Anatomija Fenomena

Biografija (8) – Što vas to tjera da se ponašate kao da ste stvarni? [Tema: Kafka]

Franz-Kafka-Prague-1922

Piše: Nicholas Murrey

Biografija VIII dio

 

Već smo pokazali u kojoj su mjeri praški Nijemci bili politički i sociološki izolirani od svojih susjeda Čeha. Kafkino iskreno zanimanje za češki jezik i kulturu (čak se pretplatio i na neki češki filološki časopis) činilo ga je iznimkom, jer je većina govornika njemačkog jezika (njih oko 34.000, od 450.000 duša koliko je tada brojila praška populacija) bila ravnodušna prema kulturnom životu Čeha.

Prema Klausu Wagenbachu, stručnjaku za Kafkino djelo, čije su analize tog fenomena bile vrlo utjecajne (iako se danas dovode u pitanje), većina praških njemačkih pisaca bila je “romantično nesvjesna stvarnoga svijeta”‘ – bili su potpuno odvojeni od običnog života, običnog načina izražavanja i živog jezika u svojem okruženju. Ukoliko prihvatimo taj argument, praški njemački pisci živjeli su ne samo u društvenoj nego i u lingvističkoj izolaciji, pišući izrazom koji nije imao nikakve veze sa svakodnevnim govorom. Wagenbach je taj jezik nazivao papirnatim njemačkim (papierenes Deutsch), implicirajući na nešto dekadentno, nezdravo i prenapregnuto u djelima tih pisaca. “Mašta se razvijala bujno poput izvanredno otrovnih močvarnih cvjetova, neobuzdana seksualnost bujala je u baroknoj zbrci. Praški pisci željeli su otkriti neki novi svijet, ali uspjeli su samo napudrati i našminkati ovaj postojeći ili ga zapaliti, slaveći veliki požar”, napisao je jedan od kritičara.

U djelima Kafkinih suvremenika, poput Paula Leppina, jezik je, prema Wagenbachu, bio “korišten da zavara čitatelja. Sve je bilo umjetno, zaslađeno, napuhano… Taj nedostatak dobrog ukusa… tipičan je za cijelu prašku školu.” Suprotno tomu, Kafkin “koncizan, neutralan, oskudan, logički konstruiran jezik” odbacivao je maniristička pretjerivanja pisaca poput Gustava Meyrinka i Rilkea u mladim danima. Heinrich Teweles, izdavač njemačkog časopisa “Bohemia”, žalio se: “rijeka našeg jezika prijeti isušivanjem… U Pragu nema Nijemaca čiji se govorni jezik može reproducirati. Mi nismo ništa drugo doli Nijemci kulture.”

Ti su pisci upotrebljavali bečki dijalekt ili visokonjemački (Hochdeutsche) s osobitom praškom modulacijom. “Čak je i Kafkin govor imao izrazitu prašku boju”, drži Wagenbach.

Godinama poslije, u pismu koje je iz sanatorija u Meranu 1920. napisao Maxu Brodu i Felixu Weltschu, Kafka govori o gostu sanatorija, jednom austrijskom generalu, “s dobrim sluhom, izoštrenim u austrijskoj vojsci”, koji je uživao u činjenici da je točno pogodio njegovu prašku provenijenciju. češki je jezik utjecao na izgovor praškog njemačkog (ponekad zvanog i “malo-stranski njemački”), jednako kao i na njegovu sintaksu i leksiku. Wagenbach zaključuje da je “u Kafkinim ranim pismima i pričama nepobitna stalna nesigurnost u upotrebi visokonjemačkog i njegova leksika”. Nije ni čudo, mogli bismo dodati. U engleskom jeziku kakav se govori u Walesu, Škotskoj i Irskoj (da ne tražimo dalje) postoje varijacije koje su savršeno normalne. Štoviše, one prije obogaćuju negoli osiromašuju jezik engleske književnosti. Ipak, Kafka je sebe, unatoč poštivanju češkog jezika i kulture, očito doživljavao kao njemačkog pisca, a njegovi su uzori bili klasični njemački pisci poput Goethea, Kleista i Stiftera. Kafkin je jezik postao “personalizirani praški njemački, lišen gotovo svakog lokalnog utjecaja”.

