Subverzivni potencijal Karlosa Kastanede

| October 27, 2014 | 0 Comments

don huan

Piše: Lana Bunčić

Stari-novi prijepori oko autentičnosti Castanedine antropologije

Sveučilište u Kaliforniji objavilo je 1968. godine knjigu studenta antropologije Carlosa Castanede,Učenje Don Juana: znanje Yaqui Indijanaca. Gotovo istodobno pokrenuta je jedna od najvećih kontroverzi u antropologiji – jesu li Castanedine knjige (sveukupno njih dvanaest) zaista izvještaj s terenskog rada i susreta sa šamanom ili su toliko majstorski izvedena fikcija da je Castaneda na temelju njih prevarom stekao zvanje najprije magistra, a zatim i doktora znanosti (trećom knjigom,Put u Ixtlan). Šira publika brzo se oduševila već prvom knjigom, što je mnoge skeptike potaklo na potragu za dokazima i verifikacijom istinitosti njegovih zapisa. Pokazalo se da halucinogene gljive ne rastu tamo gdje Castaneda navodi i da ih Yaqui Indijanci ne koriste u svojim obredima, dok stvarni izgled i životni uvjeti u pustinji Sonore ne odgovaraju geografskim i klimatskim opisima iz knjiga. Povrh toga, Don Juan nikad nije pronađen i time je u znanstvenim krugovima cijela priča stekla status velike prevare, dok se među čitateljima i sljedbenicima još uvijek vode debate o autentičnosti Castanedinih tekstova. Kritičari ga optužuju za ne tako bezazleno iskorištavanje domorodačke kulture, jer je iskrivljeni prikaz iste, zajedno s masovnom potragom hipija za halucinogenim biljkama i Don Juanom, ozbiljno ugrozio tradiciju i rituale Yaqui zajednice. Drugi ga pak hvale jer je osvježio antropologiju novim metodološkim pristupom, fokusirajući se na ljudska bića umjesto na obrasce i modele, i pripisuju mu zasluge za otvaranje puta antropolozima prema ozbiljnom istraživanju paranormalnih fenomena.

