Ne mogu se pomiriti sa samim sobom, s drugima, sa stvarima [Tema: Sioran]

| April 2, 2015 | 0 Comments

Hour-Of-Despair

Brevijar poraženih

21

Kad bi barem nebo buknulo u požar, a njegovi plameni jezičci ljudima liznuli glave! Ništa od nebeskog spokoja, vedrih čari, blagih osmijeha na mjesečini! Oluja poludjelih zvijezda nakalemljena na žestoke groznice misli!

Zašto sve ostaje na mjestu dok ti vatra grmi u visinama?

Po stazama parkova promatraš nepomično titranje lišća. No tvoje je grane zapalio požar zvijezda! Koliko si nebesa u sebi zakopao kad toliki pali bogovi, arheolozi groblja, zazivaju svjetlost i anđele koji ti u krvi lepeću krilima stvarajući jeku u duši ?

Neću se okretati minulim vremenima u kojima leže srušeni idoli i rabljeni Isusi. Čemu buditi sablast plača u probdjevenim noćima? Nemam suza za oplakivanje križeva i humaka ni sklonosti k prolaznim uskrsnućima.

Naprotiv, olujni svijet želim brazdati glazbom, a glas svoje krvi točiti u zvučnu ruševinu prostora. Zašto zauzdavati bilo koje je spremno za grmljavinu, tijelo koje žudi za beskrajem i pjesmom?

Zemlju neću sanjati na mrtvim vodama, nego na stijenama što ih mrvi morska pjena.

22

Smjelost duha raskrinkava postojanje. No kako oprezno zatim koračamo po njegovim mrvicama! Kažnjavamo svoju odvažnost i drsko traganje za istinom, raznježujući se nad ostacima toga postojanja što ga nagriza grabežljivost razuma.

Što je oholije od ponosne misli koja nad svime lebdi i nadahnuto zlobna povremeno silazi među stvari ? Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv. Uzdižemo se zahvaljujući neizmjernoj žuči koja muti perspektive i truje privide ne bi li uživala u njihovoj agoniji i lišila ih isprazna udivljenja. Spoznaja postaje pothvat i djelovanje, strast filozofske hijene i lucidno bunilo šakala. Odjednom prestaješ letjeti i sklopljenih se krila prepuštaš strmoglavu padu ne bi li zario pandže u stvarnost pod sobom. Duh je orao i zmija, pandže i otrov. Rane što ih ostavlja u stvarima govore o njegovoj dubini. Instinkti grabežljivice otkrivaju se u spoznaji. Želiš svime gospodariti, sve posjedovati, a ako ti nešto ne pripada, razbijaš to u komadiće. Što bi ti moglo promaknuti kad tvoja glad za beskrajem probija nebeske svodove, a ponos stvara duge nad propašću ideja?

Kad poharaš postojanje i njegove oblike, drskost ti popušta i kajanjem obavija pustinje što niču za njezinim korakom. Tad počinješ biti human prema mrtvim stvarima, a žuč postaje melem za rane bitka. Spoznaja mrlja stvarnost krvlju. Oholost duha širi se nad njim poput neba-ubojice.

A kako samo znamo biti nježni kad se po povratku iz neustrašive pustolovine vlažna oka nadvijemo nad vrtove privida što ih je raskrčila želja za istinom! Ne uzimamo li tad u naručje bića koja smo ranili kopljima duha i ne okreću li se protiv nas strelice što smo ih na njih odapeli?

Mirimo se sa svijetom i krvarimo. No u toj je patnji radost tako nesebična da svoja nevidljiva krila nadvija nad sve žrtve naših ubojitih buđenja. Na kraju dijaboličnih pustolovina duha preobražavamo se u čistu velikodušnost i otkupljujemo oskrvrnjivanje uzaludnih čari bez kojih ne možemo živjetL

23

Oni koje žalosti skučenost bitka, oni koje ubija uzaludno protjecanje sati, s kakvom li se samo radošću prepuštaju bljesku munja koje na stvari bacaju svjetlo sadržaja!

Za dušu koju mori praznina svijeta opsjednutost osvetom blaga je i okrepljujuća hrana, najvažniji sastojak svakog trenutka, žestina koja stvara smisao ponad sveopćeg besmisla. Mrzeći sve što je plemenito, časno i strastveno, religije su ukaljale duše kukavištvom i onemogućile im da osjete novu ustreptalost i zanos. Najžešće su se obrušile na čovjekovu potrebu da bude on i da se osvećuje. Kakve li besmislice – opraštati neprijatelju, pljuskama i pljuvački svakog ološa pružati sve obraze što ih je izmislila naša smiješna skromnost, iako nas nagon tjera da ga nemilosrdno zgazimo!

