Jasan Pogled
Za vreme groznicastavim pod moj jastuk „relaksan“njegovu knjigune bi li mi odnela glavudo mog oblakaali sa klizavih korica skliznem pravokroz vrtlog naslovana stranicu poluodšivenuod listanjau pesmu sa svetalcemi malenim ogledalomu kom nikada ne uspemda prepoznam svoje licei od cvokotanjaskinem malo gleđi sa prednjih zubapa je knjiga sve više mojaa sve […]
Čak i na rendgenskom snimkuvidi se ta mitavost telai okoštalost duše Istinaoni kažu da su to kostiokoštaleali znam jašta je sveu menibolno,zgrudvano i očvrsnulo I sad se držiza moje kosti i srcei pravi se da je neka bolestsa drugim imenom Aleksandra Leković
Đavo Nekad se govorilo: Došao đavo po svoje. Da nije dolazio, ne bi se zabezeknuo. Od svih roditelja onostranog svijeta samo su njega djeca prevazišla. Sad ne liče na oca, nego sami na sebe. Princ tame se ugasio u čovjekolikom mraku. Može li i to čudo biti, rođače, da su […]
Duše se obično zakače o grančicama, s proljeća.Gledaju čovjekolike i obično su tužne.Ili im se bacaju pod noge u teškom očajanju.Ili ih zakanu varnicama suza.Ovi što ih gaze čuju sitno krckanje.Pretvaraju se da ništa ne znadu i nastavljaju dalje.Još niko nije zastao.Još niko nije pogledao.Svako je pomislio:Tuđa, nije moja. –Ne […]
Ponekad to bivausudio bih se da kažemgotovo kao svetkovinasa ličnim pozivomto ozarenje to ozračjeonih koji su bili tunevidljivi možda nagispremni da ostave tragnerastumačivi najboljem forenzičarusvoju krljušt svoj glassvoju senku na stepeništu Poričući nemogućnost sretanjamožda baš zbog njeoni zrače dubljei bez napora nas vodeu šupljine zajedničkog vremenanjegov glatki obuhvat Zorica Bajin […]
Duh To nije to da se čaša pomjeri u tmuši, pored crne svijeće. Nema to veze sa matracima u sobnom sumračju za okruglim astalom. Nije to- to što mine u ogledalu kao krilata sen. Iako čovjekoliki misle da jeste. Iako vjeruju u bezvjerice. Iako se plaše duhova. Pa se prekrste […]
Pitam se,ko tu koga laže Ja vas…ravnodušne i zleIli vi mene…sujetnu i lenju Svejednosvako ostaje da stojina svom kamenu A oko nas je vodaduboka i mirnaionakoniko od nas neće izdržatida stojidovoljno dugo Aleksandra Leković
Gdje se god ugnijezdi cvrkut, čovjekoliki-udri. Obale krošnju, ogole varoš. Pa zasade malokrvni cvijet. Pa ga izgaze. Pa naprave spomen-obilježje drvoredu koji su posjekli. Tu im ne slijeću ptice-izgnanice. Tu im nema lisnatog žuborja. Nema ni hlada. Taman da ih i sunce ostavi. ******* Volio da zaliva drvored. Kanticu, pa […]
Da znaju šta mu je u imenu ne bi mu tražili gospoštinu u džepu. Iako su sve strpali u džep, pa i onoga što mu je u imenu. Ne zna čovjekoliko čeljade ništa o gospoštini iako je rođeno gospoče. Ni gospodari im nijesu bili gospoda, pa kako će oni što […]
Kada ja ustanem ujutru, kada se ona vrati iz kupatila, kada ja uđem u kupatilo posle nje, kada ugledam nekoliko njenih dlaka na rubu lavaboa, kada osetim miris jaja prženih s tankim režnjevima slanine, pomislim kako je lako govoriti. Ništa nije jednostavnije od reči, ništa prostije od govora. Tišina je […]