Dok je ogromnu popularnost knjiga koje se bave iskustvima pod utjecajem halucinogenih biljaka i izmijenjenim stanjima svijesti relativno lako objasniti društvenom atmosferom 1960-ih, kada je javni interes za mudrost ne-zapadnih tradicija, uvide u viša stanja svijesti te paranormalne fenomene bio u punom zamahu, zanimljivo je primijetiti i to da su Castanedini opisi neobičnih događaja i doživljaja u akademskim krugovima prihvaćeni kao znanstveno relevantni dokumenti. Očigledno se naglasak na duhovno ispunjenom životu, nasuprot materijalizmu, donekle udomaćio i u humanističkim i društvenim znanostima. Znamenski, recimo, objašnjava da su knjige napisane u pravo vrijeme, jer su znanstvenici “počeli pridavati više pažnje ulogama osobe, kulture i duhovnosti te su se počeli interesirati za, i istraživati, ono jedinstveno, individualno, iracionalno i bizarno”. Direktno iskustvo drugih kultura smijenilo je s trona velike teorije, što je stvorilo atmosferu u kojoj je Castanedina priča o njegovoj vlastitoj inicijaciji u  šamansko znanje mogla proći kao vjerodostojna. Autentičnost tekstova pobijena je tek kasnijim otkrićem određene činjenične nedosljednosti, a ne naravi opisanih iskustava. Drugim riječima, bez obzira na razloge i okolnosti te bez obzira na to koliko je možda uspješna Castanedina obmana bila, činjenica ostaje da su ljudi bili spremni vjerovati u nadnaravna iskustva i odvojenu stvarnost.
Piše li Castaneda magični realizam? Svaki čitatelj tumači tekst pred sobom unutar unaprijed poznatih – osviještenih ili ne – pravila dotičnog žanra. Zahvaljujući poznavanju tih normi i pravila, čitatelj je sposoban razumjeti i uopće na pravilan način pristupiti tekstu. Za razumijevanje je dakle nužna mogućnost svrstavanja dotičnog u neki fikcionalni ili ne-fikcionalni žanr. S obzirom na to, kao i na kontekst nastanka Castanedinih knjiga, njihovom potencijalnom čitatelju nameće se pitanje kako im pristupiti – kao antropološkoj studiji ili kao nekom obliku fikcionalnog teksta. Prvi problem u toj namjeri određivanja žanra predstavlja već (ne)mogućnost ignoriranja konteksta, odnosno Castanedine tvrdnje da su njegove knjige istinite – tvrdnje koje se držao i koju je doslovce živio do kraja, oblikujući svoj život prema Don Juanovim učenjima. No zanimljiva je i činjenica da se njegove knjige i na strukturnoj i sadržajnoj razini takoreći odupiru svrstavanju u bilo koji fikcionalni žanr te kroz to samo još jačaju dojam istinitosti.
Castanedini tekstovi temelje se na suprotstavljanju dviju različitih perspektiva u odnosu na stvarnost, jedne racionalne i druge koja prihvaća natprirodno kao dio svakodnevne realnosti. Pošto i na strukturalnoj i na sadržajnoj razini upravo to prvo upada u oči, često se na Castanedine knjige lijepi etiketa magičnog realizma, što počiva na prisutnosti dviju suprotstavljenih, ali dosljedno izraženih razina stvarnosti (Chanady). Zanimljiva je u ovom kontekstu Hegerfeldtina tvrdnja da djela magičnog realizma funkcioniraju kao fikcionalni dvojnik antropoloških ili socioloških studija, istražujući različite strategije pomoću kojih pojedinci i zajednice pokušavaju protumačiti i dati smisao stvarnosti. Kod Castanede je dakle vjerojatno na djelu slučaj fikcionalnog dvojnika antropološkoj studiji, koji se predstavlja i funkcionira kao dosljedna antropološka studija. Tomu u prilog također ide i činjenica da se cijela priča vrti upravo oko njegovih pokušaja definiranja (i redefiniranja) stvarnosti.
Tvrdnja o istinitosti i priroda Castanedine naracije No, usprkos tome, Castanedine knjige ne mogu se svrstati pod magični realizam, u kojem i realistična i magična vizija stvarnosti moraju biti prihvaćene i predstavljene na istoj razini egzistencije, na potpuno jednak način. To znači da magična perspektiva mora biti potpuno integrirana u materijalnu stvarnost kao normalna te kao takva ne smije biti problematizirana. Castaneda nije sposoban integrirati magično u svoj koncept realnosti, a upravo je problematiziranje nemogućnosti prihvaćanja vlastitih doživljaja i Don Juanovih tumačenja srž oko koje se cijela naracija razvija.