Prema piscu Franzu Werfelu, Kafka je pronašao alternativu manama zakržljalog praškog jezika u književnosti “namećući izrazitu strogost leksičkom materijalu kakav mu je nudilo njegovo okruženje. Sumnjičavo ga je, gotovo pedantno, proučavao, jer nedostajala mu je urođena tečnost i sigurnost u govoru”. Kafka bi, međutim, bio jedinstven čak i da je odrastao u galami bečkih kavana. Njegova originalnost ne može se svesti na samo jedan izvor. Opis jednog boja odnosi se upravo na specifičnu topografiju a, na način koji je rijetko kada dosegnut u Kafkinim kasnijim djelima. On od samog početka piše istovremeno i ekstremno precizno i ekstremno nejasno.

Kafka je, kako to opisuje Erich Heller, “stvorio jednu od najmračnijih lucidnosti u povijesti književnosti, fenomen koji nas, poput riječi na vrhu jezika, stalno iznova potiče i istovremeno odvlači od potrage za smislom i značenjem”. André Gide smatrao je da “realizam njegovih predodžbi neprekidno nadilazi moć imaginacije čitatelja i ne bih znao reći čemu se više divim: ‘naturalističkoj’ reprezentaciji fantastičnog svijeta, koji uvjerljivim čine minuciozno precizni opisi zamišljenih slika, ili sigurnoj smionosti kojom se okreće prema misterioznosti”.

Osobit je paradoks tog osebujnog načina pisanja — čistog, točnog i živog, koji je često teško ili čak nemoguće objasniti ili dešifrirati — neizbježno odveo kritičare u potragu za alegorijskim značenjima, kao da postoji neka konkretna dimenzija na koju se te priče “odnose”, a za koju je samo potrebno pronaći odgovarajući ključ. Takvog ključa, međutim, nema. Ta je djela bolje promatrati kao simbole, a ne alegorije, te uživati u njihovoj čudnovatosti i sugestivnosti, poput imaginističke poeme, umjesto u nekom marljivo istraženom (i vjerojatno netočnom) značenju.

Opis jednog boja čini se kao projekcija piščevih strahova i maštarija. Započinje zatvorenom unutrašnjošću doma, u atmosferi čudnovate seksualnosti, sa zamišljenim “prijateljem”, koji bi lako mogao biti piščev alter ego. U poglavlju naslovljenom Šetnja imaginacija je opisana kao kompenzi-rajuća snaga suprotstavljena dnevnoj rutini, kao mogućnost bijega za disfunkcionalnu osobu (“Tako sam se poigravao svojom budućnošću i tvrdoglavo pokušavao zaboraviti”).
U drugom poglavlju, Razgovor s Bogomoljcem, pripovjedač kaže da “među svima onima koji se ponašaju tako neodlučno, tako apsurdno, zahvaljujući vlastitoj zbunjenosti, čini se da sam samo ja zavrijedio doznati istinu o sebi”. Poslije se pita: “Što vas to tjera da se ponašate kao da ste stvarni? Pokušavate li me uvjeriti da sam ja nestvaran…?” U Nastavku razgovora Debelog i Bogomoljca zapisao je: “kontakt s ljudskim tijelom uvijek nalazim odbojnim”. Svi ti na čudan način postavljeni elementi jasno proizlaze iz Kafkinih vlastitih osjećaja, napetosti i opsesija o njegovu mjestu u svijetu koji ga okružuje. Komentar iz vremena u kojem je djelo bilo napisano baca nešto svjetla na tu nesigurnost. Kafka opisuje zašto je odlučio ne pridružiti se Maxu Brodu i drugim prijateljima na plesu pod maskama: “Gomila prijatelja korisna je samo u revolucijama, kada svi djeluju zajedno i jednostavno.”

Brodu govori da se nešto od vlastite osobnosti gubi u društvu u kojem reakcije gomile “iskrivljuju” osobne percepcije: “Oni te postavljaju u lažan položaj.” Oskaru Pollaku rekao je također: “Sviđa mi se kad mi netko pruži svoju hladnu ruku, ali nalazim neugodnim i nerazumljivim kada me uhvati pod ruku.”

Kafkina normalna želja za društvom punim razumijevanja suprotstavljala se njegovoj želji za osamom, čak nevidljivošću. “Znaš li što je posebno kod nekih ljudi?” pitao je prijatelja. “Oni nisu ništa, ali to ne mogu pokazati. Ne mogu to pokazati pred vlastitim očima i to je ono što je kod njih posebno.” U tim pismima Kafka često otkriva ono što želi reći u kratkim, izmišljenim parabolama u kojima se bavi izmišljanjem samoga sebe kroz jezik: “Dobro je ako se možemo koristiti riječima da bismo se pokrili pred nama samima, no još je bolje ako se možemo ukrasiti i zaodjenuti riječima dok ne postanemo takve osobe kakve zapravo želimo biti.”

