Ratni komunizam – Onaj ko ne radi neće ni jesti [Tema: Ruska revolucija]

| June 12, 2017 | 0 Comments

četvrti nastavak

Piše: Edvard Halet Kar

Neprijateljsko držanje vanjskog svijeta značilo je opasnost za boljševike nakon njihova preuzimanja vlasti. Revolucija u Petrogradu prošla je bez krvoprolića, ali su zato u Moskvi izbili oštri okršaji između boljševičkih jedinica i vojnih pitomaca odanih privremenoj vladi. Izvlaštene političke stranke počele su se organizirati u borbi protiv vlasti sovjeta. Prometne veze bile su prekinute zbog štrajka željezničara, jer je njihov sindikat bio pod vodstvom menjševika. Upravne službe bile su dezorganizirane. Huligani su tu anarhičnu situaciju iskoristili za nerede i pljačkanje. Šest tjedana nakon revolucije vlada je izdala dekret o stvaranja Sveruske specijalne komisije (Čeke), čiji je zadatak bio »suzbijanje kontrarevolucije i sabotaža«. Pozvani su i lokalni sovjeti da organiziraju slične komisije. Nakon nekoliko dana stvoren je revolucionarni sud na kojem se vodio postupak protiv »organizatora pobuna protiv radničke i seljačke vlade, onih koji joj se aktivno suprotstavljaju i ne poštuju je, kao i onih koji huškaju druge na protivljenje i neposlušnost«. Tek u lipnju 1918. godine revolucionarni sud izrekao je prvu smrtnu kaznu. Međutim, učestala su ubijanja boljševika, kao i njihovih protivnika, širom zemlje, pa je Čeka imala mnogo posla hapseći sve aktivne protivnike režima. U travnju 1918. godine nekoliko stotina anarhista uhapšeno je u Moskvi. U srpnju je Čeka pozvana da uguši pokušaj državnog udara stranke socijalista – očito protestirajući protiv sporazuma u Brest-Litavsku. Tokom ljeta 1918.godine dvoje istaknutih boljševičkih vođa ubijeno je u Petro gradu. Pucalo se i na Lenjina u Moskvi. Surovost kojom je vođen građanski rat povećala je napetost;  na divljanje jedne strane druga je strana odgovarala odmazdama. »Bijeli teror« i »crveni teror« ušli su u politički rječnik.

Potpuno nesređena situacija u ekonomiji bila je odraz očajne situacije u zemlji. U vrijeme rata proizvodnja je bila osakaćena i prilagođena vojnim potrebama, zbog toga što su poljoprivredni i industrijski radnici bili na fronti. Sama revolucija i pustošenja građanskog rata upotpunili su sliku ekonomskog, socijalnog i financijskog raspadanja. Veliki broj stanovništva bio je pogođen glađu i hladnoćom. Prve boljševičke mjere za suzbijanje očajne ekonomske situacije nisu išle dalje od proklamiranja općih principa, kao: jednaka raspodjela, nacionalizacija industrije i zemlje, radnička kontrola. Prvih mjeseci revolucije mnoga industrijska poduzeća bila su zaposjednuta; neka su preuzeli državni organi, odgovorni Vrhovnom savjetu narodne privrede (Vesenki), a neka sami radnici. Što se tiče poljoprivrede, boljševici su prihvatili program socijalista-revolucionara, proglasili »socijalizaciju« i pravilnu raspodjelu zemlje onima koji ju obrađuju. Boljševici nisu imali velik utjecaj na selu. U stvari, dogodilo se da su seljaci pograbili i podijelili među sobom velike i male posjede zemljoposjedničkog plemstva i dobro stojećih seljaka, tzv. kulaka koji su se domogli zemlje pomoću Stolipinovih reformi. Ni jedna od ovih mjera nije spriječila smanjenje proizvodnje. Banke su nacionalizirane, a strani dugovi nisu priznati. Međutim, bilo je nemoguće sakupljati redovan porez i stvoriti državni budžet. Tekuće potrebe podmirene su pomoću tiskanja novca.

Šest mjeseci režim je živio od danas do sutra. Nadolazeće oluje građanskog rata i ekonomski slom učinili su svoje. Ljeta 1918. vlada je bila primorana primijeniti drastičniju politiku, poznatu po dvoznačnom imenu »ratni komunizam«. Hrana je imala prioritet, jer su radnici u gradovima i tvornicama gladovali. U svibnju se govorilo o stvaranju »odreda za hranu« koji bi otišli na selo i oduzimali žitarice kulacima i špekulantima, »seoskoj buržoaziji«, jer se vjerovalo da ih oni skrivaju. U selima su 11. lipnja 1918. stvoreni »komiteti siromašnih seljaka«. Oni su, prema direktivama Narodnog komesarijata za opskrbu (Nar- komproda), nadzirali otkup, raspodjelu i otpremu žitarica i drugih poljoprivrednih proizvoda za gradove. Lenjin je pozdravio stvaranje tih komiteta kao »oktobarsku, tj. proletersku revoluciju« na selu. Po njegovu mišljenju, to je označilo prijelaz s buržoaske na socijalističku revoluciju. No taj je pokušaj bio kratkog vijeka, jer je takvu odluku, kao i mnoge druge u tom razdoblju, bilo lakše sastaviti nego provesti. Spontana akcija seljaka u prvoj godini revolucije rezultirala je podjelom zemlje na mnoštvo sitnih posjeda koji su proizvodili tek onoliko koliko je bilo dovoljno za goli život. Povećao se broj posjeda, ali se smanjila veličina obradivih površina, a to nije pridonijelo ni efikasnosti poljoprivrede ni opskrbi gradova, jer je sitni proizvođač gotovo sve što je proizveo iskoristio za vlastite potrebe. Siromašni seljaci nisu se lako organizirali; ubrzo je izbilo suparništvo između komiteta i seoskih sovjeta. Klasna slojevitost na selu bila je očita, ali je zato kriterij klasifikacije seljaštva na kulake,srednje i siromašne seljake bio nestabilan i nestalan, a djelomično su ga uvjetovale političke potrebe u određenom trenutku. Izraz kulak uglavnom se upotrebljavao u partijskoj propagandi kao pogrdni termin za seljaka koji je pao u nemilost vlasti jer se niie pokorio zahtjevima da isporuči žitarice. Nije se moglo računati ni na siromašne seljake da će se ujediniti s vladom protiv kulaka, a to su partijske vođe u Moskvi očekivale. Siromašni seljaci bili su svjesni ugnjetavanja što su ga trpjeli od kulaka, ali je strah od države i njezinih miljenika bio još veći; više su voljeli zlo koje su poznavali nego prijetnju daleke, maglovite vlasti.

U prosincu 1918. godine komiteti siromašnih seljaka bili su ukinuti, a vlasti su njihove poslove prebacile na tzv. srednje seljake, koji su se uzdigli iznad nivoa »siromašnih seljaka«, ali nisu imali karakteristike »bogatih seljaka« ili kulaka. U kaosu građanskog rata nikakva sredstva nisu mogla potaknuti poljoprivrednu proizvodnju. S vremena na vrijeme vlasti su naglašavale svoj omiljeni socijalistički cilj – kolektivna obrada zemlje širokih razmjera. Veći broj poljoprivrednih komuna ili »kolektivnih gospodarstava« (kolhoza) osnovali su komunisti idealisti, od kojih su neki bili stranci. Kolhozi su se temeljili na zajedničkom radu i življenju, ali jedva da su pomogli rješenju problema prehrane gradova. »Sovjetska gospodarstva« (sovhoze) stvorili su sovjetska vlada, pokrajinski i lokalni sovjeti te industrijska poduzeća pod kontrolom Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Osnovani su radi proizvodnje hrane za izgladnjele gradske i tvorničke radnike; primjenjivao se i najamni rad, a o njima se često govorilo kao o »socijalističkim tvornicama žita«. No ni sovhozi nisu otišli naprijed što se tiče otpora seljaštva, koje je u njima vidjelo vraćanje na staro. Veliki zemljišni posjedi rascjepkani su nakon revolucije, pa je stvaranje sovhoza podsjećalo na stare veleposjede, jer su se često i osnivali na konfisciranim gospodarstvima, a i upravitelji su preuzimani od starog režima. Jednom prilikom Lenjin je ponovio misao koja je, navodno, bila opće prihvaćena među seljacima: »Mi smo boljševici, ali ne i komunisti; mi smo za boljševike, jer su oni protjerali zemljoposjednike, ali smo protiv komunista, jer su protiv privatnih posjeda.«

Ratni komunizam u industriji, može se reći, počeo je dekretom usvojenim 28. lipnja 1918 – nacionalizirana je svaka važna industrijska kategorija. Rastuća prijetnja građanskog rata i želja da se preduhitri to da tvornice spontano zaposjednu radnici bez znanja ili priznanja Vrhovnog sovjeta narodne privrede, tj. ono što je jedan pisac onoga vremena nazvao »stihijskom, kaotičnom proleterskom nacionalizacijom odozdo«, djelomično su pridonijeli donošenju tog dekreta. Formalna nacionalizacija nije bila ni od kakve koristi. Organizirati i upravljati tvornicama i svime što je bilo preuzeto bilo bi korisno, ali tu funkciju radnička kontrola, kako se pokazalo, nije bila kadra izvršiti. To je sada bio zadatak Vrhovnog sovjeta narodne privrede koji je stvorio nekoliko »centara« ili »glavnih komiteta« (glavki). Iz tih centara upravljalo se cijelom industrijom. Nekim industrijskim poslovima upravljale su lokalne vlasti.

Kaotična situacija zahtijevala je centraliziranu kontrolu, što je ponekad, možda, i moglo pogoršati situaciju. Novi režim raspolagao je s malo kvalificiranih i vještih ljudi. Na svim nivoima industrijom su, uglavnom, upravljali oni koji su se ondje nalazili i prije revolucije, a sada su imali funkciju u »centrima« i »glavkima«. Ponekad su članovi partije imali rukovodeću ulogu, ali im je nedostajalo iskustva da bi bili i efikasni. Ubrzo se otkrilo da su iskusni rukovodioci i inženjeri prijeko potrebni. Zvali su ih »specijalisti«, i bili su nagrađivani višim osobnim dohotkom i povlasticama. Industrijskom proizvodnjom dominirala je teška situacija građanskog rata. Potrebe Crvene armije bile su najvažnije. Svi napori morali su se usredotočiti na nekoliko glavnih grana industrije na račun drugih. Manja poduzeća, u kojima je bilo zaposleno malo radnika, i obrti, i u gradovima i na selu, nisu imali jaku kontrolu, ali su zato često ostajali bez sirovina. Ljudstvo je bilo mobilizirano za frontu. Transport nije funkcionirao. Zalihe sirovina bile su iscrpljene i nisu se mogle obnoviti. Za ilustraciju toga katastrofalnog stanja industrije možemo se poslužiti statistikom o smanjivanju broja stanovnika u velikim gradovima. Moskva je izgubila 44,5% stanovništva u tri godine nakon revolucije, a Petrograd, u kojemu je koncentracija industrije bila najveća, izgubio je 57,5% stanovništva. Crvena armija regrutirala je fizički sposobne ljude, a masa naroda iz gradova povukla se na selo u nadi da će ondje lakše doći do hrane, jer ako se igdje mogla naći, onda je to bilo na selu.

