Notes

Muharem Bazdulj o Miladinu Šobiću: Marija, zašto si nas ostavila?

Kad nekad u budućnosti neki poslovični istraživač bude prelistavao stare novine sa jugoslovenskog potkontinenta, naići će, sa neočekivanom pravilnošću, na svaka dva-tri mjeseca, na poneko prizivanje sjećanja na kantautora koji se prije tridesetog rođendana svjesno i promišljeno povukao sa scene. Prošle nedjelje, recimo, pročitao sam najavu da se u popularnom novosadskom kafiću organizuje “Miladin Šobić Tribute Night”.  Pretpostavljam da je velika većina posjetilaca bila dobrano mlađa od drugog (i posljednjeg) Šobićevog albuma.

Ako nam je film “U potrazi za Šugarmenom” (“Searching for Sugarman”) pokazao koliko je preddigitalni svijet bio velik te kako je bilo moguće da neko u Južnoj Africi bude velika zvijezda, a u Americi bukvalno anonimus, Šobićeva sudbina s početka osamdesetih, iz vremena dva njegova jedina albuma, na sličan način nam pokazuje veličinu jugoslovenske popularne kulture.

Naime, i “Ožiljak” (iz 1981) i “Umjesto gluposti” (iz 1982) objavio je sarajevski Diskoton. U neformalnim anketama sa generacijskim ispisnicima i onim malo starijim potvrđuje se utisak da je Šobić najpopularniji zapravo bio u Bosni i Hercegovini te rodnoj Crnoj Gori. Tek kasnije, kad Jugoslavija nestane u paramparčadi, a žice interneta opasaju svijet, legenda o Šobiću širiće se pravilno poput koncentričnih krugova nakon što kamen baciš u baru.

Oba svoja albuma Šobić je objavio prije svog dvadeset i sedmog rođendana, prvi s dvadeset pet, drugi sa dvadeset šest godina. Kad na taj podatak baciš retrospektivni pogled iz perspektive poznatog ishoda, čini se da se žurio da u tom malom intervalu koji mu je bio dat kaže što je moguće više. Kad slušaš te pjesme u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim, prepoznaješ iskrenost, naivnost i elementarno poštenje mladosti neiskvarene cinizmom i kompromisima, posebno u pjesmama u kojima se, kao, svjesno pokušava biti duhovito mudar.

I dobro, nije Šobić ušao u “klub 27” onako kako su prije njega ušli Džim Morison (Jim Morrison) i Džimi Hendriks (Jimi Hendrix), recimo, a poslije njega Kurt Kobejn (Kurt Cobain) i Ejmi Vajnhaus (Amy Winehouse). Čovjek je odustao od karijere nakon sestrine smrti. Tako se pričalo onomad kad nije bilo internetskih tračaonica i nije bilo tabloida, barem ne onakvih kakvi su danas. Ima u toj priči nečeg arhetipskog. Odnos brata i sestre je svugdje antropološki jedinstven, ali je u crnogorskoj tradiciji to dignuto na kvadrat. Njegoš je ponešto o tome ispričao u priči o sestri Batrićevoj. Priča o Šobiću i njegovoj sestri pomalo je kao ta Njegoševa, ali u zrcalu.

Koliko god bio velik, svijet je mali. Znam ljude koji znaju Šobića, ali uvijek mi je bilo zazorno raspitivati se o čovjeku. Sve je već i u pjesmi i u šutnji. Tako da zapravo i ne znam je li tačno da mu se sestra zvala Šeherezada. U kontekstu Njegoša i Crne Gore, u kontekstu naših identitetskih vrućica, to je skoro i previše simbolično da bi bilo istinito. Možda baš zato i jeste.

Među par desetina Šobićevih pjesama, o skoro svakoj bi se mogao napisati esej, ali nijedna, čini mi se, nije toliko lijepa kao osma po redu sa albuma “Ožiljak”, kao “Kad bi došla Marija”.

Ide prvo taj gitarski intro, jednostavan, kao da se vježba, a onda stihovi…

“Dosadno mi sam u stanu
da slušam ploče i gledam u zrak
da spremam ispit i vježbam gitaru
jedem sendvič uz tetrapak.”

Svako ko je bio student u našim zemljama, u drugoj polovini dvadesetog vijeka, u ova četiri stiha ima šifru nekih mjeseci i godina svog života. Ovaj “zrak” koji je u Šobićevom rodnom Nikšiću češće “vazduh”, tu je zbog rime sa najvažnijom riječi u ovih stihovima, sa “tetrapakom”. Ko nije gluh za poeziju, u ovim stihovima ima zipovane i geografiju i istoriju, i komad svijeta i komad epohe.

Pjesma ide dalje…

“Davimo se među četiri zida
glupo popodne i ja
a sve bi mnogo ljepše bilo
kad bi došla Marija.”

Drugi katren djeluje dosta banalnije. I “četiri zida” i “glupo popodne” su uobičajene fraze, ali kao takve su savršene da budu fanfare kojima se najavljuje ime, Marija. I onda kreće refren:

“Marija, Marija
kad bi došla Marija
tugu odagnala
radost bi mi dala Marija”

Marija, ime često i frekventno, a opet uvijek misteriozno, jedno od onih starih imena čija je prava etimologija zapravo nepoznata.

U drugoj strofi, prva četiri stiha su pomalo rutinska:

“Ne znam koji dan za redom
sam sebi sve sam manji drug
izvučem neki osmijeh s ledom
i vrtim se u krug.”

Ništa posebno zapravo, uz mali bljesak “osmijeha s ledom”. Ipak, krug se naposljetku zatvara nevjerovatno moćnom slikom:

“Molim zidara, sa novogradnje preko puta
da mi kratko rukom signal da
kad stigne gradski autobus
možda siđe Marija.”

Zidar s novogradnje – to je tipična žanrovska slika muškarca čijem pogledu ne može izbjeći bilo koja lijepa prolaznica. Taj motiv, skoro vulgaran, Šobić pretvara u pupoljak vrhunske i rijetke nesentimentalne romantike. Poslije toga i ima prostora samo za refren i fade out.

Miladin Šobić je sudbina koja kao da je izišla iz nekog romana latinoameričke književnosti, možda najprije nekog Sabatovog. A taj Argentinac porijeklom je zapravo iz Albanije, ne predaleko od Nikšića, dovoljno blizu da zamislimo da su im se preci mogli poznavati.

Na kraju Sabatovog “Tunela”, te nezaboravne alegorije osjećanja samoće karakterističnog za zaboravljene zemlje, onaj ludi slikar zavapi: “Marija, zašto si me ostavila?”

Ostavila nas je Marija, sve nas ovdje. Čekamo je u pjesmi. Kao nada na dnu Pandorine kutije, ostala je samo u pjesmi.

MUHAREM BAZDULJ: Marija, zašto si nas ostavila?

Ostavite komentar: