Jasan Pogled

Ekstra egzistencijalizam

Egzistencija prethodi esenciji. Sjetimo se onog uzaludnog Kjerkegora, pa starog poznanika Martina, na Hajdegera mislim, pa dobrog praškog činovnika Franca, na Kafku pomišljam, pa onog što je besomučno ispijao kafice najčešće u francuskim bircuzima i imao prezuvene oči, što bi se reklo, bio šarmantno ružan, mislim na dobrog čovu, gospodina Sartra. Onomad su neki jurodivi Balkanci poželjeli da ga nabiju u šaht, toliko im je valjda bio ružan, i toliko su ga valjda gledale žene. U tom egzistencijalističkom društvancetu je i onaj nekadanji nadareni golman što se skembao, valjda žureći na utakmicu. Čini mi se, zvao se Kami, virtuelni Alžirac, gospodin Francuz… pa onaj Ernesto, što pisaše o junacima i grobovima, odličan fizičar, a bogme i pisac. I mnogi drugi, prije i poslije njih.
Nekako tako, iz čista mira ih se sjetim, valjda uznijet ili oduzet prizorima današnjeg egzistencijalizma i zaglušen bukom i vrištanjem čistog apsurda. Odavno već ništa nije apsurdnije od stvarnosti i odavno već nema apsurda kao što je naš apsurd ili, bolje reći, apsurdno je pomisliti da postoji išta apsurdnije od našeg čistog domaćeg apsurda koji rađa bogatije od ćemovskih čokota i ulcinjske soli. O crmničkom vinu i moračkom siru da ne pričamo. Morački sir, zapravo, ne možete naći jedino u Morači, na svim ostalim mjestima ima ga u lisnatom preobilju. Mislim da je slično i sa njeguškom pršutom od koje je ostao samo dim i ruža vjetrova. U svemu je, dakle, egzistencijalizam i filozofija apsurda, pa i u čuvenom hercegovačkom duvanu i kolašinskoj cicvari.
Sve pomenuto, dakle, sva egzistencijalistička pitanja, sve groze i nebuloze stale su pod jedan pojam, određene su jednom riječju, žigosane su jednim terminom, tako omiljenim, tako neizostavnim, tako egzistencijalno važnim, i tako apsurdno ljubljenim, a to je – ekstra! Živimo, logički zaključujemo, u vremenu ekstra egzistencijalizma. Odgovor na sva pitanja, mogao bi da glasi – ekstra!
Tako, onomad, čujem razgovor srednjoškolaca koji sjede do mog stola:
– Šta ste radili kod Šećera (zaključujem da je to nadimak nekog slavnog profe)?
– Ništa.
– Ekstra.
– U stvari, prevodili smo nekog Crnjanskog na crnogorski, a Šećer je cijeli čas slao poruke.
– Ekstra.
– U stvari, Krnjanski…
– Krnjanski ili Crnjanski?
– Čini mi se da je Crnjanski.
– Nikad čuo…
– Ekstra.
Razgovor je sasvim autentičan i za pomenutu tvrdnju imam i svjedoke.
Obrise ove egzistencijalističke jeze imamo i u slavnim danima đakovanja moje generacije. Tadašnji profa se nije zvao Šećer, nego Mujo i predavao je čuvenu Odbranu i zaštitu, što donekle ublažava pomenutu egzistencijalističku jezu. Što će reći, vrati se Mujo, sve ti je oprošteno.
Naime, na njegovim časovima smo čitali naglas, iz svega mozga, straobalno zanimljive lekcije iz nekog debilskog udžbenika, dok je naš dobri profa razgovarao sa putnicima namjernicima isturivši glavu kroz otvoren prozor. To je tada bio i doslovno njegov prozor u svijet. Jedino sokoćalo i egzistencijalistički odušak. I za ovu iznesenu tvrdnju postoje pouzdani svjedoci. Elem, ekstra profesori i ekstra vremena…
Jednom sam ispijao ekstra dunjevaču (rakiju koja vjerovatno i nije pravljena od dunja) sa izvjesnim ekstra društvancetom. U tom ekstra okruženju bijaše i jedan ekstra gospodin koji je poznat po ekstra kući sa ekstra bazenom. Taj ekstra bazen je ekstra čudo naše uboge varoši. Varošani bi često namjenski išli kod ekstra gospodina ne bi li se do iznemoglosti divili njegovom ekstra bazenu.
I šta je, zapravo, u tome ekstra?
Bazen kao bazen samo malo bolji, kuća kao kuća, samo malo više ekstra, gospodin kao mnogi ekstra gospodini, rekli bismo, ništa ekstra.
Jedino ekstra u svemu tome je što ekstra gospodin koji ima ekstra bazen ne umije da pliva.
I za gore navedeno postoje pouzdani svjedoci.
O ekstra Srbima u sledećoj kolumni. Ekstra.

 

 

 

 

 

Ostavite komentar: