Jedan naš plemenitaš, teški bolesnik od kostobolje, kad su mu liječnici naredili da nikako ne smije jesti slanu hranu, običavao je u šali odgovoriti da kad je u bolovima i mukama želi imati nekoga na koga će se iskaliti, pa čim počne grditi i proklinjati sad kobasice, sad goveđi jezik i šunku, odmah osjeti da mu je lakše. Ali, stvarno, kao što smo ruku podigli na udarac pa nas zaboli ako šaka ne pogodi cilja i ako smo je podigli utaman, tako kad hoćemo da nam neka namjera bude lijepa i dopadljiva, ne smijemo dopustiti da se izgubi i pođe u vjetar, nego nam ona mora biti cilj kojemu ćemo stremiti držeći je na razumnoj udaljenosti,
Ventus ut admittit vires, nisi robora densa
Occurrant silva, spatio diff usus inani1;
tako se i nama čini da se potresena i uzbuđena duša gubi u sebi samoj ako joj ne damo oslonca; zato joj uvijek valja označiti čvrstu točku prema kojoj će smjerati i svoj cilj dostići. Govoreći o onima koji su zaljubljeni u mlade opice i psiće, Plutarh kaže2 da ona ljubavna sklonost koja je u nama, kad nema pravog predmeta ljubavi, na taj način stvara lažnu i ispraznu ljubav.
Tako i mi vidimo da uzbuđena duša zapravo sama sebe vara, gradeći lažni i izmišljeni razlog i radije će ići protiv svojega uvjerenja nego što bi pristala da bude bez cilja.
Tako i zvijeri njihov bijes navodi da napadaju kamen ili željezo koje ih je ozlijedilo i da se vlastitim zubima osvete na sebi samima zbog boli što je osjećaju,
Pannonis haud aliter post ictum savior ursa
Cum jaculum parva Lybis amentavit habena,
Se rotat in vulnus, telumque irata receptum
Impetit, et secum fugientem circuit hastam3.
Kakve li sve razloge izmišljamo za zla koja nas zadese? Na što se sve ne obaramo s razlogom ili bez razloga samo da bismo imali nešto na što ćemo upraviti svoju srdžbu? Jer, ni te lijepe plavokose pletenice što ih tako nemilosrdno čupaš, ni bjelina tih grudi koje u svom jadu tako okrutno udaraš nisu zlokobnim olovom ubile tvog voljenog brata: drugamo upravi svoj bijes. Govoreći o rimskoj vojsci u Hispaniji, nakon pogibije svoje dvojice braće, izvrsnih vojskovođa, Livije kaže “flere omnes repente et off ensare capita”4. Nije li mudrac Bion duhovito rekao o onom kralju koji je u znak žalosti sebi čupao kosu: “Zar ovaj misli da gola ćela olakšava boli?”5
Tko nije vidio kockare kako grizu i gutaju karte, kako se dave progutanim kockama da bi na nečemu osvetili gubitak svojega novca? Kserkso je bičevao Helespont, okovao ga lancima,
izdijelio mu na pregršte uvreda i napisao izazov brdu Atosu.6
Kir je svu svoju vojsku zabavljao nekoliko dana osvećujući se rijeci Gydnus zbog straha što ga se napatio pokušavajući je pregaziti, a Kaligula je dao srušiti jednu prekrasnu kuću zbog užitaka7 što ih je njegova mati u njoj doživjela.
Za moje mladosti narod je govorio da se jedan od kraljeva8, naš susjed, kad je od Boga bio ošinut, zarekao da će se osvetiti: i tada naredi da mu se za dugih deset godina nitko ne moli, da ga nitko ne spomene i – koliko je to mogao zapovijediti – da se u nj ne vjeruje. Time se htjelo opisati ne toliko
ludost koliko oholost i prirođenu taštinu naroda o kojem je priča govorila. Sve su te mane povezane jedna s drugom, ali takva činjenja doista prije proizilaze iz tašte samodopadnosti nego iz gluposti.
Kad ga je snaga oluje dugotrajno bacala amo tamo po moru, Cezar August9 počne izazivati boga Neptuna i za svečanosti igara u cirku dade ukloniti njegovu sliku iz reda gdje je bila s drugim bogovima – i to sve da bi mu se osvetio. U tome mu se može još manje oprostiti nego onima prvima i još manje nego što mu je bilo oprošteno kada je, nakon poraza u jednoj bici10 pod Kvintilijem Varom u Germaniji, ludovao od bijesa i očaja, udarajući glavom u zid i neprestano vapijući: “Vare, Vare, vrati mi moje vojnike”. Jer, oni koji se obraćaju samom Bogu ili sudbini, nadmašuju sve u svojoj ludosti to više što se tome pribraja i bogohulnost, kao da sudbina ima uši koje bi marile za naša lupetanja. To naliči onome što se govori za Tračane,11 koji, kad gromovi tutnje i munje sijevaju počinju s titanskom osvetom odapinjati strijele prema nebu ne bi li Boga priveli razumu. Dobro je prisjetiti se riječi onog starog pjesnika kod Plutarha12:
Point ne se fault courroucer aux aff aires.
Il ne leur chaut de toutes nos choleres13.
Bilo kako bilo, nećemo nikada dovoljno pokude izgovoriti kad su u pitanju ludi ispadi našega duha.
Mišel de Montenj
1 “Jednako kao što vjetar, ako mu se guste šume ne suprotstave, gubi svoju snagu rasipajući se u praznom prostoru.” Lukan, Farsalija, II,
2 U Životu Periklovu (prijevod Amyotov, I, 104).
3 “Tako panonska medvjedica, još bjesomučnija kad ju je pogodilo koplje što ga drži kratka uzica od libijske kože, valja se po svojoj rani i bijesno nastoji ugristi sulicu koja ju je probola i hoće istjerati gvožđe koje zajedno s njom bježi.” Lukan, Farsalija, VI, 220.
4 “Svi se dadoše u plač i udaranje u glavu.” Tit Livije, XXV, 37. Dva brata o kojima Tit Livije govori su Publius i Cneius Scipio.
5 Prema mjestu iz Cicerona (Tusculanae disputationes, III, 26): “In quo facetum illud Bionis perinde stultissimum Regem in luctu capillum sibi evellere, quasi calvitio moeror levaretur.”
6 Preuzeto iz Amyotova prijevoda Plutarha, Kako valja obuzdavati srdžbu
7 U Herkulanumu. U izvornicima doista stoji plaisir “zadovoljstvo, uživanje”, a moralo bi stajati desplaisir “jad, nevolja, muka, patnja”, jer Seneka (De ira, III, 21 i 22), koji je ovdje Montaigneov izvor, kaže da je Kaligula dao srušiti tu kuću zato što je njegova mati u njoj bila držana
kao u tamnici.
8 Ne zna se na kojega kralja Montaigne misli.
9 Prema Svetoniju (Život Augustov, XVI).
10 Prema Svetoniju (Život Augustov, XXIII).
11 Prema Saliatovu prijevodu Plutarha, IV, 34.
12 U raspravi Comment il fault refrener la cholere, IV.
13 “Ne valja se (na bogove) ljutiti zbog naših posala. / Baš je njima stalo do našega bijesa.” Plutarh,
