Piše: Dubravka Ugrešić
Netko je rekao da Bog dezinformacija, a netko drugi da je Bog Google. Dugo sam vjerovala u ono prvo, odnedavno sam sklona da vjerujem u ovo drugo. Samo je Bog, kažu, sveznajuć, sveprisutan i nevidljiv. Gle, i Google je to isto!
U posljednje vrijeme osjećam se prevarenom u tom, religioznom smislu. Liježem kasno, dižem se rano, bjesomučno navigiram po Internetu, tražeći za svoju gladnu dušu kakav metafizički supplement, božje vitamine. Prelistavam novine, američke, makedonske, engleske, srpske, njemačke, ruske, francuske… U novinama isti jelovnik, iste vijesti, iste slike. Postala sam ovisnica, lokalne novine više nisu dovoljne za moju dnevnu dozu. Navigiram horizontalno i vertikalno, istočno i zapadno, od Artika do Antartika, ali svugdje me dočekuje ista praznina i ista punina.
Možda je baš višak informacija uzrok osjećaju dubokog manjka manjka, koji me uporno progoni? Zato se strastveno se uključujem u internetske forume. Mislim si, možda se autentične božje objave skrivaju među recima što ih ispisuju marljivi ljudi koji se bave fly-fishingom, receptima, tarotom, i tko zna čime još sve ne. Eto, nedavno sam zalutala na sajt za podvodnu gimnastiku. Ali ni pod vodom nema metafizike, provjereno.
Kompjuterski ekran redovito pljuje u moje lice trice, o novoj vrsti rajčice, nešto o Tutankamonu, o Seinfeldu, o Sarkozyju, o ekonomskoj krizi, o tajlandskim resortima, o talijanskoj pasti, o molestiranju djece, o biljnim lijekovima, o zločincima i zločinima, o jeftinim avionskim letovima, o popustima na kupnju frižidera. Internet je golema globalna tračaonica. Pokušavam pronaći istinu između redaka, iscrpljujem se gledajući američke filmove s ruskim titlovima, ruske s korejskim, i korejske filmove s azarbejdžanskim titlovima. Osjećam se kao flagelant, vršim pokoru od jutra do mraka, pokoru kojoj ne znam smisao. Znam samo da me na sve to tjera duboka glad, kao da sam konstantno u potrazi za metafizičkim zalogajem.
Znanstvenici kažu da se sposobnost našeg mozga da se adaptira na nova iskusta zove neuroplastičnost (neuroplasticity). Nadalje tvrde da s evolucijske točke gledišta ta elastičnost našega mozga može biti od koristi, ali to isto tako znači da mozgovne funkcije, ukoliko se ne koriste, naprosto atrofiraju. Testovi pokazuju da su se mozgovne strukture londonskih taksita promijenile otkad su se taksisti počeli oslanjati na navigacijski, GSP, sistem. Njihov vlastiti osjećaj za navigaciju naprosto je atrofirao. Simpatiziram s londonskim taksistima, ubuduće ću im ostavljati napojnicu malo višu od obavezne.
Moja je neuroplastična svijest prije nekog vremena načas povjerovala da je Bog zapravo hobotnica i da se zove Paul. Provodila sam sate vrteći You Tube video, iznova i iznova. Promatrala sam kako Paul svojim gipkim kracima otvara kutiju sa španjolskom zastavom. Zašto baš sa španjolskom, pitala sam se, a onda se prisjetila da nije moje da postavljam pitanja: Bog zna. U međuvremenu i Paul umro. Kažu da su mu Španjolci podigli spomenik u znak zahvale za podršku koju im je dao na nogometnom polju.
U engleskom jeziku bog i pas neraskidivo su povezani. Dog i god. U potrazi za Bogom moj je život postao pseći, dog’s life. Google je u meni razvio pseću odanost, isplažena jezika pokorno kaskam za svojim gospodarom. Pred mojim očima titra božanska kost koju moj gospodar drži u ruci, ali je nikada ne ispušta. I eto me na početku. Bog je trikster. I božji sin, Isus, je trikster (Nije li to onaj koji je vodu pretvarao u vino i jednom srdelom nahranio tisuće ljudi?!). Kreator interneta je trikster nad triksterima. On je dvije stvari — panem et circenses — spojio u nerazmrsivo jedno: u igru koja je postala nasušna kao sam kruh, u igru koja je postala sam kruh.
Pa ipak, ja sam slobodan čovjek, nisam li. Ja imam izbor, štoviše trebala bih ih u svakom trenutku imati nekoliko. Eto, mogu, na primjer, isključiti kompjuterski ekran – svoj GPS system. Ali, već u sljedećoj sekundi ostajem zgromljena pitanjem kako dalje navigirati kroz svakidašnji život (Nema drugo života osim svakidašnjeg!). Kako samu sebe katapultirati iz tople globalne umreženosti u mračno i beznadno ništa? Kako opstati u svijetu u kojem više nema telefonskih govornica? Kako plaćati račune kada banke sve više odbijaju bilo kakve usluge i tjeraju me da sve obavljam sama? Kako se vratiti na stari poštanski sistem, kada su poštanske usluge prešle u nepouzdane privatne ruke. Kako doći do knjiga koje naručujem (preko Interneta, dakako), a poštar redovito ostavlja pakete kod mog susjeda, a moj susjed nikada, baš nikada nije kod kuće? Kako zaključati vrata, odbaciti sve i krenuti na put, kada ni putnu kartu više ne mogu naručiti bez interneta?
U mojoj glavi roji se tisuću pitanja i sva završavaju u slijepoj ulici. Zaista, kako danas popraviti kišobran? Nema alternative. Google je bog i nema drugog boga do njega. Oprosti mi, gospodine bože, na trenutku sumnje. Tvoj sam sluga. Pristajem na sve, samo ne daj da ikada nestane struje.
Iz knjige: Europa u sepiji, Fabrika knjiga, Beograd, 2013.
Pingback: Google je bog i njegov sam sluga | PULSE Magazin