“Margita je dečak” – pisalo je

| October 15, 2014 | 2 Comments

Margita_Stefanovic_-_EKV
Piše: Željko Milović
22. septembar 2002.

Bio je 15. maj 1988. godine kad sam je prvi put vidio. Pobro i ja smo čekali koncert ispred Morače, a ona je stajala u zelenoj haljini, dobro se sjećam, i ljutila se na organizatore koji su otkazali nastup. Sav je muški svijet zurio u nju, bila je laka i lepršava, nježna i odlučna u isto vrijeme, odraz naših vlažnih pubertetskih snova. Donosila je, skupa sa Milanom, Bojanom i bubnjarima poetiku u naše živote, budili smo se, riječima davali smisao kakav im dolikuje, ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja… Podmitio sam ljude na blagajni Morače i dobio plakat neodržanog koncerta, još i danas stoji na mom zidu. Nosim ga iz jedne u drugu podstanarsku sobu.

Sticajem okolnosti, rad na yugo-rock magazinu Road To South, u okviru podgoričkih Grafita, ponovo me je spojio s Margitom Stefanović. Tada sam već književni dio svoje ličnosti uklopio u okvire Udruženja književnika Ars Antibari iz Bara, i nije bilo bolje ličnosti sa kojom bih započeo serijal priča o rocku kao umjetnosti. Jer, ona je bila dio toga, ona je bila rock u umjetnosti, i klavijaturistica, i pjesnikinja, i arhitektica, i dizajnerica… Bio je to i dug pubertetu, zašto ne reći, plašio sam se kako će da izgleda susret, plašio sam se sindroma suočavanja sa važnim, a nedodirljivim stvarima iz prošlosti.

Dočekala me u kuhinji raskošnog, predratnog stana pored Slavije, djelovala je svježe, razbrbljana i prepuna pokreta. Ono što sam zapamtio bile su ruke, koje je svih tri sata trljala kremom, “radi svirke, klavir traži gipke prste”. Nije to više bio razgovor za novine, bilo je to otvaranje dvoje ljudi, jedno prema drugom. U njenim pričama Nedodirljivi Ljudi prestajali su biti udaljene zvijezde, pretvarajući se u obične, male aktere jeftinih priča, djelići puzzle koja sasvim običnu sliku života pravi.

Od tog septembra 1996. bili smo stalno u kontaktu. Maša i ona su se viđale, išle na Sajam knjiga, a ja sam se priključivao svaki drugi vikend. Margita je postala redovni član Ars Antibarija.

Dok sam pripremao drugi zbornik Udruženja, ‘Izgleda da će jugo’, preko zajedničkog prijatelja mi je poslala malu, crnu bilježnicu, i u njoj gomilu kratkih priča, isječaka iz pripovjetki, crteža, vinjeta, samo njoj svojstvenih kombinacija čudno dizajniranih slova, slika i zagonetki. Na koricama je bila zakačena poruka – “Bolje da je kod tebe. Ja ću sve da pogubim. U strašnom Beogradu. M.”

Znala je. Naravno da je znala. “To” ju je gutalo iz dana u dan. Do mene su stizale monstruozne priče, ali nisam htio ništa da je pitam. Zbornik je štampan, a ona se javljala povremeno, sa govornica, stan je prodala, kaže, nema adresu, a živjet će s prijateljima, u zgradi tik pored ulice Vojislava Ilića.

Posjetio sam je, naravno, da bih poklonio knjigu. Još je nije vidjela. Posjetio sam je, ali bolje da nisam. Sve je odavalo sliku potpunog poraza. Stan bez ičega u njemu, bez kreveta, sa rešooom, sa dvije, tri kartonske kutije umjesto ormara. I ništa više. A Magi mršava, upalih obraza, nepovezanog govora. “Dečak s kojim je živela” je bio izašao na kratko. “Za onaj stan su me vezivale ružne uspomene. Morala sam sve da prodam” – zvučala je neuvjerljivo. Jedva sam čekao da odem, barsko korzo pored mora pravi je melem za porušene slike. Zvala je i dalje, naravno. A ja sam izbjegavao te razgovore. Znao sam na šta se svode.

Nije htjela da zna da ja znam. A znao sam, naravno. Svi su znali. Naredni susret je bio godinu, godinu i po kasnije, slučajno, na ulici. Nije me ni prepoznala. Bila je s starijim, komad-zlata-oko-vrata čovjekom. Pravi filmski prototip bogate protuve s ulice. “One” protuve.

Početkom 2000. ponovo je bila ona prava. Telefon je služio smislenim razgovorima, privlačio ju je Internet i mogućnost kreiranja globalne muzike. “Treba da napravimo virtualnu crkvu, da svako i od svuda može da bude vernik – muzika, reči, i osećaj da radiš ono što želiš u trenutku u kome želiš, to bi bila suština verovanja” – objašnjavala mi je. Pri prvom narednom odlasku u Beograd, hitao sam da je vidim. I novi je Zbornik bio u planu.

Bila je zima, košava je puhala, ona poprilično ugojena, ali veselih, živih očiju, kao nekada. Izvadila je crnu kapu sa velikim ćilibarom na vrhu – “Ovo sam za tebe zašila, štiti od negativnog zračenja”. Sjeli smo u Plato i pričali satima. Govorila je da se osjeća kao u klopci, da svi zarađuju na njoj i njenoj prošlosti, da štampaju EkV diskove, a da je nitko i ne pita, da je sama i da joj to prija jer može da se suoči sa sobom, govorila je o Milanu i Bojanu, govorila kako uopće ne razumije njihovu smrt. Kao da se nikada nije dogodila, tako je govorila: “Dala sam kumi na čuvanje sve što sam napravila. Priče, muzika, slike, crteži, jedno mnogo lepo rešenje za jednu kuću kraj Kotora… Može mi se svašta desiti, znaš. Bila sam u Indiji, imala sam velikih zdravstvenih problema u avionu”. Znao sam za te probleme, no…

Zakazali smo slijedeći sastanak za mjesec dana, ali do njega nije došlo. Treću knjigu ‘Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?’ u kojoj su bile Margitine kratke priče, ona nikada nije vidjela.

U novoj krizi preselila se u baraku u Borči, na samoj periferiji Beograda. Nije imala telefon, ni adresu, a pozivala me i dalje iz najrazličitijih dijelova grada, u najrazličitijim situacijama, ujutro, popodne, pred ponoć. Njen život već odavno nije bio njen. I bila je svjesna toga. Stizala su pisma, nalik na crteže, puna anagrama, zagonetki, tajnih poruka koje sam dešifrirao tek na treće čitanje… Mrzila je Beograd iz dna duše, a opet ekstremno uživala u njemu. Bila je ovisnik o “strašnom” Beogradu još od vremena kad je na zidu njene zgrade osvanulo “Margita je dečak”.

U posljednjem razgovoru kojeg smo vodili, početkom ove godine, uvjeravala me da joj je “svega dosta i da hoće da dođe na more da se duhovno očisti, te da se moramo čuti i dogovoriti koliko prekosutra”. To prekosutra nikada nije osvanulo.

Prva postava EkV sada je opet zajedno. Tako se, ujedno, zvao i album koji je trebao da se snimi, a prekinula ga je Milanova smrt – ‘Opet zajedno’. Linija se zatvorila, čineći savršenu kružnicu.

Baš kao što je Margita i tražila, mala, crna bilježnica je još uvijek kod mene: »Iz kreveta sam ustajala kasno pre podne… boleo me je vrat, jer sam sanjala glave izokrenute unazad, pokušavajući da gledam iza sebe. U martu iste godine, moja muzika je uspostavila ravnotežu između nikad dovoljno običnih i uvek previše dragocenih stvari. Kenija, moja mala od Avganistana, gledala je u proleće mojim očima: jednim okom u juče, drugim u sutra.«

http://glazba.monitor.hr/clanci/magi.htm

 

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Voli da briše članke...

Comments (2)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. lule says:

    narkomanka od koje se pravi boginja. kao da je jedina svirala na ovom svetu. izgubljena zabavljacica masa

    • Srda says:

      Ovaj komentar ilustruje danasnje drustvo u kom prazne kante kao ti, Lule, zivotare i zrace ljude oko sebe, ziveci jednodimenzionalni zivotic, bez empatije, bez dubine, misleci samo o grudima i zadnjici neke starlete/pevacice (jer to je danas “umetnost” sirokih masa). Ja sam dobila jako mnogo od muzike tog vremena. Dobila sam kriticki stav, dobila sam podrsku da mislim svojom glavom, da izadjem iz stada i da ne zivim kako mi drustvo nalaze. A tako ucim i svoju decu jer oni, na zalost, nece imati priliku da budu nadahnuti muzikom u Srbiji jer je ona svedena na dahtanje niskih poriva i nema nikakvu poruku. A jos dugi niz godina takve muzike nece ni biti.

Leave a Reply

“Margita je dečak” – pisalo je

by admin time to read: 5 min
2