Problem raspodjele nije bio ništa lakši. Težnja izražena u partijskom programu, tj. da se privatna trgovina zamijeni »planskim sistemom raspodjele robe na svedržavnoj osnovi« bila je dalek ideal. Dekret donesen u travnju 1918. godine, kojim se Narodnom komesarijatu za opskrbu odobrava stvaranje zaliha robe široke potrošnje koja bi se iskoristila za razmjenu za žitarice seljaka, ostao je mrtvo slovo na papiru. Planovi kojima je trebalo pojačati racioniranu opskrbu i fiksne cijene u gradovima propali su zbog pomanjkanja zaliha i neefikasne uprave. Ako se trgovina uopće odvijala, onda je to uglavnom bilo zabranjenim kanalima. Trgovaca je bilo mnogo, a nazivali su ih »trgovačkim putnicima«. Putovali su po zemlji sa zalihama robe široke potrošnje i razmjenjivali je sa seljacima za hranu, koju su u gradovima prodavali po pretjerano visokim cijenama. Vlasti su te »trgovačke putnike« osuđivale, prijetile im hapšenjem i strijeljanjem, ali su oni ipak prosperirali. Učinjen je pokušaj da se iskoristi postojeći sistem kooperativa; uspostavljena je kontrola nad centralnim organima koo perativa, ali ni to nije prošlo bez trvenja. Budući da je novac brzo gubio vrijednost, napravljen je plan razmjene dobara između grada i sela. Međutim, ni onih proizvoda koje su trebali seljaci nije bilo u potrebnim količinama.

Kritične godine građanskog rata, kada se činilo da opstanak boljševičkog režima visi o koncu, na teritoriju koji je imao pod svojom kontrolom neprestano su provaljivali bjelogardijci. Tada su potrebe Crvene armije, potrebe tvornica koje su radile za ratne potrebe i potrebe gradskog stanovništva bile zadovoljavane putem surovih mjera rekvizicije, određenih i opravdanih vojnim potrebama. Dobra opskrba Crvene armije bio je najvažniji zadatak ekonomske politike, i jasno je da se znatno manje pažnje moglo posvetiti opskrbi gradskog stanovništva. Najviše se rekvirirao višak žitarica, što je potaklo seljaštvo na pobunu protiv okrutnosti ratnog komunizma, pošto je prošla opasnost od bijelih.

Ratni komunizam imao je važne posljedice na organizaciju rada. Prvobitna nada da će rad radnika biti reguliran dobrovoljnom samodisciplinom, dok će zemljoposjednici i pripadnici buržoazije biti prisiljeni na rad, ubrzo je razbijena. »Radnička kontrola« proizvodnje, koju je u svakoj tvornici vršio izabrani tvornički komitet, podržavala se u prvom naletu revolucije i imala je važnu ulogu u preuzimanju vlasti. Sada je postala sinonim za anarhiju. U takvoj atmosferi teške krize, u veljači 1918. godine Lenjin je citirao dobro poznatu izreku: »Onaj tko ne radi neće ni jesti«, smatrajući je »praktičnim uvjerenjem socijalizma«, a narodni komesar za rad govorio je o »sabotaži« i potrebnim mjerama prisile. Lenjin se pozitivno izrazio o akordnom sistemu nadnica i o »tajlorizmu« – modemom američkom sistemu za poboljšanje efikasnosti rada. Jednom prilikom, prije, osudio ih je kao »robovanje čovjeka strojevima«. Kasnije je Lenjin podržavao kampanju za uvođenje tzv. individualnog rukovođenja u industriji, što je bilo u potpunoj suprotnosti s dekretom koji je nalagao »radničku kontrolu«. Partijski kongres u ožujku 1918. glasao je za ratifikaciju sporazuma iz Brest- Litovska i zahtijevao »drakonske mjere kako bi se povećala samodisciplina i disciplina radnika i seljaka«. Ti zahtjevi, kao i brestlitovski sporazum, izazvali su gnjev u redovima lijeve opozicije, u kojoj su vodeću ulogu imali Buharin i Radek.

Revolucija je osvijetlila nejasnu ulogu sindikata u radničkoj državi. Iako su trebali zastupati interese radnika, odnos između sovjeta radničkih deputata i sindikata bio je srž problema od najranijih dana revolucije, kada su u najjačim sindikatima dominirali menjševici. Kada se sastao Prvi sveruski kongres sindikata, u siječnju 1918. godine, boljševici su osigurali većinu, iako su menjševici i ostale stranke također bili dobro zastupljeni. Kongres se nije suočio s problemom kad je pozvao tvorničke komitete da poštuju dogovor o tome da posebni interesi malih grupa radnika moraju pridonijeti interesima proletarijata u cjelini. Nekoliko anarhističkih delegata suprotstavilo se odluci da tvornički komiteti postanu organi sindikata. I ovdje se princip centralizacije vlasti, koji je revolucija nastojala proširiti, pokazao na djelu.

