Veliki pjesnik nesreće

| October 21, 2017 | 0 Comments

Piše: Mirko Kovač

O Miodragu Bulatoviću (2)

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: ‘Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića

U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg „Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.

4.

Vijest o smrti velikog pisca i narodnog poslanika jedva je odjeknula; nije bilo najsretnije vrijeme za umiranje, na ulicama Beograda tutnjili su tenkovi, ožujske demonstracije 1991. bile su udarna vijest, a sve ostalo u drugom planu. Sjećam se glasnika koji je ušao u kavanu Majestic, gdje sam sjedio u društvu prijatelja iz Liberalnog foruma; bio je to glasoviti fotoreporter blizak Miloševiću (i on je umro, laka mu zemlja), prišao je našem stolu i fotografirao nas, a uzgred nam je priopćio da se Bule „predozirao nacionalizmom”; to je izustio gotovo veselo, posprdno, bez pijeteta prema umrlome. Pa ako netko tko je i sam nacionalist kaže da je Bule umro od prekomjerne doze opijuma zvanog nacionalizam, onda to ponajbolje govori kakav je to bio svijet kojemu se nesretni pisac tako zdušno priklonio. Bule je i otprije bio u ekstatičnim stanjima, moglo bi se reći trajno overdose, bio je neka vrsta monomana, uvijek nečim opsjednut; svojedobno su to bile polemike, svađe, afere, skandali, optužbe, a onda je došao nacionalizam, koji ga je pomirio s negdašnjim ljutim protivnicima, pa se tako našao na istoj strani s komunistima preodjenutim u novo ruho.

Buletova smrt za mene je bila tužna vijest, zavladao je tajac za našim stolom; svatko je od nas na svoj način iskazivao sućut, jer nitko bolje od smrti ne oprašta grijehe. Ali koga god sam sreo tih dana, u gradu je bilo živo, vrvjelo je mnoštvo svijeta, gotovo je svatko tko je nešto znao o Buletu izustio barem pokoju zajedljivu i podrugljivu riječ o pokojniku, a malo bi se tko prisjetio njegovih sjajnih knjiga. Nekako sam sve to doživio, unatoč tomu što sam se bio s njim razišao, kao neki ostatak „poganske kulture”, kao cinizam na djelu, čak su i oni dobronamjerni znali reći kako je Bule umro od straha da će Milošević pasti nakon velikih uličnih prosvjeda. Sve je to bilo zlurado, smrt je dublja i temeljitija od bilo kakvih naklapanja i dosjetki raznih spadala, a s Buletom je barem odavno bila intimna, ukorijenjena u njegovo biće; o njoj je napisao lijepih proza, a u jednoj je svojoj ispovijedi rekao: „Ja sam miljenik smrti, i ja sam joj zahvalan što mi je dopustila da živim i pišem, pa i da o njoj pišem, čak podrugljivo.”

U pismu Bori Krivokapiću (Ljubljana, 18. kolovoza 1989) Bulatović piše poetski o smrti, koja je za njega ljubav, čulnost, obećanje, uspavanka, optimizam, majka. On veli: „Smrt me činila boljim. Zahvaljujući njoj, koja mi je bila kontrolom i upozorenjem, nisam doživeo logoraška ili kakva druga zatvorska spoznanja, rasčovečenja i pljuvanja, tako da me je danas stid pred našim Borom Pekićem kog su, onamo, bez opravdanog i ljudskog razuma držali, ne znajući da će ga obeležiti i načiniti pesnikom anđeoske naravi. A ono što se dogodilo meni, iskren da budem, najradije bih zaboravio, izgnao iz duše, iz duha i pameti, kako bih najzad, o najzad, kročio u narod, među ljude, kako se u našem purpurnom kraju kaže, bez uspomena. Jer, još na siromašnoj i zlehudoj zemlji crnogorskoj ima onih koji, kad me ugledaju, primete: ‘Eno onoga, Miličinog sina, onoga kome su tetke, Milijana i Sofija, avgusta četeres i prve, sa Fjodorom Arhipovim, Rusom i Milijaninim mužom, iz francuske trometke, dok je on sve to gledao i slušao, ubili oca, šumara Milorada, samirnog čojeka!”

Nakon očeve smrti, Bule, jedanaestogodišnjak, čim se malo oporavio, čim su minuli bolovi u glavi i prošle vrtoglavice, zapalio je kuću svoje tetke i tetka, ubojica njegova oca. „Otada je vatra za mene nešto obredno”, često je isticao u svojim intervjuima, „nešto kao očišćenje.”

Buletova tetka i njezin muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca pred kućnim pragom; dječaku, budućem piscu, bilo je tada jedanaest godina. Poznavatelji crnogorske tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata te da je to, može biti, prvo takvo bratoubojstvo u tom narodu. Vidjevši mrtva oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac; otada je patio od vrtoglavica, zapravo blažeg oblika epilepsije, a ožiljci na čelu od udaraca kamenom ostali su kao simboli, kao zapisi o toj krvavoj porodičnoj drami. Bule se nije libio govoriti o svojoj bolesti, nazivao ju je „svetom bolešću”, a počesto i „čarolijom talenta”. Vidio sam jedan njemački list koji je na cijeloj stranici donio intervju s Bulatovićem, još u vrijeme izlaska njegove čudesne knjige Vuk i zvono na njemačkom (München, 1962), naslovljen autorovom izjavom Ich bin ein Epileptiker. O toj bolesti nisam nikad s njim razgovarao, štoviše, mislio sam da su to njegove literarne ekshibicije, neki reklamni trikovi, jer su u inozemnom tisku izlazili intervjui s njim u kojima je često isticao da je nasljednik Dostojevskog te da ga ista bolest spaja s njegovim „duhovnim ocem”.

To povezivanje Bulatovića s Dostojevskim bješe se uvriježilo ponajviše među kritičarima u svijetu; malo je tko odolio toj usporedbi koju je Bule intimno smatrao površnom, ali je na to igrao, doduše oprezno, a ne u onom smislu „ja sam veći i bolji”. Sjećam se, bio sam s njim u Hamburgu na promociji njegova romana Heroj na magarcu kada ga je jedan čitatelj ukorio zašto izjavljuje da je bolji od Dostojevskog, na što je Bule odmah uzvratio: „To nikad nisam izjavio, to je napisao jedan vaš kritičar, a ja kritičarima ne verujem.” Bule je dobro znao da se često u javnoj komunikaciji potežu sporedne stvari oko književnosti, te da ni Dostojevski nikad ne bi bio s njim povezivan da nije u opticaj ušla priča o epilepsiji, „to im je dalo šlagvort”, znao je reći. Jer oni svi žele vjerovati da literaturu „piše bolest, a ne duh i talent”. Nije on bio opčinjen ni začaran svojim uspjehom, uvijek je isticao da je sve to što se nama Balkancima događa kao uspjeh, zapravo kratka vijeka; uzdižu te, da bi te s većom nasladom rušili i otjerali u zaborav. „Svako je od nas vilin konjic koji kratko živi”, govorio je.

Kad sam već dotaknuo tu priču o Buletovoj bolesti, moram i jedan svoj doživljaj utkati u nju; bilo je to za mene traumatično iskustvo. U srpnju 1967. otišli smo zajedno na Vogel, iznad Bohinja, ondje je Bule radio „finu ruku” romana Rat je bio bolji dok sam ja pisao neke televizijske i radijske drame. Čim bi neko poglavlje završio, slao ga je svojem prevoditelju u München, pa smo uspinjačom često silazili do pošte u Bohinju. Zahvaljujući knjizi Borislava Pekića Korespodencija kao život, dolazim do točnih datuma jer smo mu se uvijek javljali bilo pismima ili razglednicama, rijetko s nekim slovenskim pejzažom, a najčešće s Titovim likom u bijeloj maršalskoj odori; sjećam se da smo u Bohinju kupili snop tih dopisnica. U Pekićevoj knjizi nalazim da smo mu se i otprije javljali dopisnicama s Titovim likom, to su bili neki naši štosovi, a na jednoj je napisano: „Pekiću, komunizam nas je učinio smešnima – revanširajmo mu se, takoreći istom merom i silinom.” Čim smo stigli i smjestili se u hotel Ski, Bule je na terasi pisao pismo Pekiću (Vogel, 27. srpnja 1967) koje počinje: „Mili i do te mere dragi Pekiću, evo nas nad bezdanom…” I doista, u jednom trenutku, na kraju našeg boravka na Vogelu, taj osjećaj da se nalazim nad bezdanom bio je intenzivan.

Kada smo koncem kolovoza posao priveli kraju, Bule je predložio da odemo žičarom na veću visinu od one na kojoj smo dulje od mjesec dana boravili i oprostimo se od krajolika koji nas je svojom ljepotom doista napajao. Žičarom se moglo do jednog platoa, a odatle smo išli pješice do vrha, koji se zvao, ako se ne varam, Šije. Odozgor je pogled čaroban, cio krajolik poetičan. Dan je bio tako bistar, proziran, pa smo se ogledavali na sve strane i divili ljepotama. Tu, na visini od oko 1800 m, između kamenih izbočina, bile su male oaze trave, leškarili smo u travi, a Bule je u jednom trenutku tiho izustio: „Ovo je neverovatno, ja sada čujem hučanje slapova Save Bohinjke, ono što se odavde vidi u daljini tako je blizu, osećam da me kapljice vode prskaju po licu”, rekao je, a onda je počeo ubrzano disati i ispuštati kratke jecaje. Palčeve ruku čvrsto je stegnuo prstima, tijelo se trzalo u ravnomjernu ritmu, glavom je udarao u zemlju. Ništa nisam znao o epilepsiji, uplašio sam se i pridržavao mu glavu da ne udari u kamen, to su bili snažni trzaji; mislio sam da će mi umrijeti na rukama. Iako je sve to potrajalo kratko, za mene je to bila vječnost. U blizini nije bilo nigdje nikoga, „vide se orlovi, evo aviona – prvo živo biće od jutros, od juče”, tako je Bule prije nekih mjesec dana pisao Pekiću, a tako je bilo i u tom času. Pokušavao sam rastvoriti njegove šake, a kada je na usta izbila krvava pjena, grčenje je prestalo, pridigao je glavu i potpuno smeteno pogledao oko sebe. Rubom košulje obrisao sam pjenu s njegove brade i usta. Prstom je dodirnuo jezik, koji je krvario jer se bješe ugrizao. Desetak minuta ležao je kao ošamućen. „Ne sećam se kad me poslednji put ščepala. U detinjstvu se ovo često događalo”, rekao je slabašnim glasom. Nakon sat-dva vratili smo se žičarom u hotel; sjećam se da je dugo spavao u svojoj sobi, a navečer smo sjedili na terasi, ponovno je bio raspoložen i tjerao me da pričam što bih učinio da mi je umro na rukama.

5.

Mnogo godina kasnije Bule će reći: „Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu.”

Nakon očeve smrti, Bule, jedanaestogodišnjak, čim se malo oporavio, čim su minuli bolovi u glavi i prošle vrtoglavice, zapalio je kuću svoje tetke i tetka, ubojica njegova oca. „Otada je vatra za mene nešto obredno”, često je isticao u svojim intervjuima, „nešto kao očišćenje.” U knjizi Vuk i zvono sve gori, vatra poprima epsku i mitsku dimenziju; sam mi je u više navrata govorio da ga je zadugo opsjedao naslov Spaljena voda, a onda se odlučio za postojeći s podnaslovom da je to povijest „o ognju, zatočenicima i još nekim ljudima”. Ta snažna knjiga bila je preteška za ono doba, objavljena je 1958. u Zagrebu, u opremi Ede Murtića, hvaljena je, ali mnogo više osporavana, ponajviše zbog nekoliko erotskih pasusa. Kao da je već tada, svojom intuicijom, mladi pisac raspolutio mistiku vatre na božansko i demonsko, ona gori izvana i unutra, u ženskom spolovilu kao i u „velikom usijanom rogu kojim seljak probada varošanku”. Erotsko je za njega „mravinjak vatre koja se širi na sve četiri strane kože”. Bulatovićev liječnik, psihijatar, dr. Jaša Smodlaka, u jednoj svojoj bilješci govorio je o „seksualizaciji vatre” u djelu Vuk i zvono. I ja sam tada, kao početnik, bile su mi dvadeset dvije godine, pisao o romanu Crveni petao leti prema nebu (Stvaranje br. 6, 1960), a nakratko sam se osvrnuo i na prethodnu knjigu Vuk i zvono govoreći o crnogorskom ratnom paklu u kojemu se kolje, ubija, siluje, pali, pljačka, što ga je sablasno oslikao Miodrag Bulatović, „a da nije u crno-bijeloj maniri gonio krivce, nego se metafizički bavio dubinom nesreće”. U prologu pisac veli: „Dok nam vatra obuhvata domove, s mukom podizane, samo želimo da saznamo ko je nesrećniji.” Zapalio je zemlju i sve na njoj, samo da bi treperavi plamen obasjao nesreću. Bulatović je, tvrdim, bio veliki pjesnik nesreće. A i sam je bio nesretnik.

Kada su njegovi bratstvenici, rođaci i mještani ulovili Fjodora Arhipova, napunili su pušku i dali je dječaku u ruke da ga ubije i osveti oca, tetka je već bila u partizanima, ali taj je ritual spriječila dječakova majka, razborita udovica, koja je podviknula: „Neće moje dijete u svijet obilježeno, neće to cijelog života nositi na duši.” Bule je bio razočaran majčinim stavom, žudio je za osvetom, molio je da mu dopusti ubiti tetka, ali ona je išla još dalje i ostavila mu nešto kao zavjet: „Ne samo da ga nećeš ubiti nego ćeš potražiti njegovu ženu, tvoju tetku Milijanu, i oprostiti joj.” Fjodora su smaknuli Buletovi bratstvenici, a on je nakon oslobođenja, 1945, „vojnim kamionima koji su u Crnu Goru dogonili kukuruz” pobjegao u Srbiju i u Vrnjačkoj Banji pronašao svoju tetku; ondje je bila ravnateljica Doma invalida, prihvatila ga je i pomagala mu da se školuje; o tome smo pokatkad razgovarali, a obojica smo bila uvjerena da to nije činila iz ljubavi, nego je nesvjesno prigrabila „misterij otkupljenja grijeha”, a strah od kazne načinio je od nje iskupljenicu. Mnogo godina kasnije Bule će reći: „Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu.”

Moglo je to biti negdje u drugoj polovini šezdesetih godina kada me Bule odveo u posjet svojoj tetki, koja je živjela u Beogradu, u malom stanu, s prozorom na kojemu su bile spuštene žaluzine. Prije nego što smo došli u taj stančić u prizemlju, Bule me upozorio da će nas ondje dočekati smrad i „bjelopoljski vonj, jer nikad ne luftira sobu”, a potom mi je ispričao da se tetka odmah nakon rata preudala, ostala je i bez drugog muža, ali je uvijek, i dok je bila u braku s njim, nosila oko vrata medaljon u kojemu je držala sličicu svoga prvog muža Fjodora Arhipova. Rekao je da ćemo kratko ostati jer je „ne može očima vidjeti”, ali osjeća malo duga za školovanje do mature, a onda me zamolio da je pitam što danas misli o Fjodoru Arhipovu. Zatekli smo je na kauču, bila je umotana u deku, a u sobi je doista bio težak i opor ustajali zrak. I kad sam joj postavio pitanje o Fjodoru, kakav je to čovjek bio, ona je rekla: „Bio je duša od čovjeka, mek, blage naravi, uvijek je i za svakim mogao zaplakati.” Nakon posjeta, dok smo se vraćali u centar grada, obično smo zajedno ručali u Klubu novinara, Bule mi je rekao: „To si kao pisac morao vidjeti, to je literatura. Onda je Dostojevski u pravu kad je rekao da su i ubice od nekog voljene.”

U kratkoj autobiografskoj bilješci u knjizi Vuk i zvono Bulatović veli: „Početkom 1946. pročitao sam prvu knjigu: tada mi se učinilo da počinjem postajati čovek. Ubrzo sam i napisao prve stvari, pesme o svom teškom životu, naravno sve u narodnom desetercu. Ali, srećom, brzo prelazim na pripovetku, koje se i danas čvrsto držim. Godine 1950. završio sam veliku maturu i upisao se na psihološku grupu Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nastavlja se težak život. Lutanja, podzemlje, mansarde i intenzivno bavljenje literaturom.”

Kao brucoš Bulatović je pisao čudesne pripovijetke i objavljivao ih u studentskim listovima, ali i u NIN-u i Politici; književna čaršija ježila se od tih priča, a njegova je prva zbirka Đavoli dolaze (1955.) dočekana kao nešto sablasno, dekadentno, štetno i podrivačko, uvezeno sa Zapada. Tadašnji neosporni književni autoritet Velibor Gligorić nazvao ga je piscem „ljudskog blata i ljudskog đubreta”, propagandistom destrukcije i morbidnosti. Pa i oni liberalni kritičari, iz građanskih obitelji, poput sveučilišnog profesora Zorana Gavrilovića ili Predraga Palavestre, dočekali su ga u svojim listovima Borbi i Omladini kao mračnjaka i luđaka, kao pisca koji „negira čovjeka i čovječnost”. U razgovoru s Borom Krivokapićem sam je Bulatović rekao: „Meni niko nikada ništa nije ponudio. Ono što je najtragičnije, niko mi nikada nije nudio da pripadam nekoj književnosti. Potcenjivali su me od početka, verovatno i do današnjeg dana.” On je zasigurno jedinstvena pojava kojoj ni svjetski uspjeh nije donio ugled u svom selu, niti ga je na ljestvici kulture svog naroda ma i za pedalj pomaknuo. Jedino što je dobio, a ni to nije išlo glatko, jest mjesto u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. On bi vjerojatno rekao, kako je zločest i samoironičan bio: „Pokopan u Aleji velikana, a zaboravljen.” Možda je i to samo još jedan paradoks u toj biografiji, „ali ceo je moj život paradoks, u njemu se sve stropoštavalo i išlo uglavnom naopako, pa ma u kom smeru bilo, gore i dole, za mene je uvek isto”, tako mi je napisao ćiriličnim i jedva čitljivim rukopisom, u dugačkoj posveti, na tri čiste stranice romana Heroj na magarcu.

6.

Bilo mi je žao što nisam mogao otići na pogreb nekadašnjeg prijatelja, ali sam barem sutradan stručak nekog cvijeća stavio na njegov grob. Toga dana kad je Bulatović pokopan, imao sam već zakazan nastup na tribini Doma omladine, na skupu koji se događao istovremeno kad i sahrana. Na tome prosvjednom skupu javno sam tražio da Milošević podnese neopozivu ostavku i položi račune za svoju luđačku politiku; od mojega istupa ogradili su se i organizatori prosvjeda, a tek da me pokojnik mogao čuti, vozeći se u tom času prema vječnoj kući, bio bi to čisti horor, ne samo da bi se u lijesu okrenuo, ne samo da bi mrtva usta progovorila i proklela me nego bi i socijalisti na ispraćaju svojega člana povjerovali u natprirodno.

Čim su se oprostili od narodnog poslanika, Buletovi partijski drugovi pokrenuli su postupak da mu se oduzme stan u Palmotićevoj ulici u Beogradu; njihov argument da stanar više tu ne živi bio je neoboriv, ali, srećom, pronađen je u zakonu neki članak na strani pokojnika, tako da je stan ostao nasljednicima

Ako je Danilo Kiš post mortem obljubljen u beogradskoj čaršiji, čak do svojevrsne kišomanije, a da se nije trudio postati miljenikom, niti je komu bilo kada ugađao, Bule je pak sve činio da zadobije ljubav i ugled, a kako to nije postigao za života, tako je ostalo i poslije smrti – sada je posve zaboravljen, nitko ga više ne spominje, nitko se ne poziva na nj, nitko ga ne citira, nije u školskim lektirama, ne obnavljaju se izdanja njegovih knjiga, ni vani ni kod kuće, čak ni oni koji imaju njegova sabrana djela na policama ne uzimaju ih u ruke, niti otpuhuju prašinu s njih, jer na to ih ništa ne potiče, nitko ne magistrira na njegovim djelima; nijedna biblioteka, knjižara ili škola ne nosi njegovo ime, nema svoju uličicu u Beogradu, kao što je imaju njegovi mrtvi drugari – Bule je odjezdio u nepovrat, unatoč tomu što su iza njega ostale sjajne proze, četiri knjige koje nijedna literatura na svijetu ne bi otpisala i tako surovo gurnula u zaborav.