Čovjek je čovjek upravo po netoleranciji. Netko ti je učinio nešto nažao? Gaji mržnju u sebi, potajice budi zlopamtilo, neka žuč kola tvojim venama. A kad te obuzme opojan spokoj noći, nemoj se predati razornu zaboravu meditacije, nego nemilosrdno izbičuj svoje omlitavjelo tijelo, ubrizgaj svoj smrtonosni otrov u neprijateljsku utrobu. Čemu inače živjeti dalje bljedunjavim životom?

Neprijatelje ćeš posvuda naći. Ideja osvete održava vječni plamen, apsolutnu glad. Ona laska tvojim godinama i težnjama; zahvaljujući njoj, više nego bilo kojem užitku, prisutan si u svijetu. Prema čemu bi inače – tako mlad, nespretan, gladan bogatstava i prevrata – usmjerio žestinu svoje suspregnute mržnje i bijesa?

Ratnički narodi nisu bili okrutni i pustolovna duha zbog žudnje za plijenom, nego zato što su se užasavali jednoličnosti dana, zato što im sreća nije bila ideal. Opsjednutost krvlju proizlazi iz beskrajnosti dosade, nepodnošljivosti mira. Isto je i s pojedincima. Kako bi se mogli prepustiti čamotinji apatična zijevanja i tričavim užicima?

Što će mi blagost i drugi svjetovi na koje me upućuje religija lišena očaja? Što će mi ponuđeni spokoj? Ne mogu se pomiriti sa samim sobom, s drugima, sa stvarima. S Bogom ponajmanje. Da se poput glupa obožavatelja sklupčam u njegovu studenu naručju? Ne, ne želim se ondje ugnijezditi kao stara bogomoljka. Udobnije mi je na trnju ovoga svijeta; kad se rasrdim, i sam postajem trn u tijelu Stvoritelja i njegovih tvorevina.

Sviđa mi se krvava povijest Engleske, njezino gusarstvo u običajima i književnosti, patetični vihori zločina i poezije. Može li se ijedan drugi narod podičiti stihovima koji su tako silno natopljeni krvlju? Ili tako divljim, tako božanski nemoralnim, tako ponosno zločinačkim nadahnućem?

A opet, kakav li je tužan kraj taj narod doživio na parlamentarnim klupama! Gdje su nekadašnji gusari, koji su morima pronosili svoju glad za krvlju, razbojništvom i nepoznatim?

Narod doživljava slavu u razdobljima pustolova, lutalica, nostalgičnih otuđenika, kada se mržnja, osveta i čast otvaraju prema drugim obzorima srca kojima su upravo osvajanja pravi smisao postojanja. Čim su Englezi prestali biti okrutni, dajući prednost spokoju pred neustrašivošću, bogatstvu pred žarom, novcu pred ludilom, nepovratno su utonuli u sramotnu propast, proračunatost, burzovno mešetarenje, demokraciju i agoniju. Njihovim je životima zavladao razum, koji kreše krila narodima i pojedincima. Etablirani je narod izgubljen narod, baš kao što je izgubljen i poslušni čovjek. Carstva grade najgori razbojnici, prevaranti i nasilnici; zastupnici, ideologije i načela upravljaju njima i ruše ih.

Sa stajališta zdrava razuma Napoleon je bio bezumnik. Za njegove je vladavine Francuska “bezrazložno” patila. No svaka zemlja svoje postojanje duguje jedino pustolovini. U vrijeme kad se Francuzima još mililo umirati zbog strasti ili slave, pariški je paradoks imao veću težinu od ultimatuma. U salonima se odlučivalo o sudbini svijeta, iza inteligencije buktio je požar, a stil je bio civilni procvat žudnje za moći. Duh je svoju profinjenu raskalašenost smatrao vitalnim ekscesom. Prosvjetiteljsko je stoljeće u goblene i lucidnost pretakalo beskorisne čari snage i razočaranje učenih ljudi u moć.

Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom.

Želja za veličinom i uzaludnošću najvrednije je opravdanje svakoga naroda. Zdrav razum njegova je smrt.

 

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ne mogu se pomiriti sa samim sobom, s drugima, sa stvarima [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0