Problem odnosa sindikata prema državi nije bio tako lako riješen. Javilo se pitanje: treba li da sindikati budu sastavni dio aparata radničke države, kao i druge sovjetske institucije? Treba li da zadrže svoju funkciju kao branitelji specijalnih interesa radnika, nezavisno od drugih elemenata radničke države? Budući da revolucija još nije nadživjela svoj buržoasko-demokratski stupanj razvoja, sindikati treba da imaju tradicionalnu ulogu, govorili su menjševici i neki boljševici, zalažući se za potpunu nezavisnost sindikata od države. Međutim, Zinovjev, koji je predsjedao skupu nije imao problema da osigura zadovoljavajuću većinu za službeni boljševički stav, tj. da se u procesu revolucije sindikati moraju »neminovno transformirati u organe socijalističke države« i u tom svojstvu »ponijeti glavni teret organiziranja proizvodnje«. Taj zadatak sindikata bio je životno važan u situaciji kada se proizvodnja smanjivala, a potrebe u tako teškoj situaciji rasle. Povećati radnu produktivnost, poboljšati radnu disciplinu, regulirati plaće i spriječiti štrajkove – bili su zadaci koje je trebalo da provedu sindikati u suradnji s Vrhovnim sovjetom narodne privrede. Razlika u funkciji između sindikata i Narodnog komesarijata za rad (Narkom- truda) bila je uglavnom formalna. Od sada su sindikati predlagali mnoge službenike Narodnog komesarijata za rad.

Opasnosti od građanskog rata oživjele su i održale entuzijazam stvoren revolucijom te učinile prihvatljivima oštre mjere discipline. U travnju 1919. godine, kad je građanski rat bio na svom vrhuncu, uvedena je opća vojna obaveza, što je uskoro iskorišteno i za regrutiranje radne snage za bitne poslove. Gotovo u isto vrijeme osnovani su radni logori za prijestupnike koje su Čeka ili redovni sud osudili na takvu kaznu. U logorima se radilo prema direktivama sovjetskih institucija. Najteža kategorija tih logora, poznatih kao »koncentracioni logori«, bila je određena za političke zatvorenike, koji su bili raspoređivani na najteže poslove. No, moglo se apelirati i na dobrovoljnu disciplinu. U svibnju 1919. godine Lenjin je pozvao radnike na tzv. komunističke subote i tada je nekoliko tisuća radnika u Moskvi i Petrogradu dobrovoljno radilo prekovremeno i bez naknade kako bi ubrzali odlazak trupa i isporuku robe na frontu. Taj su primjer radnici slijedili i godinu dana kasnije. Iz tog razdoblja datira i institucija udarnika – radnika koji su izvršavali posebno važne poslove u vrlo kratkom vremenu. Bez te kombinacije grube prisile i entuzijazma građanski rat ne bi nikada bio dobijen.

Početkom 1920. godine, kada su pobijeđeni Denjikin i Kolčak, smanjene su vojne potrebe, ali zemlja se našla pred teškim problemima gotovo potpunog ekonomskog sloma. Činilo se logično da će se u rješavanju tih problema moći iskoristiti isti oblici discipline koji su doveli do pobjede na fronti. Kao narodni komesar rata Trocki je bio pobornik regrutiranja i militarizacije rada, vjerujući da će to pridonijeti obnovi ekonomije. U razdoblju ratnog komunizma sindikati su bili ostavljeni po strani. Radna snaga se regrutirala u pozadini fronte, a kad je građanski rat prestao, vojne jedinice pretvorene su u »radne bata Ijone« zbog potreba obnove.

