»Prirodna« smrt već po svojoj definiciji podrazumijeva nešto polagano, smrdljivo i bolno. Pa čak i tad postoji razlika umrete li kod kuće u svom krevetu ili u nekoj bolnici. Taj jadni stari nesretnik koji se upravo ugasio kao batrljak svijeće bio je toliko nezamjetljiv da nitko nije došao uz njegovu smrtnu postelju da ga isprati. Bio je samo broj, a potom »predmet« za studentske skalpele. Jezive li smrti, umrijeti na takvu mjestu! U bolnici X kreveti su bili vrlo blizu i nije bilo zastornih pregrada. Zamislite, na primjer, da umrete kao onaj mali čovjek čiji je krevet bio neko vrijeme uz podnožje mojeg, onaj što je vriskao kad bi ga dotakli pokrivači! Usudim se reći da su Je pisse! bile njegove posljednje riječi koje je izustio. Možda oni što umiru sebi time ne taru glave. – To bi barem bio uobičajeni odgovor, ali unatoč tome, ne zaboravimo da su ljudi na samrti često više ili manje bistra duha još dan-dva ili otprilike toliko prije svog kraja.
U javnom odjelu bilo koje bolnice vidjet ćete strahote koje, čini se, ne vidimo kad ljudi uspiju umrijeti kod kuće, kao da stanovite bolesti napadaju samo sirotinju. Ali činjenica je da ni u jednoj bolnici u Engleskoj nećete vidjeti ono što sam ja vidio u bolnici X. Nećete vidjeti, na primjer, da ljudi skapavaju kao životinje; da nikog nema uz njih u tom strašnom trenutku; da nikog za to nije briga; da se smrt ne primijeti sve do jutra – a to se tamo dogodilo više nego jedanput. Zacijelo u Engleskoj takvo što nećete vidjeti, a još manje mrtvaca izložena znatiželjnim pogledima drugih bolesnika. Sjećam se jednoć u Engleskoj, u nekoj paviljonskoj bolnici dogodilo se da je neki bolesnik umro dok smo bili na poslijepodnevnom čaju, pa iako smo bili samo šestorica u sobi, bolničarke su sve sredile tako spretno i hitro da mi ostali bolesnici o tom nismo čak ništa ni čuli sve dok se nismo vratili natrag u našu sobu. Ono što možda potcjenjujemo u Engleskoj jest sreća da imamo dovoljno dobro školovanih i stoga discipliniranih bolničarki. Nedvojbeno, engleske su bolničarke ograničene; gataju iz kave, nose značkice sa zastavicama i drže sliku kraljice na polici kamina, ali one vas barem, iz puke lijenosti, ne ostavljaju da ležite neumiveni i začepljeni na neuređenom krevetu. Bolničarke u bolnici X još su uvijek bile pomalo slične Mrs Gamp, a poslije, u vojničkim bolnicama republikanske Španjolske upoznao sam bolničarke koje su bile toliko neuke da nisu znale bolesniku izmjeriti ni vrućinu. U Engleskoj ne možete vidjeti ni takvu prljavštinu kao u bolnici X. Poslije nekog vremena kad sam malo prizdravio da sam se mogao prati u kupaonici, otkrio sam u njoj velik sanduk u koji su bacali ostatke hrane i prljave zavoje cijelog odjela, a po drvenoj oplati zidova plazili su rojevi gamadi.
Kad su mi vratili moje odijelo i kad sam toliko ojačao da sam ponovo mogao hodati, pobjegao sam iz bolnice X prije roka, ne čekajući na liječničku otpusnicu. Bolnica X nije bila jedina bolnica iz koje sam utekao, ali tmurnost i tjeskoba koje su u njoj vladale, njezin ogavan zadah i iznad svega nešto nezdravo u njezinoj atmosferi, duboko se usjeklo u moje pamćenje. Odveli su me onamo jer je to bila bolnica arrondissementa u kojem sam stanovao, a tek pošto sam iz nje utekao, doznah da je na vrlo lošem glasu.