Ipak, unatoč tom delikatnom povlačenju i izbjegavanju intimnosti, Kafka je bio uključen u živahan društveni život. Zanimale su ga političke i sociološke teme i sviđalo mu se odlaziti na političke sastanke, premda nije bio aktivist, nego tihi slušatelj. (Neki su tvrdili da je Kafka aktivno sudjelovao u radikalnim političkim aktivnostima, ali te se tvrdnje uglavnom temelje na svjedočanstvima anarhista Michaela Maresa, čije se sjećanje na Kafkino hapšenje i uvjetno puštanje nakon demonstracija danas tumači posljedicom pogrešne identifikacije.”)

Vjerojatno ga je još držala sklonost socijalističkim idejama, stečena u gimnazijskim danima, pa je pohodio anarhističke skupove koji su se u to vrijeme održavali u Pragu, a osobito one u organizaciji Kluba mladih, udruge mladih anarhista osnovane 1900. Udruga je između 1903- i 1910. držala politički obojena predavanja koja su privlačila pozornost praške policije, pa su vlasti 1906. zabranile članovima Kluba prikupljanje sredstava za supruge i obitelji nezaposlenih rudara na sjeveru Češke, uporištu anarhista. Kako je antimilitaristički ton na skupovima udruge postajao jači, tako se povećavao i policijski nadzor, sve dok 1910. udruga nije prekinula s radom, a protiv članova Upravnog odbora pokrenut je sudski proces.

Budući da je Kafka 1906., kada je nakon završenog studija prava počeo raditi na sudu, dobio službeni policijski oprost, koji je potpisao inspektor Karei Slavicek, poznati lovac na anarhiste, a u kojem je stajalo da je Kafka “neoženjen, židovske vjeroispovijesti i dobrog ponašanja”, vrlo je vjerojatno da nije bio više od običnog simpatizera. Klasični anarhizam, koji je zagovarao građanska prava, s naglaskom na individualnu slobodu nasuprot hijerarhijskoj moći države, društva i obitelji, sigurno je privlačio Kafku koji je vjerovao u dragocjenu osobnu slobodu, njezinu nepovredivu posebnost, njezinu Eigentümlichkeit (svojstvenost).

Elitno društvo iz praških kavana u kojima se raspravljalo o filozofiji, politici, književnosti i svemu drugome također je svojatalo Kafkino društveno biće. Sljedbenici filozofa Franza Brentana okupljali su se u kavani Louvre, a nekoliko njegovih učenika, Anton Marty, Oskar Kraus i Alfred Kastil, predavalo je na sveučilištu. Kafka je ondje čuo Martyjeva predavanja i redovito je pohađao simpozije u Louvreu. Brentanova filozofija, s naglaskom na etici zasnovanoj na strogoj osobnoj analizi, zasigurno je bila vrlo privlačna Kafki koji je poslije otkrio i Kierkegaardova djela, među kojima je osobito cijenio Strah i drhtanje (1843.), to strogo preispitivanje vjere i etičnosti. Naglašavanje osobne analize sigurno je Kafku dodatno gurnulo u njegov intenzivan unutarnji svijet. O Brentanovim se idejama također raspravljalo u poznatom praškom salonu Berte Fante, supruge vodećeg praškog ljekarnika, čija se kći 1908. udala za Kafkina školskog prijatelja Huga Bergmanna. Njezinu se impozantnu kuću (Kod jednoroga) i danas može vidjeti kako dominira Starogradskim trgom. Salon je postao okupljalištem njemačke elite, koja je ondje diskutirala o Brentanu i drugim filozofima kao što su Fichte, Kant i Hegel. Bavili su se, također, i pomodnim ezoteričnim temama poput spiritualizma, indijske mudrosti, doktrine Madame Blavatsky i teozofije Ru-đolfa Steinera. Salon su pohodili i pisci kao Meyrink, Franz Werfel, Willy Haas, Max Brod i Kafka, a također i znanstvenik Albert Einstein te fizičar Gerhard Kowaleski. Mladi dirigent Otto Klemperer i pjesnik Rainer Maria Rilke također su povremeno počastili salon svojom prisutnošću.

