Kad se odmaknem, šta to vidim?

| March 27, 2014 | 0 Comments

© Miro Šuković

 

Čovjek koji ne pravi pauze u radu i nema slobodne dane je kao slikar koji se ne odmiče od platna na kojem  stvara. Kao slikar koji nastavlja da slika i kad se uveliko počne mučiti sa inspiracijom. Iako i takva iskustva mogu biti nekad neophodna i korisna, pogotovo jer nas forsiraju prema višim nivoima prisutnosti i traganju za dubljim i čistijim motivima svog rada, znaju biti i veoma opasni.

Najmanje što možemo da naučimo odmaknuvši se je to da u tom slučaju ništa neće propasti. Ili bar ništa što je suštinski važno. Malo je jela i malo životnih i makrokosmičkih procesa nad kojima, dok se krčkaju,  glava mora biti sve vrijeme nadnesena. Mudrost je stvari zakotrljati, a onda proučavati inerciju njihovog kretanja – kvalitet i trajnost stvorenog zamaha. To nam omogućava da osjetimo kada sistem koji smo stvorili kreće da radi umjesto nas odnosno kad mu je potrebna reforma i novi zamah. Svježina u snazi i sočnost u kvalitetu. Često dodatna mudrost leži u spremnosti da se veliki rezultati prošlog rada hrabro ugrade u reforme čiji su efekti odloženi i ne tako predvidljivi.

Pomenuta inercija je bitan sastavni dio većine intenzivnih procesa i sistema koji se kristališu kao njihov rezultat. Veliki početni entuzijazam i kvalitet rada znaju odjeknuti tako da rezultati dosegnu svoj vrhunac u trenutku kada su uljuljkani kreator i njegov, već anahroni, sistem pred velikom sveukupnom recesijom ili slomom. U ovome leži dio objašnjenja mnogih „neobjašnjivih i neočekivanih“ padova ali i ključ za prirodan i održiv razvoj većine procesa.

Iako poslednji redovi zvuče kao analiza globalnih ekonomskih kretanja, ove principe možemo prepoznati i na nivou individualnih mikrokosmosa – ljudi i njihovih svakodnevnih stvaralačkih odluka. Ako se malo bolje zagledamo, osjetićemo duboku sličnost između individualnih hiperaktivnih-neurotičnih, opsesivnih i histeričnih odnosa sa stvarnošću i odgovarajućih pulsacija i procesa unutar kompanija i na samim tržištima.

Svakoj meditativnoj osobi  veoma jasno zvuči postulat prema kojem je besmisleno svoje bivstvo staviti u funkciju sredstva na putu sticanja materijalnih dobara i titula. Ipak, energija sistema je takva da malo ko ima snage i bistrine da se odmakne i dovoljno dugo posmatra tu silu, vrtlog koji ga tako snažno uvlači u sebe. Bolest i premor, krize u odnosima sa bliskim ljudima, mogu biti divni učitelji – trenuci otrežnjenja i manje ili više razbistrenih uvida.

Neke od prepreka tome da se stekne hrabrosti i krene putem pronalaženja svog ritma leže u tome što su smjernice alternativnog pristupa kreirane od strane autora koji pripadaju različitim tradicijama (poput Vilhelma Rajha, Aleksandra Lovena, Ekarta Tola, Dipaka Čopre, velikih starih istočnjačkih filozofa i mnogih drugih…) i dalje rezervisane za mali broj ljudi i subkulturnih zajednica koje još uvijek nisu toliko vidljiv i sveprisutan svetionik za sve one koji se osjećaju izgubljeno i usamljeno  sa svojim nemirom i najdubljim egzistencijalnim pitanjima.

Ova najdublja egzistencijalna pitanja koja se zapravo bave uređenjem našeg unutrašnjeg prostora tj. onoga kako se osjećamo i, posljedično, zbog čega se tako osjećamo, nisu predmet školskih sistema, predizbornih kampanja niti glavnih tokova društvenog dijaloga. Odgovor na pitanje zašto je to tako mogao bi biti veoma dug i iscrpan. S druge strane, on je i relativno očigledan: Moćni državnik ili biznismen bi kroz oči zdravog čovjeka bio gledan kao nesrećno ljudsko biće, dijete koje se zbog nesigurnosti okrenulo gomilanju nikad dovoljne moći. U istom onom vrtlogu bespoštedne borbe koji u sebe neumoljivo usisava sva ljudska bića.

Nastaviće se…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Osnivac Tango Naturala www.tagonatural.com

Leave a Reply

Kad se odmaknem, šta to vidim?

by Darko Dožić time to read: 3 min
0