Godinu ili dvije kasnije, glasovita pustolovka i prevarantica Madame Hanaud, koja se razboljela pošto je ponovo dospjela u istražni zatvor, prevezena je u bolnicu X na liječenje, a nakon nekoliko dana umakla je svojim stražarima i sama se vratila natrag u zatvor tvrdeći da joj je u zatvoru ljepše. Vjerujem da je bolnica X bila potpuno neprilična francuska bolnica čak i za to doba. Ali bolesnici, gotovo svi samo radni ljudi, bili su neobično krotki. Neki su od njih čak mislili da uvjeti u bolnici graniče s udobnošću, jer su barem dvojica bili siromašna prenemagala kojima je to bio najlakši način da prežive zimu. Bolničarke su im gledale kroz prste jer su ih iskorištavale da im obavljaju 31 Sarah Gamp, lik neuredne stare bolničarke iz romana Charlesa Dickensa Život i pustolovine prigodne najprljavije poslove. Ali držanje ostalih je bilo: naravno, ovo je ogavno mjesto, ali što biste vi htjeli? Nije im se činilo čudnovato što ih bude u pet ujutro da bi potom čekali tri sata na vodenastu juhu kojom je započinjao dan, ili da ljudi umiru, a da nitko od bolničkog osoblja pri tom ne makne ni malim prstom, ili čak da samo o pukoj sreći ovisi da li ćete slučajno liječniku zapeti za oko u prolazu.
Prema predaji, sličan je bio postupak s bolesnicima i u drugim bolnicama. No, ako se razbolite i ako ste presiromašni da biste se mogli liječiti kod kuće, onda morate u bolnicu, pa kad se jednom tamo nađete, onda morate trpjeti strogost i neudobnost baš kao i u vojsci. A povrh svega toga zanimalo me je odakle ono postojano vjerovanje, danas već gotovo iskorijenjeno u Engleskoj, u priče, na primjer, o doktorima koji vas režu iz čiste znatiželje ili pak stoga što ih zabavljaju vaše muke dok vas mesare prije nego što ste potpuno uspavani. Bolnicom su kolale mračne priče o tamnom sobičku tik uz kupaonicu.
Pričalo se, iz te su se sobice čuli jezivi krikovi. Ja doduše nisam primijetio ništa što bi potvrdilo te priče i jamačno je sve to naklapanje bilo obična besmislica, premda sam svojim vlastitim očima vidio kako su dva studenta ubijala ili gotovo ubila šesnaestogodišnjeg dječaka (činilo se da je na samrti kad sam napustio bolnicu, iako se možda poslije i oporavio) obijesnim postupkom koji se zacijelo nikad ne bi usudili okušati na bolesniku koji sam plaća liječenje. U živu mi je sjećanju da se u Londonu vjerovalo da u nekim bolnicama bolesnike ubijaju kako bi se dokopali leševa za seciranje. Takvu priču nisam čuo u bolnici X, premda vjerujem da bi neki ljudi tamo u to lako povjerovali. Jer, bila je to bolnica u kojoj je preživjelo nešto, ne toliko u postupcima koliko u raspoloženju, iz devetnaestog stoljeća, i u tom je baš i bila njezina neobična osebujnost. U proteklih pedesetak godina došlo je do velikih promjena u odnosima između liječnika i bolesnika.
Prolistate li bilo koju knjigu koja o tom govori, uvjerit ćete se da se bolnicu, prije druge polovice devetnaestog stoljeća, smatralo sličnom zatvoru, ne samo zatvoru već srednjovjekovnoj tamnici. Bolnica je mjesto gdje hara smrt u nečistoći i mukama, neka vrsta predvorja groba. Samo sirotinja mora tamo da se liječi. A osobito u početku prošlog stoljeća, kad je medicinska znanost postala drskija, ali stoga ne i uspješnija, obično su ljudi smatrali cijeli taj posao što ga obavljaju doktori užasnim i strašnim. Kirurgiju, posebno, držalo se običnim jezivim sadizmom, a seciranje ili razudbu mogućom samo uz pomoć kradljivaca svježih leševa ravno iz groba, dok je sve to bilo začinjeno spiritizmom ili dozivanjem duša pokojnika. Devetnaesto stoljeće obiluje literaturom strave i užasa o doktorima i bolnicama. Prisjetite se samo jadnog starog Jurja III, podjetinjenog senilca koji kriješti moleći milost čim ugleda svoje liječnike kako mu pristupaju da bi mu »pustili krv sve dok ne izgubi svijest«. Sjetite se samo razgovora Boba Sawyera i Benjamina Allena, koji nedvojbeno jedva da su parodije, ili poljskih bolnica iz Sloma i Rata i mira i onog stravičnog opisa amputacije noge iz Melvilleove Bijele bluze!
