ExPonto (Zagreb, 1918) i Nemiri (Zagreb, 1920) prve su dvije Andrićeve samostalne knjige iako u literaturi o Andrićevu stvaralaštvu o Nemirima jedva da ima cjelovita teksta za razliku od Ex Ponta o kojem se ipak pisalo dosta i s brojnih pozicija. Sagledane s plana autorova opusa, zaključak su njegove prve stvaralačke faze koja bi se mogla imenovati lirskom. Otpočela je prvim objavljenim tekstom 1911. godine u sarajevskoj »Bosanskoj vili« (pjesma u prozi V sumrak), da bi do 1914. obuhvatila dvanaest pjesama i da bi s obzirom na njih, što je sigurno kuriozum u književnom životu, skrenula pažnju na mladog autora. Dugo se među prosječno upućenim vjerovalo da je Andrić vrlo brzo prestao s pisanjem lirskih tekstova, ali on će i nakon 1920. pisati i objavljivati pjesničke tekstove u stihu i prozi, doduše, sve rjeđe, jer će se u cijelosti okrenuti narativnim oblicima: pripovijeci, eseju, putopisu i romanu.
Dijelove i prve i druge knjige objavljivao je i prije njihova integralna pojavljivanja na stranicama Književnog juga, književnog časopisa kojemu je bio jedan od urednika i jedan od najagilnijih književnih kritičara a koji je izlazio u Zagrebu tokom 1918. i 1919. godine te u beogradskoj Misli. Tip lirska govora karakterističan za prvu stvaralačku fazu pronalazit će se i u njegovoj kasnijoj novelistici, pogotovo u periodu nakon pedesetih godina prošlog stoljeća kada objavljuje zbirku kraćih proza Staze. Lica. Predeli (1956) i na određeni način »priziva« iskustvo prvog stvaralačkog perioda.
»Traženje« dijaloga, ali sada s pozicije autorskog opusa, ponovno će se otvoriti posthumnim objavljivanjem Znakom pored puta (petcikličnom kompozicijom pripovjednih i lirskih zapisa, proznih fragmenata, meditativnih minijatura itd.), jer će ova knjiga na mnogim razinama korespondirati s prvim dvjema Andrićevim knjigama.
Obje knjige dočekane su u književnoj kritici (D. Prohaska, M. Janković, M. Crnjanski i dr.) i osobito čitalačkoj publici s naglašenim odobravanjem.
Opći ton i pristup odredit će u značajnoj mjeri predgovor Ex Pontu Nike Bartulovića Razgovor s dušom, ali i izvanknjiževni, izvantekstni razlozi i motivi. Više ih je: već uočeni književni kritičar Književnog juga koji je svojim kritikama htio utjecati na književni život, njegova životna sudbina (Hrvat iz Bosne jugoslavenske orijentacije, zatvaranje, suđenje i interniranje u bosansku provinciju gdje živi u svojevrsnom kućnom pritvoru na početku i dobrim dijelom 1. svjetskog rata), ali i osobnost kojom je plijenio (fizička krhkost i trajna bolećivost, naglašena emocionalnost i introvertiranost, zamjetljiva obrazovanost, uglađenost itd.). Od općeg mišljenja razlikuju se procjene i ocjene A. B. Šimića (Lirski feljtonizam) i Gustava Krkleca (Cveće mastionice) te Milana Bogdanovića (Ivo Andrić: Put Alije Đerzeleza). Šimić na tragu već izgrađenih ekspresionističkih pogleda i nedvosmislenog lučenja poezije od proze odbija Ex Ponto na temelju aporije što ju je Andrićev tekst kontinuirano produbljivao: kako, u kom rodovskom i žanrovskom ključu uopće čitati Ex Ponto kad se već sam tekst opire i ne da »podvesti« bilo u tradiciju proznog bilo u tradiciju pjesničkog iskustva? Šimić, naravno, smatra da se ne dade iščitati ni u tradiciji lirskog (pjesničkog) govora niti u tradiciji proznog. To je za njega dovoljnim razlogom da knjigu naprosto odbije ne propitujući konzekvence svoga sagledavanja. Slično misli i Gustav Krklec.
Milan V. Bogdanović pak, sagledavajući ih iz konteksta stilističkog i kompozicijskog (Ex Ponto i Nemiri su fragmentarizirane strukture) i iako ne odriče određene vrijednosti Ex Pontu i Nemirima, ipak ističe da je za autora velika opasnost što se koncentrirao na kratke oblike, jer da bi inzistiranjem na takvu pisanju mogao stvaralački vrlo brzo da se iscrpi i zašuti. Andrić kao autor pak sam u odnosu na svoje rane tekstove bio je vrlo određen; nikada nije dozvoljavao da se oni preštampavaju pa čak ni u sklopu Sabranih djela (1958, IIV, 1963, IX; 1976, IXVI), izdanja na kojima je lično surađivao. Valja ipak spomenuti da je Ex Ponto vrlo brzo bio preveden na češki (1919), a za autorova života i na talijanski (1961) i makedonski (1967), da ne spominjemo izdanja pojedinačnih pripovjednih zapisa (u originalu ili u prijevodu). Koji su razlozi učvršćivali autora u odluci da ne preštampava Ex Ponto i Nemire teško je pouzdano utvrditi, ali se književna kritika i interpretatori Andrićeva opusa manje više slažu u mišljenju da je »zreli« i afirmirani Andrič smatrao da te prve dvije knjige nisu na razini onih njegovih ostvarenja po kojima je doživio opće uvažavanje i da ga ne mogu reprezentirati po mjeri te reputacije. (To će Andrić na određeni način sam izreći još davno ranije i donekle proširiti vlastiti sklop odbijanja »krijući« se za opći, nad osobni interes u pismu upućenom M. Markoviću, a u vezi s namjerom francuskog izdavača da objavi već dovršeni prijevod Ex Ponta 1938. godine; »Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga (Ex Ponto, o. D. M.) stranoj publici kao primjer naše suvremene književnosti i kao sliku moga književnog stvaranja.« Isto će tom prilikom ponoviti, samo drugačije intonirano, i u pismu predsjedniku Slavističkog instituta u Parizu Andre Mazonu; »Bilo bi možda predugačko da vam nabrajam sve opšte ili lične razloge koji mi ne dopuštaju da odobrim prevod ove knjige, osobito kao reprezentativnog djela naše literature i mog književnog rada.«
Da je Andrić bio nesiguran u vrijednost svojih ranih (lirskih) tekstova pa ih zato nije ponovno objavljivao, neovisno o interesu čitalaca, kritika je dodatno argumentirala i činjenicom što Andrić nije dozvoljavao da se štampaju ni njegove pjesme koje je također pisao tokom cijela stvaralačkog vijeka. Da te tekstove ipak nije »otpisao« za sva vremena kao »porod od tmine«, dokazuje njegova zaostavština – u posebnoj fascikli čuvao je sve svoje pjesničke tekstove, objavljene i neobjavljene, fascikli pod naslovom Svi moji stihovi i pesme u prozu. Isto tako, prema tvrđenju dugogodišnje suradnice Vere Stojić, redigirao je i Ex Ponto i Nemire i svoju poeziju nezadovoljan brojnim pogreškama nastalim pri objavljivanju tekstova, možda s namjerom da za života ipak zanemareni dio svoga opusa jednom objavi. Ex Ponto, Nemiri i cjelokupna poezija, objavljeni su posthumno kao XI knjiga Sabranih djela 1976. godine. Par mjeseci prije toga kao reprint izdanje objavljena je njegova lirika pod naslovom Šta sanjam i šta mi se događa 1975.