I da bi bilo sve naopako, čini se da se tek sada, kada se više ne boje komunista, u Crnoj Gori nešto više sjećaju svojega sunarodnjaka, pa su mu u nekoj vukojebini, možda se zove Bijelo Polje, postavili bistu u parku i jedan seoski puteljak prema selu Okladi, u kojemu je rođen, nazvali njegovim imenom; htjeli su mu se odužiti barem za to što nije priznavao crnogorsku naciju i što je Crnu Goru prihvaćao isključivo kao srpsku pokrajinu, čak je za vrijeme gradnje željezničke pruge Beograd–Bar priložio pet tisuća dolara i na sva zvona objavio da je to prilog samo za onaj granični metar pruge koji dijeli jednu državu Srbiju na dvije republike. Čovjek tako briljantne inteligencije, tako osebujne mašte i lucidne glave, kad god bi se našao blizu kakva nacionalnog mita, redovito bi ispadao glup i budalast, kao to s metrom pruge, i gubio ono što ga je najviše krasilo, a to je smisao za humor. Svemu se znao rugati i sve je dovodio do apsurda: prijateljstva, literaturu, Boga, obitelj, djecu – sve osim nacije. Pred tom svetinjom gubio bi ne samo svoj talent nego i razum, pa i ono čime je tako sigurno upravljao, a to je novac; vele da je sav svoj imetak spiskao u patriotska ulaganja, pa doista ne znam je li štogod ostavio u nasljedstvo potomcima. Čim su se oprostili od narodnog poslanika, Buletovi partijski drugovi pokrenuli su postupak da mu se oduzme stan u Palmotićevoj ulici u Beogradu; njihov argument da stanar više tu ne živi bio je neoboriv, ali, srećom, pronađen je u zakonu neki članak na strani pokojnika, tako da je stan ostao nasljednicima.

Bule je u jednoj anketi na pitanje što je za njega roman, odgovorio: „Ja sam roman.” Sjećam se da me, davnih godina, dr. Jaša Smodlaka, psihijatar i prijatelj pisaca, među kojima je bilo podosta njegovih pacijenata, nagovarao da napišem roman o Bulatoviću, a on će mi doturiti, ma koliko se to kosilo s liječničkom etikom, bizarnih podataka, na kakve dotad, u svojoj praksi, nije naišao. Naravno, predlagao je da se promijeni ime i lik „ušuška” u neki drugi prostor, kako se „stvarni obrisi” ne bi prepoznali. „Ispovijesti na kauču” njegova pacijenta kao da su prerastali medicinsko područje, pa je psihijatar više vjerovao u moć književnosti i nudio mi suradnju. Ali ja nisam bio od tih pisaca, na pogrešnu je adresu liječnik došao. I danas ne bih umio, nakon tolika iskustva, napisati nečiju biografiju, ma koliko bila savršena priča. A uza sve, iskreno, liječnik mi se doimao luđim od pacijenta, nešto kao u Čehovljevu „Paviljonu br. 6”.

Mnogo toga o „temporalnom režnju mozga” jednog pisca nije me zanimalo, ne vjerujem da je lako odgonetnuti „misterij mozga”, nisam tu na svom terenu, pa ipak je dr. Jaša Smodlaka već tada, tek što je Miodrag Bulatović bio zakoračio u književnost, predvidio nešto što se obistinilo, a to je da će taj siloviti talent, taj potencijal genija, sasvim naglo „istočiti iz njegova ‘režnja mozga’, vjerojatno još prije nego što pisac napuni četrdeset godina”. On će i poslije toga pisati, ali to više nitko neće moći prepoznati kao njegovo. Rok trajanja „neurotičnog talenta” ograničen je, ali je u tom ograničenom silovit, nezajažljiv. To je jedan život sastavljen od dva različita života, dvije dionice koje voze u suprotnim smjerovima. Tako je i Bule prevalio put od književnika do narodnog poslanika. Od slave do zaborava. Sjećam se da mi je jednom rekao o svojim prvim, sjajnim knjigama: „Znaš, katkad mi se čini kao da to nisam ja napisao. Ili ako jesam, onda je to bilo u bunilu.”

Privodeći kraju ovaj rukopis, prisjećam se jedne anegdote povezane sa mnom koja se kasnije vrtjela među nama kao svakidašnja pošalica. Buletova majka često je boravila kod sina i njegove familije, ostajala u toj gospodskoj kući i po nekoliko mjeseci; u Ljubljani je, jadnica, umrla i pokopana. Nepismena crnogorska seljanka, uvijek zabrađena crnim velom, bila je inteligentna i duhovita, volio sam je i uživao razgovarati s njom. Jednom sam je pitao kako gleda na ovo što Bule i ja radimo i pišemo, a ona je na to mirno, ali zabrinuto odgovorila: „Sve je to lijepo, milo mi je što se slažete, samo pazite da vas ne u’vate.” I Bule je o toj anegdoti govorio u intervjuu s Borom Krivokapićem i sjajno je komentirao: „Celog života moja pametna majka smatrala je da je književnost nešto tajno. Možda i s pravom.”

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Veliki pjesnik nesreće

by admin time to read: 18 min
0