Pa čak i imena pridijevana liječnicima u engleskoj beletristici u devetnaestom stoljeću; koljač, živoder, mesar, grobar i tako dalje, i genetički nadimak »mesaroš«, podjednako su nemila koliko i komična. Ta protukirurška predaja zacijelo je najbolje izražena u Tennysonovoj pjesmici Dječja bolnica koja je prvenstveno dokument iz predkloroformskog doba, iako se stječe dojam da je napisana najkasnije 1880. godine. Nadalje, nazori koje Tennyson iznosi u toj pjesmi poprilično su znameniti. Kad dobro razmislite kakva li je strahota morao biti kirurški zahvat bez anestetika, kakva zla glasa, teško je onda posumnjati u pobude ljudi koji su se usudili u nj upustiti. Jer te krvave strahote kojima su se toliko radovali studenti (veličanstven prizor što ga izvodi mesaroš!) bile su, što je svima bilo znano, nekorisne i uzaludne; bolesnik koji nije umro od straha, obično bi umro od gangrene, što se smatralo posve prirodnim. Čak i danas nailazimo na doktore sa sumnjivim pobudama. Bilo koji dugogodišnji bolesnik, ili netko tko je slušao o čemu razgovaraju studenti medicine, znat će što mislim time reći.
Ali pronalazak anestetika bio je prva, a pronalazak raskužnih sredstava druga prekretnica u kirurgiji. Nigdje na svijetu danas, vjerojatno, nećete vidjeti takav prizor kakav opisuje Axel Munthe u Priči o sv. Mihajlu, gdje opaki kirurg siječe bolesnika za bolesnikom istim nožem i odbacuje odsječene udove na hrpu pokraj stola. Štoviše, socijalno je zdravstveno osiguranje isključilo zamisao da je bolesnik koji pripada radničkoj klasi siromašak koji ne zaslužuje pažnju I obzir. Još dobrano u ovom stoljeću, bolesnicima koji »nisu sami plaćali liječenje« u velikim su bolnicama običavali čupati zube bez injekcija. Oni ništa ne plaćaju, pa onda nemaju ni pravo na anestetike – mislilo se. Ali i to je vrijeme minulo.
Pa ipak svaka institucija na sebi nosi pečat svoje prošlosti. Sobe u kasarnama još uvijek pohodi duh Kiplingova vremena, a teško je ući u ubožnicu da se pri tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz ubožnica za gubavce i njima slične, da bi ti nesretnici imali gdje umrijeti, a kasnije postadoše vježbaonice gdje su studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje.
Povijest razvoja bolnica ostavila je svoj trag koji se još i danas zamjećuje i na njihovoj tjeskobnoj arhitekturi. Nije mi ni na kraj pameti da se požalim na postupak prema sebi u bilo kojoj bolnici u Engleskoj, ali znam da je to zdrav razum koji upozorava ljude da se klone bolnice koliko mogu, a naročito javnih besplatnih odjela. Ma kakva zakonska prava imali, nedvojbeno je da imate mnogo manje uvida u način vašeg liječenja, mnogo ste manje sigurni da se na vama neće izvoditi neki neozbiljni pokusi, dok valja; »ili da se pokorite disciplini ili marš van!«. A mnogo to znači kad čovjek može umrijeti u svom vlastitom krevetu ili još bolje u svojim cipelama. Ma kakva bila stručnost i uljudnost osoblja, smrt u bolnici ogavan je i okrutan događaj, nešto možda toliko malo važno da o tom ne vrijedi ni pričati, ali što ostavlja bolna sjećanja na hitnju, vrevu i bezličnost mjesta gdje ljudi danomice umiru okruženi strancima.
Strah od bolnice još uvijek ledi srca sirotinje, a u svima nama ostalima tek što je nestao. Ta crna mrlja leži plitko ispod površine naše svijesti. Već rekoh da sam oćutio čudnovat osjećaj poznatog netom zakoračih u bolnicu X.
Ta me je slika, naravno, podsjetila na smrdljivu isparinu patnjom ispunjenih bolnica devetnaestog stoljeća koje nikad nisam vidio, ali o kojima sam čuo i čitao. I nešto, možda u crno odjeven doktor sa svojom prljavom crnom torbom, ili možda tek boležljiv vonj, probudilo je u meni uspomenu na onu Tennysonovu pjesmicu o »Dječjoj bolnici« koju sam čuo prije dvadeset godina. Slučajno, pročitala mi ju je naglas vremešna bolničarka koja je morala započeti svoj posao negdje u vrijeme kad je Tennyson napisao tu pjesmu. Užasi i patnje tih starih bolnica za nju su bili još u živu sjećanju.
Zajedno smo se zgrozili čitajući tu pjesmu, a potom sam je vremenom zaboravio. Zaboravio, da mi čak ni njen naslov ne bi ništa značio. Ali čim sam ugledao onu polumračnu bolničku sobu u kojoj su mrmljali i stenjali nebrojeni glasovi u tijesno nabijenim krevetima, sjetih je se, a iduću noć čak i njezina cijela sadržaja i raspoloženja, pa čak i nekih cijelih stihova.
Džordž Orvel
»Now«, br. 6, novembra 1946.