Budući će interpretatori Andrićeva opusa nerazmjer u vrijednosti između tekstova iz prve stvaralačke faze i kasnijih tekstova, a time i vlastitu interpretacijsku nelagodu, razrješavati ili izbjegavanjem ili ovlašnim prelaskom preko njih ili eventualno upućivanjem na neke zapise i povezujući ih s kasnijim ostvarenjima: Ex Ponto i Nemiri odmjeravaju se o općeuvaženu i općepriznatu izuzetnu vrijednost autorovih pripovijedaka i romana (Miloš I. Bandić, B. Milanović, R. Minde, F. Grčević, P. Džadžić, S. Leovac i brojni drugi) te predstavljaju završetak prve stvaralačke faze u kojoj je autor iscrpio svoj lirskomeditativni govor. Sumarno bi se moglo zaključiti da zatvorenost I svojevrsna ograđenost prve stvaralačke faze u odnosu na kasniji dio opusa nije drugo za njegove interpretatore do slijepi rukavac značajnog prozaiste. Međutim, iz interpretativnog se obzora ispuštalo da je Andrić iskustvo pisanja 19111920. iskorištavao u svom kasnijem radu, a u ponečem jedva da se uopće i udaljio pa iz te tragalačke faze otkrivamo i ono što će se tek kasnije snažno razviti.
Andrić je otpočeo svoju stvaralačku avanturu pjesmom u prozi i pjesmom u stihovima, u književnom periodu u kojem se poezija utekla, bar što se tiče primarnog konteksta, visoko formaliziranim simbolističkim i impresionističkim poetikama, i kao takva bila zagovarana i podržavana od vrhunskih književnoznanstvenih autoriteta. Dovoljno je samo prisjetiti se Antologije novije srpske lirike (MH, Zagreb, 1911) Bogdana Popovića i njezina predgovora u kojemu se dosljedno zastupa larpurlartistička poetička ideja. Mladi Andrić, neovisno o dominirajućoj simbolističkoimpresionističkoj paradigmi razdoblja, organizira svoje pjesme ne pridržavajući ih se (»U meni se buni istina i mrsko mi je to stiliziranje života duše, ta ljubav za red i to nasilno traženje simetričnosti.« reći će lirskoreflektivni ja u Ex Pontu), što svjedoči o njegovoj ranoj stvaralačkoj samosvijesti: njegov stih je već slobodni stih bez rime ili s nepravilnom rimom i s naglašenom težnjom ka prozaizaciji ritmomelodijske structure pjesme (Jadni nemir. U: Hrvatska mlada lirika. Zagreb, 1914) te uvođenjem slika koje bi da »konstituiraju« izvan- jezičnu zbilju do razine anegdotalne ispovjednosti. U ovom kontekstu od interesa je spomenuti da Andrić tokom 1912. godine objavljuje u Bosanskoj vili svoje prijevode slovenskih pjesnika od kojih su neki nezaobilazni slovenski modernisti (Vida Jeraj, Anton Medved, Murn Aleksandrov, Oton Župančič, Vladimir Levstik) i dvije pjesme Walta Whitmana, da prevodi Augusta Strindberga, da piše o Heineovoj poeziji, Antunu Gustavu Matošu, Antonu Aškercu i I. Despotu. Dok je na planu razdoblja moderne njegov slobodni stih prepoznat kao »obećavajući« pjesnički glas, već će u razdoblju bučne ekspresionističke paradigme izgubiti na svojoj začudnosti. I objavljene i neobjavljene pjesme nastale u toku i neposredno nakon 1. svjetskog rata otkrivaju koliko je Andrić »tražio« svoj pjesnički jezik. Zato sva ona istraživanja koja idu za tim da simplificirano tumače Andrićevo početno traganje svodeći ga isključivo na jednu literarnu tradiciju neminovno iznevjeravaju širinu Andrićeva recepcijskog iskustva. Upravo u cjelini toga iskustva i u tom kontekstu treba sagledavati i prve dvije autorove knjige. Andrić će u nekoliko navrata napominjati da je prisvojio lirskoispovjedni govor u duhu mlade književne generacije modernista pred 1. svjetski rat i jasno se odredio prema takvom načinu pisanja kao mladalačkoj žurbi i ignoranciji prema ozbiljnom književnom radu. U romanu Gospođica o toj će temi s pozicije autorskog ja reći: »To je bio omiljen oblik pesničkog izražavanja u tom vremenu kad je sve previralo od smelih zamisli i nabujalih osećanja a niko nije imao vremena, znanja i strpljenja da im traži pravi i trajni izraz.«
Ex ponto (izravna intertekstna pozicija: Ovidijeve Epistulae ex Ponto, ali bez ikakvog snažnijeg poveznog motiva s poznatim rimskim pjesnikom i njegovim poznatim epistulama, osim progonstva/kazne) je knjiga pjesama u prozi, lirskih proza, ispovjednomolitvenih zapisa, kratkih priča i lirskomeditativnih zapisa. Podijeljena je u tri nenaslovljena poglavlja (ciklusa): prvi ima 26, drugi 25, treći 88 zapisa (fragmenta); sa završnim Epilogom, dakle, 140 zapisa. Zapisi su međusobno odvojeni naglašenim bjelinama i jedino je posljednji (Epilog) naslovljen.
Podijeljena su mišljenja kritičara i interpretatora kada pokušavaju odrediti rodovsku i žanrovsku pripadnost zapisa. Za Crnjanskog su to prije svega pjesme, ali i lirski zapisi. Milan Bogdanović govori o »lirizmu tekstova koji su pisani prozom, tj. proznom rečenicom«. Nikola Milošević govori o »knjizi stihova« i o »pesničkoj prozi«, a D. Živković o »lirskim ispovestima«, »lirskom zapisu«, lirici i lirskoj prozi. Za Franju Grčevića to su lirske proze, a za Radovana Vučkovića pjesme u prozi i dnevnički zapisi. Aleksandar Petrov smatra također da se radi o pjesmama u prozi i lirskoj prozi. Sumarno: pojmovi pjesma u prozi za prve dvije Andrićeve knjige i termin pjesnička (lirska) proza najčešći su oblici. Fragmentarna kompozicija teksta i poneke osobine pojedinih zapisa navodila je kritiku da govori o tome kako je Ex Ponto niz prikrivenih dnevničkih zapisa i da se njihovim pukim adiranjem oblikovao svojevrstan hibridni proznolirski tekst. Drugo mišljenje zastupa stav da je to zbirka pjesama u prozi i lirske, odnosno lirskorefleksivne proze i da autor nije imao nikakvu namjeru da formira veću jezičnu strukturu, nego bi se ona konstituirala tek na razini intencionalnog učitavanja elemenata prozne strukture.
Kvalifikacijom da su to mahom lirskorefleksivni zapisi pokušao se odrediti njihov žanrovski oblik (fragmentarna struktura komponirana malim formama), a odrednicom lirskorefleksivni temeljni stilski kompleks. Da je to modificirani dnevnik može se govoriti samo uvjetno, jer se karakteristike dnevničke strukture raspršuju na razini cjelokupnog djela, tj. vrlo je malo signala kojima se podržava pažnja na tome da je to lirskomeditativni dnevnik na primjer. Konačno, i takav dnevnik obrazuje svojevrsnu priču, jer tematizira motivacijski sklop zapisivačke akcije kojom se iskazuje sagledavanje organiziranog iskustva. Broj fragmenata s formalnim oznakama dnevnika nedovoljan je da učvrsti predodžbu o ExPontu kao dnevniku. Niti autobiografski aspekti, a kritiku su također navodili da uočavajući elemente dnevničke strukture prenaglase njihovu prisutnost, nisu dovoljni da taj sud učine uvjerljivim i prihvatljivim.
Autor komponira knjigu na taj način što će »ograničen«, »zadat« mogućnostima vezivanja manjih narativnih cjelina naglašene oblikovne dovršenosti ipak rasporediti seriju signala kojima nedvosmisleno upućuje na zahtjev da se »zbirka« prihvati kao cjelovit i konzistentan tekst pri čemu je njegovo vezivanje slobodnoasocijativno i ne podliježe tradicionalnim jasnim kompozicijskim pravilima vezivanja, odnosno razvijanja teksta (prepoznatljivo razvijanje fabulacijskog niza na primjer). /Doduše, to će nešto kasnije razgraditi nadrealisti i na razini poezije, ali u sasvim drugačijem poetičkom modelu i ne tiče se bitno problema o kojem se raspravlja. / Tekst, dakle, implicite »traži« da se aktiviraju one transtekstualne tenzije svakog pojedinog zapisa koje uspostavljaju šire, obuhvatnije značenjske komplekse kontinuiranim međusobnim povezivanjem među zapisima. Upravo aktiviranjem tih transtekstualnih veza i silnica među zapisima formira se svojevrsni sistem označivanja nosioca »priče«. Autor računa s tim i zato komponira svoj tekst kao što ga komponira.
Strategija konstituiranja veće lirskoprozne strukture ogleda se u svjesno raspoređenim elementima narativnosti u pojedinim zapisima: 1. grupiranje zapisa u cikluse /poglavlja: a) prvim zapisom motivira se buduće »pričanje«, nešto kao ekspozicija (»Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njezinih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.«), posveta izabranima; b) kraj prvog ciklusa naznačen je opaskom u zagradama: »(Svršetak mariborskog dijela.)«;) pri čemu se time sugerira protok linearnog vremena na razini autobiografskog iskustva Ja zapisa — mariborski period, internacijski period u Ovčarevu i u Zenici/; 2. uokvirena struktura od prvog funkcionalno proložnog do posljednjeg zapisa Epilog.
Vrlo snažan znak kojim se osnažuje sagledavanje Ex Ponta kao pripovjedne strukture je i postupno formiranje lirskomeditativnog i ispovjednog ja zapisa kao svijesti u »razvoju«, sazrijevanju, samonalaženju (vremenu doživljajno-kontemplativna »obračuna« sa sobom), one svijesti što u vremenu obuhvaćenom zapisima sazrijeva, zastupa brojne, često neusklađene i diferencirane spoznaje kojima postupno dolazi do bez upitnih stavova i beskompromisnih odluka, pa bi Epilog predstavljao kraj lirskomeditativne priče o tome sazrijevanju. U tom bi se smislu formirala tri tematskomotivska bloka: a) krivnja, b) spoznavanje krivnje ili potraga za autentičnom subjektivnošću i c) konačno pomiren i pronađen ja. Milivoj Solar povezuje Ex Ponto sa strukturom baroknog plača, ali smatra da je u ovom slučaju izmijenjana barokna topika i dat moderan značenjski potencijal.
U centru se lirskorefleksivne i ispovjedne akcije nalazi ekstatični i stigmatizirani, ali i mesijanski označeni Ja koji veoma frekventno koristi kršćansku leksiku, metaforiku i simboliku: bluditi, iskušavati, moliti, trpjeti, uskrsnuli, izbaviti, prezirati, prezreti, opraštati, prokleti itd.; nebo, oholost, grijeh, odricanje, trpljenje, iskušenje, samilost, čudo, pokornost, žrtva, sumnja, prokletstvo, kajanje itd.; strahovita kataklizma, časovi najvrelijih molitvi, ukleti prud, stara tragedija, kobni simbol, nedokučive odluke promisli, zemni kal, busija kajanja, podla igra udesa itd.; »U bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj.«; »I to da ne smijem umrijeti bolilo me sve u besanoj svijesti kao neka odveć stroga, preteška dužnost, gotovo nepravda.«, »Bio sam bespomoćan i skrušeno sam molio boga da mi pomogne, da pošalje mir i svijetlo na moje putove da me izvede i utješi.«, »Ima časova kad gorim mirno kao žrtveno svijetlo tek unešeno u hram.«, »Ja, grešnik, čovjek od sablazni i ovoga svijeta, plijen sumnja i strasti …«, »Molitvo u jutro. O, Bože, nemilosrdni stvoritelju, koji me svijetlom svojim budiš na muku dana, oprosti mi i budi milostiv meni koji, evo, hulim.«, »Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto.« itd.
Ja zapisa, dakle, ne samo da koristi serije slika i pojmova kršćanske tradicije da bi artikulirao svoju potrebu misliti/osjećati krajnje istine svijeta i života, nego se vlada kao dobar vjernik čak i onda kad huli i kad se želi otrgnuti od boga. Svjetonazorni se obzor ja zapisa pokazuje kao teistički ma koliko da je njegova vjera -vjera slobodne individueoslobođena bilo kakvog odnosa s konfesionalnim institucijama.
Religioznost zna na mjestima preći u misticizam, pa i panteizam. I u tom kontekstu valja spomenuti da dualističko sagledavanje, često građeno na binarnim opozicijama, odnosno antitezama (dobro: zlo, pravda: nepravda, moć: nemoć, tijelo: duša, bol: radost, strah: sigurnost, svjetlo: tama, dan: noć, san: java itd.), smatraju neki, bogumilske je tradicije. Ipak, u tim zapisima pronalazit će se tragova S. Kierkegaarda, F. Nietzschea, R. Tagore i dr.
Andrić oblikuje poredbom, antitezom, kontrastom, paradoksom i oksimoronom, a sklonost tim figurama misli ima svoj izvor u htijenju da se oblikuje svijet protuslovlja i paradoksa, nemoći da se iziđe izvan svakom pojedincu zadatih i općevažećih okvira: ljudske sposobnosti su ograničene a sudbina neobjašnjiva, pojedinac je sam u univerzumu i društvu, tajna sebi i drugima, prisiljen da prihvati teret samoće i apsurdno trajanje te neminovnost smrti kao jedinu izvjesnost. U tom smislu ja zapisa ne nastupa samo kao individualni ja nego i kao propovjednik Istine!
Svi interpretatori Andrićeva opusa slažu se u tome da s objavljivanjem Nemira i Puta Alije Đerzeleza završava prva, tragalačka autorova faza, odnosno da je u Putu Alije Đerzeleza Andrić konačno pronašao svoj autentični stvaralački glas. Ipak treba napomenuti da ona dilema koja se postavljala interpretatorima: prve dvije knjige bivaju označene autorovim kasnijim djelima koja nisu upitna pa ta prva dobijaju na relevantnosti jer se u njima može istražiti Andrićeva borba kako s lirskog govora preći na prozni. Ipak ovakvo nedvosmisleno izjednačavanje Ex Ponta i Nemira nije potpuno precizno, jer: dok u kontekstu Ex Ponta možemo raspravljati o »sudaru« pjesničkog i pripovjednog na nekoliko razina i dokazivati (u kozekvenciji ne i u cijelosti uvjerljivo!) kako taj tekst pokazuje autorovo »lomljenje« između dva principa funkcioniranja jezika, to je mnogo teže učiniti na primjeru Nemira. Naime, Nemiri su daleko »liričnija«, »pjesničkija« knjiga od Ex Ponta, knjiga daleko harmoničnija što se tiče korištenja jezika karakterističnog za funkcioniranje jezika u pjesničkim strukturama od one u pripovjednim, pa je opravdano zaključivati kako je autor bio ispitivao i lirski govor i pripovjedni u periodu od 1918-1920.
Naravno, imajući u vidu kompoziciju Nemira kao knjige u kojoj se po ciklusima strogo dijele tekstovi na one koji bi bili pjesme u prozi (Nemir od vijeka, Bregovi) od onih koji bi bili pjesnička, lirska proza (Nemir dana). Radi se o svjesnom autorovom postupku kojim vrlo jasno i bezupitno razdvaja kompozicijske dijelove knjige htijući tako problematizirati odnos između pjesme i proze i nastavljajući tako na ono što je otpočeo u Ex Pontu.
Dakle, Andrić od rana propituje odnos između proze i poezije pokušavajući pronaći svoj glas, oblik u kojem bi iskazao cjelinu iskustva, pronašao sinkretičku formu kojom bi objedinio tradiciju proznog i pjesničkoga govora. Da u tom modelu nije uspio ostvariti vrednijega teksta ne umanjuje njegovu namjeru.
Andrićev lirski ja, krenuvši iz modernističke paradigme, pronalazio se u impresionističkoj, neosimbolističkoj i ekspresionističkoj organizaciji jezičnog materijala i u naporu da iznađe onu sinkretičku formu kojom bi objedinio osjećaj i refleksiju o njemu, kojom bi pomirio maksimalnu otvorenost značenja riječi, sklopova riječi i slika s jedne te s druge da se riječ i slika sintagmatski povežu u refleksiju o njima. Tako je iz pjesme u prozi i pjesme u slobodnom stihu gotovo neizbježno »kliznuo« u lirski i prozni zapis što će rezultirati Ex Pontom i Nemirima i ostati trajno obilježje njegove poetike i u velikim proznim strukturama koje će biti komponirane bez čvrste fabulacijske osnove i biti pogodne za slobodno uvođenje brojnih mikronarativnih cjelina u osnovnu pripovjednu liniju priče.
Dušan Marinković