Kafkino mišljenje o Fantinu salonu bilo je podvojeno. Dvojio je u intelektualnu vrijednost pomodnih miš-maš salonskih diskusija, što nije bilo povezano s njegovom urođenom neodlučnošću da sudjeluje u grupnim aktivnostima. Prema Leopoldu Kreitneru, koji ga je tada poznavao, Kafka je “pretežno tiho slušao, a samo bi povremeno ubacio pokoje relevantno pitanje, ili neku oštroumnu primjedbu, te na taj način prizemljio ‘uzvišenu’ diskusiju. Konačno bi se izdvojio, zgađen snobovštinom u koju su se te noći degenerirale.”

Jedne je večeri u Fantinu salonu bila nazočna i njemačka pjesnikinja Else Lasker-Schiiler, autorica Hebrejskih balada (1913), u Berlinu poznata po svojoj skandaloznoj boemštini. Dok se društvo u ponoć razilazilo na trgu, obznanila je, uz tipičnu afektaciju, da je te noći ona Prinz von Theben. Spustila se na koljena improvizirajući odu pločniku na mjesečini, što je privuklo pozornost policajca koji je upitao tko je ona. Podižući se do svoje pune visine, pjesnikinja je izjavila: “Ja sam Prinz von Theben!” To je za Kafku bilo doista previše te je izjavio: “Nije ona nikakav Prinz von Theben, nego eine Kuh vom Kurfiirstendamm [obična berlinska kurfirštendamska krava].”

Kafka i njegovi prijatelji okupljali su se poslije u kavani Arco (čije su goste satirički nazivali arkonautima) te u kavanama Français i Continental. U kavani Arco, prema Kreitnerovu kazivanju, povremeno bi s filozofije prelazili na listanje “dobro opskrbljene pornografske knjižnice” glavnog konobara ili bi se povlačili u “poduzeće” Madame Goldschmidt, gdje se, u to predratno vrijeme, plesalo uz najbolju kavu u gradu, dok bi raznorazne oskudno odjevene “domaćice” za deset austrougarskih kruna nudile svoje profesionalne usluge.

U Kafkinim pismima iz toga doba mogu se pronaći letimične primjedbe o “prostitutkama”, jednoj “indijskoj plesačici” te “dvadeset-trogodišnjoj djevojci… koja mi je priskrbila nedjeljno čudo”.

Kafka je tijekom života vjerojatno imao više seksualnih iskustava s takvim djevojkama negoli sa ženama iz vlastite klase. Veze s posljednjima odvijale su se, bez razlike, pretežno kroz dopisivanje. Žene u njegovim romanima gotovo su uvijek bliže stereotipu kurve nego madone. U jesen 1904. Kafka se sprijateljio s budućim piscem Oskarom Baumom, čija je sljepoća bila više nego stvaran podsjetnik na nasilje koje je u u često znalo buknuti između Čeha i Nijemaca. Upravo je u jednom takvom dječačkom sukobu Baum izgubio vid. Slijepi je mladić već na prvom susretu bio duboko impresioniran Kafkom, kojeg je Brod doveo kada je Baumu došao pročitati novu priču: Znao je da je došao posjetiti slijepca. Pa ipak mi se bezjiječi naklonio dok ga je Brod predstavljao. Mogli biste pomisliti da je to bila besmislena formalnost s obzirom na to da ga ja nisam mogao vidjeti. Kada se naklonio, njegova je začešljana kosa na trenutak dotaknula moje čelo, vjerojatno zato što sam se i ja istovremeno malo previše naglo naklonio. Bio sam ganut, premda u tom trenutku nisam znao zašto. Tu je bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji je bez^obazrivosti ili ustupaka, bez^ikakve promjene u ponašanju, jasno pokazao da je moj nedostatak [sic, Mangel] bio nešto što se nije ticalo nikog drugog osim mene. Bio je takav. Bio je toliko daleko od prihvaćenih utilitarnih formula da je tako utjecao na druge ljude. Njegova stroga, hladna suzdržanost bila je u svojoj dubokoj ljudskosti tako superiorna uobičajenoj ljubaznosti, koju inače, kada nekoga prvi put susrećem, prepoznajem po nepotrebnoj toplini riječi, tona, glasa ili stiska ruke.

Ostavite komentar: