Jasan Pogled
Nismo sigurni šta on jeste po vlastodržačkoj nomenklaturi, ali smo sigurni da nije desna Gospodareva ruka. Čini nam se da je, istina ponekad, lijeva Gospodareva ruka, pa mu je, stoga, mjesto u režimskoj garnituri nekako poskrajnuto, odnosno – lijevo. Što i nije tako loše kada je u pitanju njegova politička […]
B Bog Sjećam se kad su Ga psovali uživajući u siktanju i maloumlju. Sada Ga bajagi vole. Čudna mi čuda. Čini mi se da su raskrstili sa Njim poodavno zaklinjući se u ljubav riječima mržnje. A ako potraže utjehu i oprost – traže im pare i pokornost. Cjelivaju ruke nedostojnih […]
A Anđeo Već sam pisao o Njemu. Zapravo, hvatao odjeke. Kad se pojavio, bijel, lijep i krilat u nekoj našoj palanci, a mogao je i u nekom velikom gradu, kamenovali su Ga. Najprije ga ljubopitljivo zagledali, zatim mu se cerekali u lice, onda Mu čupali zlatne uvojke, vukli ga za […]
U zidu su njene skamenjene riječi. Stalno šapuće zidu zamišljajući njegovo lice. I posljednje joj riječi bijahu šapat njemu. Dolazi gorostasan, sa stvrdlom patnjom na licu. Sjedi među golim zidovima i osluškuje. Okamenjene riječi romore kao podzemna voda. Ništa nije čuo, sem ženinog priznanja davnog nevjerstva. I to, da ga […]
To liči na ovaj i ovakav Nikšić. To nije sadizam. Nije mazohizam ni anarhizam. Nije nihilizam ni karijerizam. Nije snobizam ni despotizam. Nije kanibalizam… Slično je miloizmu. Ali nije samo to. To je počelo parolom: Da nećemo *ljeba jes*, glasaćemo dps! Nastavilo se srbočetništvom, pa se sjurilo u ozvjereno antisrpstvo […]
Borislav Pekić Vreme čuda Grafički zavod—Titograd, 1969. Impresija Mnogo je rečeno o ovom čudesnom piscu i o ovom čudesnom djelu. Zapravo, kad pristupite Pekiću uvijek pristupate višestrukom čudu. Ovoga puta čudo je i u naslovu i u čuđenju onoga koji čita i u čudesnosti onoga koji stvara. Dakle, trostruko čudo– […]
Kad zgusne saće večeri umoran i gladan bježi iz šume. Nikada se ne osvrće za sobom. Potiljkom sluti kako mu bukve, ogromne i gluve od starosti, prijete golim granama. Siguran je da će ga jednom u snu pritisnuti deblo, zato i zaspiva sa sjekirom umjesto sa ženom. […]
Kirilo – zaziva starica unjkavim uplašenim glasom. Reci, majko – kaže Kirilo zadihan, punačak, suznih očiju. Donesi mi da nečim otrem usta – kaže iznemoglo starica podupirući se krhkim laktovima. Glava joj okruglasta, mala, sasušena kao mušmula. Oko glave tanka pletenica umrlih sivkastih vlasi. Vavoli bezubim ustima, žmirka upaljenim kapcima. […]
Gladan sam, majko. Pojeo je punu tepsiju. Miluje ga blagim pogledom. Dugo gleda za njim. Sipi kiša. Došao je poslije deset godina. Skrstio joj svele ruke na grudima. Uzeo je tepsiju kradom i odnio je daleko. – Majko, gladan sam – kaže u gluvom stanu.
Aleksandar Gatalica Veliki rat Mono i Manjana Beograd,2012.god. Impresija Ovaj roman je široka vrtoglava panorama strašnoga rata zaogrnuta šarenilom i sjajem moćne spisateljske imaginacije i pripovjedačke siline. Svaka stranica je raskošna ličnostima, događajima, snoviđenjima… Pokatkad raskošno prelazi u metežno, a moćna delta velikog romana jezeri se u rukavcima i gubi […]