Možemo reći da tipičan zapadni čitatelj prisutnost magičnog u tekstu obično uzima kao znak fikcije. No u ovom slučaju, upravo je problematiziranje moguće realnosti magičnog ono što navodi čitatelja na zaključak da je zaista riječ o stvarnim iskustvima. U Castanedinim knjigama magično nije uzeto zdravo za gotovo, što čitatelja automatski navodi na nesvjesnu pretpostavku da se od njega zahtijeva voljno suzbijanje nevjerice, zahvaljujući čemu se može mirno upustiti u fiktivni svijet. Castaneda je jedini narator pa je implicirani čitatelj dužan pratiti njegovu perspektivu i prema njegovim zaključcima suditi o prirodnosti ili natprirodnosti navedenih događaja, a onda i o mogućem svrstavanju u neki žanr. Osim što sve gledamo kroz njegove oči, Castaneda konstantno i jasno poručuje da su to također i oči čitatelja. Osim kroz vlastito razmišljanje, to čini posebice i kroz dijalog s Don Juanom. On mu postavlja sva moguća pitanja kakva bi i svaki tipični zapadnjak postavio te na taj način potiče čitatelja da se poistovjeti s naratorom. Kao što kaže McDermott: “Činjenica kako je ono što se nama čitateljima čini nevjerojatnim isto tako nevjerojatno i Castanedi kao književnom liku, govori nam da se radnja priče odvija u našem svijetu. Poanta ovdje nije samo u tome što se Castaneda predstavlja kao tipičan zapadni racionalist, nego da čineći to pokazuje želju da se njegovi tekstovi čitaju na taj način”. Njegova je namjera da se tekstovi čitaju kao istiniti izvještaji s terena, a pitanja su glavno sredstvo kojima postiže efekt vjerodostojnosti. Kroz to poistovjećivanje čitatelju se zabranjuje automatska nevjerica i uvlači ga se u neprekidnu neizvjesnost.
Potpuna sigurnost u pozitivno ili negativno razrješenje dileme oko autentičnosti nemoguća je zahvaljujući specifičnim okolnostima nastanka knjiga. No čak i na razini strukture i sadržaja, kao što vidimo, još je teže doći do nekog intrinzičnog kriterija za odluku o istinitosti ili fiktivnosti tekstova. S jedne strane, Castaneda konstantno odbija prihvatiti natprirodno tumačenje te uvijek traži neko logično i racionalno objašnjenje, pripisuje doživljeno utjecaju halucinogena, ili optužuje Don Juana da izvodi trikove. Time se na strukturnoj razini teksta ne dopušta impliciranom čitatelju, prisilno poistovjećenom s Castanedom, da prihvati natprirodno kao normalan dio te fiktivne stvarnosti. S druge strane, na sadržajnoj razini, Don Juanova natprirodna objašnjenja mnogo su uvjerljivija i dosljednija nego Castanedini prilično jadni i forsirani pokušaji racionalizacije. Stoga stvarni čitatelj vrlo brzo može zaključiti da je to što se događa zapravo natprirodno, zbog čega je na neki način prisiljen odvojiti se od uloge impliciranog čitatelja, kojemu Castaneda ne dopušta da se odlučiti za jednu perspektivu. Na strukturnoj razini on je dužan pratiti Castanedinu tvrdoglavu sumnju, kroz njegova ponekad zamarajuća i priglupa pitanja, dok ga se na sadržajnoj razini potiče na prihvaćanje Don Juanove stvarnosti, posebice poradi manjka uvjerljivog racionalnog objašnjenja. Don Juanova tumačenja možda nisu racionalna i logična za tipičan zapadni um, no ona upravo naglašavaju nemogućnost takvih tumačenja te na taj način zadržavaju svoju unutarnju logiku i strukturu. Njegova percepcija stvarnosti nije u sukobu s Castanedinom, već je obuhvaća i smješta u jednu proširenu viziju. Don Juan neprekidno tumači da racionalan um ne može percipirati sveobuhvatnu stvarnost, da je mogućnost uma veoma ograničena pa zato ni racionalna objašnjenja te proširene stvarnosti nemaju smisla. Stoga je po pitanju uvjerljivosti Don Juanovo tumačenje u velikoj prednosti. Ono se ne bori protiv Castanedinog uma u smislu da ga negira, već ga samo integrira u širu sliku. Svako Castanedino iskustvo, bez obzira na njegovo opiranje, može se vrlo lako integrirati u Don Juanovu perspektivu. Ona obuhvaća i prirodnu i natprirodnu razinu u jednu cjelinu, u jednu transcendentnu, ali dosljednu viziju stvarnosti.
Ontološka subverzija U još pomnijoj analizi Castanedinog stava, natprirodno tumačenje stvarnosti također odnosi prevagu. Castanedin način naracije ostavlja naime, zapravo potpuno nerazjašnjenim njegov konačan stav o prirodi vlastitih doživljaja i događaja. Istina je da on prema svakom pojedinom naizgled natprirodnom, unutarnjem ili vanjskom, iskustvu izražava svoju nevjericu i sumnju. No on to čini u prošlom vremenu, s distance od nekoliko godina, opisujući ustvari samo svoje tadašnje neposredne reakcije i misli. Navodi svoj doživljaj, Don Juanovo tumačenje i vlastito razmišljanje u tom trenutku. No nikada ne daje svoju konačnu presudu i svoj sadašnji stav. Ta rezerviranost može se protumačiti nedostatkom uvjerljivih racionalnih objašnjenja što Castanedi nije ostavilo izbora do konačno prihvatiti natprirodno te integrirati nekoć problematična i neprihvatljiva iskustava u jednu širu, potpuniju viziju realnosti.
Stvarni čitatelj može se vrlo lako distancirati od lika Castanede te suzbiti nevjericu i prihvatiti postojanje odvojene stvarnosti, tako dugo dok ostaje na razini fikcije. Od njega se, međutim, traži da se ne distancira od Castanede, zbog književne dužnosti impliciranog čitatelja, ali i zbog tvrdnje o istinitosti tekstova. Time se prihvaćanje natprirodnog prebacuje na ontološku razinu čitatelja gdje suspenzija nevjerice postaje nemoguća. Suptilna, ali krucijalna razlika u ovom slučaju proizlazi iz činjenice da se stvarni čitatelj ne identificira s književnim likom na razini fikcije, već se književni lik identificira sa čitateljem na egzistencijalnoj, ontološkoj razini. Na taj se način kolebanje oko prirodnog i natprirodnog tumačenja podiže, možemo reći, za jednu razinu više. Čitatelj na sadržajnoj razini ne sumnja kako je Don Juanova perspektiva stvarna, s obzirom na njezinu mnogo veću uvjerljivost od Castanedine. No ako on ulazi u proces čitanja svjestan cjelokupnog konteksta i tvrdnje o istinitosti, a njegov racionalan um nema potpuni autoritet te dopušta i mrvicu sumnje i mogućnosti vjerovanja da je ono što Castaneda opisuje stvarno, tada sva ta zbrka na razini fikcije ulazi u prostor kolebanja i gura čitatelja prema vjerovanju. To kolebanje funkcionira jednako onome na razini fikcije, samo što, preneseno na ontološku razinu, postaje mnogo ozbiljnije te tjera čitatelja na vrlo aktivno i pozorno čitanje i tumačenje svake indikacije koja bi ukazivala na (ne)autentičnost teksta, pošto je ugrožena sama njegova osobnost. Na razini fikcije, čak i ako čitatelj pogriješi u svojoj prosudbi o naravi i konačnom razrješenju priče, njemu je dozvoljeno spremiti knjigu na policu i više nikada ne pomisliti na nju. Na ontološkoj razini, takav komfor ne postoji.
S obzirom na ugroženost čitateljevog poimanja stvarnosti, u oči upada očiti nedostatak negativnih reakcija na pokušaje razotkrivanje znanstvene obmane. Autor je dosljedno tvrdio da su njegove knjige antropološke studije i one su na takav način pisane. Ta činjenica onemogućava njihovo svrstavanje u neki fikcionalni žanr, a u trenutku kad izgube svoju autentičnost, postavlja se pitanje zašto ih uopće čitati. Ni radnja ni likovi nisu previše razrađeni, a nedostaje i praktičnih činjenica da bi tekstovi bili upotrebljivi kao znanstvena studija o upotrebi halucinogenih biljaka. Jedino što ostaje jest čitateljev interes za duhovnim znanjima. No, u tom kontekstu cijela dilema oko autentičnosti tekstova gubi na važnosti. Znamenski bilježi kako za mnoge Castanedine sljedbenike jednostavno nije igralo veliku ulogu je li to što su čitali bio mit ili etnografija te da mnogi znanstvenici nisu bili u iluziji da su knjige autentične, ali su ih ipak prihvatili zbog njihove poruke. Drugim riječima, Don Juan ne mora biti stvaran da bismo mi mogli implementirati njegova učenja u svoj život. Čak i sam Don Juan na jednom mjestu kaže da uopće nije bitno je li to sve stvarno. Bitna je naša percepcija. Čitatelj može promatrati i iskusiti fiktivni svijet, jednako kao što može promatrati i iskusiti i stvaran svijet. Odatle i nedostatak većih negativnih reakcija na razrješenje kontroverze, jer mase su najviše bile inspirirane upravo duhovnim aspektom knjiga. Njihova vrijednost na kraju nije u njihovoj istinitosti, već u pozitivnom utjecaju na ljudske živote.
Vrijednost Castanedinih knjiga također se očituje i u kontroverzi koju su stvorile. Njihova tema jest odnos stvarnosti i fikcije te priroda stvarnosti. Problematiziranje onoga što je moguće i/ili zbiljsko odvija se već na strukturnoj razini, a dijalozi koji pokreću priču na razini sadržaja mogu se svesti na preispitivanje stvarnosti i naše percepcije iste. Možda je najveće Castanedino dostignuće to što i na razini sadržaja, kroz Don Juanovo učenje, pruža razloge i objašnjenja zašto opisana iskustva pa onda i njegove knjige, mogu i trebaju biti doživljeni istinitima. Navodna pozadina nastanka knjiga, odnosno tvrdnja o istinitosti, premješta na taj način pitanje o tome što je stvarno na egzistencijalnu razinu čitatelja. Tu se otvara njihov subverzivni potencijal, jer tjeraju čitatelja na preispitivanje vlastitog poimanja stvarnosti, nemilosrdno ga postavljajući pred jasno pitanje, što je sve spreman prihvatiti kao moguću stvarnost. Upravo je to potkopavanje uobičajenog poimanja stvarnosti, koje je problematizirao te zatim i izmjestio s razine sadržaja na egzistencijalnu razinu svakog čitatelja, učinilo Castanedu kontroverznom figurom. On potiče čitatelja, da završimo Don Juanovim riječima, “da razbije dogmatsku sigurnost, koja nam je svima zajednička, da je ispravnost naših opažanja ili naša stvarnost svijeta, nešto što ne treba propitivati”

http://www.zarez.hr/clanci/subverzivni-potencijal-carlosa-castanede

 

Tags: , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Subverzivni potencijal Karlosa Kastanede

by admin time to read: 10 min
0