vladao Tuđmanov blagi fašizam, blag baš  poput vonja masovnih grobnica koji se širio u te ljetne dane, vijest je dostojno zabilježena u svim dnevnim novinama i tjednicima, opširno i raskošno kako danas ne bi bilo notirano ni da u hipu pomru i na Mirogoju se izredaju svi humanistički razredi HAZU. Ali nije da su se nas ondašnjih toliko ticali Cioran, njegov filozofski pesimizam i lirska aforističnost. Radi se samo o tome da su u to vrijeme postojale raskošne kulturne rubrike, ispunjene slovima i riječima, i sve su novine, bez ijednoga izuzetka, imale kulturne dodatke, za koje, doista, tog dvadeset prvog dana mjeseca juna i nije bilo važnije vijesti od Cioranove smrti. Samo desetljeće i pol kasnije, ime toga mračnog genija teško može biti spomenuto u bilo kojem hrvatskome mediju, premda je drugdje u Europi on jednako poznat i važan, o njemu u svim relevantnim novinama, s povodom ili bez povoda, izlaze veliki i ponekad teško prohodni eseji, oko kojih se čitatelj treba pomučiti pa da o svome vremenu razumije „jednostavno više“. U nas toga nema, jer nas je stiglo prokletstvo provincije kojoj su nezajažljivi tranzicijski grabežljivci i popijači popili svu pamet, nakon što su joj u prvom privatizacijskom naletu na prevaru ispraznili džepove.

Iako je veći dio života proveo u Francuskoj, nikad nije zatražio državljanstvo. Bio je dionik Srednje Europe i Balkana, sin pravoslavnog popa, uvjereni ateist i jedan od pisaca koji su aforizmom znali reći sve.

Emil Cioran (u nas je uobičajena pofrancužena verzija izgovora Sioran, premda bi točnije bilo po rumunjski Ćoran) rođen je 1911, u podkarpatskome selu Rasinari, u srcu našega, balkanskoga i srednjoeuropskoga svijeta, ili na njegovome kraju i rubu. Otac mu je bio pravoslavni pop, ali je on zarana postao ateist. Počeo je studirati filozofiju na bukureštanskome sveučilištu, gdje je upoznao Eugenea Ionesca i Mircea Eliadea, koji će mu ostati doživotni prijatelji. Uskoro će postati vatreni simpatizer nacionalsocijalizma i svih derivata fašizma, i sam će ga Bog – čiju je ideju s božanskim mirom i uvjerenjem prezirao – spasiti od posljedica koje su iz toga mogle proizaći. Osim što je Cioranovo hitlerovanje bilo bez javnih posljedica, pa je i otkriveno iščitavanjem privatnih prepiski i preslišavanjem svjedoka kavanskih razgovora, njemu se njegov mladenački fašizam, uglavnom, nije uzimao za zlo ni zato što je, na pomalo paradoksalan način, predstavljao najavu njegovih stvarnih i promišljenih životnih uvjerenja, koja, naravno, više nisu imala veze s bilo kakvim i bilo čijim fašizmom, ali ni s utjehom humanizma, niti s prividom demokracije i slobode.

Od 1937. živio je u Parizu, ali nikada nije zatražio francusko državljanstvo. Puno je pisao, uglavnom u nesustavnim formama, često na rubu filozofije i književnosti. Emil Cioran jedan je od onih pisaca koje je sasvim lako osporiti i likvidirati. On se ne brani moćnim sustavima, stilskim formacijama, teorijskim modama, jer ničemu od svega toga nikada nije pripadao. Njegov je svjetonazor odbojan, kako metropolitancima i zapadnjacima, tako i provincijalcima i luzerima s istočnih strana. Naježit će vam se koža koliko je Cioran neurban pisac. Pročitajte, recimo, sljedeći citat, što ga je, s puno ljubavi i pameti, pred putopis iz Cioranovog sela, naveo Andrzej Stasiuk: „Ušljivi i vedri, trebali bismo se držati životinja, klečati kraj njih još tisućama godina, udisati vonj štala prije nego laboratorija, umirati od bolesti, a ne od lijekova, okretati se oko svoje pustoši i lagano u nju propadati.“ Istovremeno, osjećate to i iz ovih nekoliko riječi, ne može se s njime pomiriti ni ideja povratka prirodi, ekologije, zelenila, globalnog zatopljenja i inih mondenih zvizdarija našega doba. Ništa se ne može sa Cioranom pomiriti, njega nitko ne može istaknuti kao svoju zastavu. Zato ga je, velim, tako lako likvidirati. Obračun s njime jednostavan je poput obračuna sa svakom pornografijom.

U biti, većina njegovih tekstova i može se čitati upravo na takav način: kao pornografija čovjekove duše. Dok takvo što čini, čovjek mora osjećati nelagodu, samo što ta nelagoda jednima godi, a drugima ne. U Cioranovom su svijetu svaka nada i vjera prezira vrijedni oblici čovjekova samoobmanjivanja, čiji je cilj da što bezbolnije preživimo ono što nam je još ostalo. Ujedno, nada i vjera izvorišta su ljudskoga straha, koja popovima i kapitalističkim popijačima služe da ljude drže u ropstvu i u stanju da vrše sve potrebne društvene funkcije. Samo kada bi shvatili da se nemaju čemu nadati i da nemaju u što vjerovati, ljudi bi mogli biti slobodni. Otprilike bi tako bilo po Cioranu.

Prije petnaest godina čak je i u hrvatskim medijima dostojno obilježena smrt Emila Ciorana. U međuvremenu su nam tranzicijski popijači i grabežljivci popili svu javnu pamet.

Ako ga, pak, zavolite i ako se ne bojite mraka, on bi vam mogao biti jedan od najvažnijih pisaca u životu. Ne može se biti ravnodušan prema Cioranu, niti ga se može djelomično prihvaćati ili malo voljeti. Njegova vrijednost apsolutna je kao i njegova bezvrijednost. Nikada nije bila nikakva sramota smatrati ga ništavnim (kao što bi, ne daj Bože, bila sramota ništavnim smatrati, recimo, Lacana ili nekoga drugog od tih vječno modernih, a nerazumljivih). Njega se ne da tek tako citirati, on nije ukras ili ornament na praznim rečenicama i šupljim glavama. Da bi u tome bilo ikakvoga smisla, njega se u tekst mora ugraditi ili uzidati kao mladu Gojkovicu u Skadar na Bojani.

I kako dođosmo do balkanskih mitova i majčina mlijeka što kao kreč  curi među kamenovima, nekako prirodno smo i kod imena Vaska Pope, koji je Ciorana diskretno, bez spominjanja po imenu, zabilježio u knjizi Rez, u pjesmi „Visoka škola ljubavi“, koju na ovom mjestu bilježim i zato da je imam na više mjesta, ako Popinu knjigu slučajno negdje zagubim. Evo je:

Pred oluju u Luksemburškom parku

Moj stari prijatelj filozof

Vraća se na trenutak

U daleke šume svoje mladosti

Na izletu u Karpatima

Našu mladu družinu uhvati oluja

Pali nam munje u kosi

Razbija gromove za potiljkom

I obara nas na zemlju

Zajedno sa borovima

Devojke vrište zapomažu

A ni mladići se ne drže mnogo bolje

Ja najmlađi proderem se na njih

Šta se tu prenemažete

Lako je vama da umrete

Vi ste se svi već jebali

Kako ja da umrem

Datirana na kraju kao „Pariz, 1975.“, ova plaha i lijepa lirska pjesma poučava nas današnje dvjema stvarima. Prva: anegdota je u pjesmi, kao i u životu ili u poeziji, onoliko dobra i potrebna koliko je pameti i dara u onoga tko se njome koristi. Samo mamlazi vjeruju da pridjev „anegdotalno“ ima prvenstveno negativne konotacije. Druga stvar: u velikoj književnosti ljupka može biti i psovka, kao što u novinama s više slika nego teksta i Zdravomarija zvuči kao prostačenje.

Miljenko Jergović

  1. 06. 2010.

Pesimizam ili visoka škola ljubavi

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Jergović o Sioranu – Pesimizam ili visoka škola ljubavi [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0