Prva »revolucionarna vojska rada« stvorena je u siječnju 1920. godine na području Urala. Sada, kad je građanski rat bio završen i raspoloženje se promijenilo, oni koji se od početka nisu slagali s primjenom prisilnih mjera za rad, oni koji su tražili nezavisnost sindikata, kao i oni koji su zbog drugih razloga bili nezadovoljni nadmoči Trockog u Partiji, ujedinili su se u napadu na njegove zapovjedničke i samovoljne postupke. Na partijskom kongresu u ožujku 1920. godine on je branio svoju politiku, usprkos sve većoj opoziciji, i osigurao Lenjinovu podršku. Izbijanje rata s Poljskom stišalo je glasove nesloge. Međutim, kad je u jesen 1920. godine taj rat završen i kada su na jugu ugašene i posljednje žeravice građanskog rata, ponovo se javila snažna opozicija unutar partije. Opozicija je kritizirala nastavljanje regrutiranja za rad i zaobilaženje problema sindikata. Pod dojmom veličine i hitnosti problema ekonomske obnove i razbješnjen otporom sindikata prema njegovim planovima, Trocki je dolio ulje na vatru zahtijevajući reorganizaciju sindikata. Ovdje su se Lenjin i Trocki razišli u mišljenju, žučan spor nezapamćenih razmjera trajao je cijelu zimu. Spor je prekinut tek kad je na partijskom kongresu u ožuiku 1921. odlučeno da se napusti politika ratnog komunizma.

Mišljenja o ratnom komunizmu unutar partije bila su podijeljena. Mnoštvo praktičnih mjera poznatih pod tim imenom gotovo svi su priznali kao nužne i primjerene, osim ma le grupe disidenata. Međutim, tumačenje karaktera ratnog komunizma veoma se razlikovalo, a gledano u retrospektivi još više nego tada. U prvih osam mjeseci sovjetske vladavine uništena je vlast zemljoposjednika i buržoazije, ali nije bio uspostavljen socijalistički ekonomski poredak. U svibnju 1918. godine Lenjin je još govorio o »namjeri da se ostvari prijelaz u socijalizam«. Iznenadno uvođenje mjera pod imenom ratnog komunizma činilo se mnogim boljševicima kao nagovještaj buduće socijalističke ekonomije. Neki dalekovidniji članovi partije smatrali su ratni komunizam nužnim odgovorom na hitnost situacije, napuštanjem opreznosti koju su do tada slijedili, vratolomnim skokom u nepoznato, koji je, nema sumnje, bio potreban, ali i nedovoljno osmišljen i pun rizika. Takvo gledište steklo je popularnost nakon završetka građanskog rata, kada se teret ratnog komunizma više nije mogao podnijeti. Pobuna seljaka pridonijela je konačnom napuštanju ratnog komunizma koji je zamijenila Nova ekonomska politika (NEP).

S druge strane, neki komunisti pozdravljali su dostignuća ratnog komunizma kao ekonomski trijumf, kao brz napredak prema socijalizmu i komunizmu, koji se do tada nije mogao ni zamisliti, ali stoga nije bio ništa manje značajan. Razumljivo je da je industrija bila nacionalizirana, i kad se industrijska proizvodnja i dalje smanjivala, Buharin je mogao samouvjereno pisati o »revolucionarnom raspadanju industrije« kao o »povijesno nužnom stadiju«. Sve brža devalvacija rublje mogla se opisati kao udarac kapitalističkoj buržoaziji i kao uvod u komunističko društvo budućnosti gdje neće trebati novac jer će se sve dijeliti prema potrebama. Kao što smo već vidjeli, trgovina je bila isključena kao posrednik raspodjele; višak žita bio je rekviriran od seljaka, a gradsko stanovništvo racionirano je opskrbljivano najvažnijim namirnicama. Industrija je isključivo radila prema vladinim odredbama. Rad se organizirao i davao prema društvenim i vojnim potrebama, a ne prema zahtjevima tržišta. Nakon građanskog rata stvarnost očajne ekonomske situacije bila je u suviše velikoj suprotnosti s tom utopijskom slikom a da bi se stvarno mogla održati. Ipak, mnogi članovi partije bili su zabrinuti zbog napuštanja tih mjera. Razilaženja u mišljenju o karakteru ratnog komunizma ponovila su se i kao neslaganja o karakteru i trajnosti NEP-a.

Nastaviće se

Tags: , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ratni komunizam – Onaj ko ne radi neće ni jesti [Tema: Ruska revolucija]

by admin time to read: 14 min
0