Art

Sjećaš li se Onogošta?

mural-vito-nikolic-e1451221592669

Hmelj i željezo i opaki ljudi…
Sirovi ukusi možda- grada…
Urbana mitologija o uličarima i motoristima i snagatorima i jednom policajcu koji udara umjesto pozdrava…
O bokseru koji je nenamjerno nokautirao superteškaša Salihua iz šampionske Prištine…
O desnom i lijevom beku FK Sutjeske i krivonogom golgeteru Bursaću i paraderu Janjušu i visokom Driziću kojeg umalo nijesu objesili o lipu na glavnoj ulici…
O divljim pokličima nikšićkih navijača koji nijesu navijali nego prijetili uglavnom sudijama i svojima…
O pokliču sa tribina: ČEKAMO VAS NAPOLjE!
O svom radosnom strahu kad se nasluti krv…
O tenkovima koji uzoravaju sirotinjski bulevar i hitaju zorno u rat  za mir…
Pa porodična kuća Đukanovića i slavna Gimnazija gdje sam se učio i gdje sam ih učio, a ništa nijesam znao…
O luna-parku i mišićavim mamlazima koji su glavom pogađali gumenu krušku što mjeri silinu udarca…
I o svom pritajenom strahu jer mirišem na mržnju…
Pa zatim alkohol, puno alkohola…
I rokerska dernjava pod njenim prozorom…
I gramofonske ploče, kada puna piva…
I pendreci, pendreci…
I ljubav, ljubav, Vito, Jesenjin, Lorka, mostovi, gradski park i bolesna stabla razjedena valjda kiselkastim kišama… I razjebane klupe na kojima smo učili prave stvari, nježno, strasno, uplašeno, a željeli smo žestoko…
A nikada nije bilo žestoko u malom žestokom gradu…
Bilo je sa pritajenim stidom…
I kad smo se ljubili sa poludivljim curicama i kad smo pričali o Dostojevskom…
I šišarke padaju, tup, tup, i čuje se ćuk ćutuk i prospe se po nama sparuškani cvijet ocvale lipe…
A kafane, kafane su posebna priča, i biblioteka je posebna priča, u njoj sam radio i radio razne stvari…
Onanija u slavu grada, grada prošlosti, budućeg grada, možda…
Dovoljno sam rekao o djevojkama i votki i Krupačkom jezeru i Zeti i nostalgiji, ljepotama pod bremenom straha i mržnje i lažnih ljubavi…
Kobajagi grad kojeg volim kao osuđenik…
Osuđen doživotno na grad kojeg mrzim strastveno…
Može se pisati i o Ilirima, Keltima, Rimljanima, Gotima, Turcima i ostalim Crnogorcima…
O glavi popa Mila koja lebdi nad gradom kao krvavi patuljasti mjesec…
Ali ja bih rađe o Čupiću i još nekim osmjesima…
Ali ne umijem ili ne mogu…
Ponekad bih zaplakao, moj Šobiću…

 

Iz zbirke priča Igračke

Ostavite komentar: