Putujući od Berlina do Eydtkuhnena na litavskoj granici, na svakom kilometru osjeća se sve više Azija. Kolodvor u Kantovu Konigsbergu, u žutoj, čađavoj jutarnjoj rasvjeti, nesimpatičan kao sisački. Čovjek se iz bordelizirane Evrope vraća u »panonsku« zonu, sa južnog na sjeverni Balkan. Poslije natkrivenih, čistih stanica, s natpisima na modrim porculanskim pločicama, s orkestrionima i automatima za gašenje vatre i čokoladu, otkriveni peroni, čađave ložionice, snježna vijavica što bije o otvorena vagonska vrata, proliveno pivo i dolar kao jedina međunarodno priznata valuta. Po stanicama bijeli poljski orlovi, na pločama amarantove, zagasito crvene boje, zveket konjaničkih ostruga, šinjeli, juhta, čizme, oružnici, carinici, granice, međunarodna politička situacija u obliku provizornih stražarskih drvenjara, ratni štimung kao da čovjek putuje kroz vojničke logore bez kraja i bez konca. Vojnički kotlovi, plombirani vagoni, mitraljezom naoružana pješadija, topovi, konji, topovi, te čovjek, koji putuje s Balkana u Moskvu, skače preko zapreka kao konj na steeple-chaseu. Balkanske zapreke, austrijska kršćanskosocijalistička karantena, Masarykova barijera, Ebert-Noske-Stinnes -weimarska kontrola, poljska sa dvoglavim bijelim orlovima i ulanskim zastavicama, istočnopruska i litavska, a na kraju letonska. S osam nizova bodljikavih žica odvojila je Liga naroda Balkan od Rusije, i tko ne vjeruje u blokadu Ruske revolucije, neka izvoli zaputiti se do Moskve, tog kontaminoznog žarišta boljševičke zaraze, ograđenog s osam evropskih karantena, pak će imati čast da se osvjedoči, kako se osam puta otvaraju koferi i plijene sve sumnjive osobe, misli, knjige, novine i toaletni papir, da ne bi kojoj ludi palo na pamet, da preko zapadnoevropskog sanitarnog kordona prenese u Sovdepiju neke njima prijeko s onu stranu potpuno nepoznate podatke, kako se narodi na Njemenu, na Visli ili na obalama Baltika ljube kroz kamiš.
Sve dalje na istok dolazi se iz zone sleepinga, kaučuka i staniola u zonu luckastog i silovitog, policijskog nacionalizma, neispavanih, zelenih lica, koja zijevaju izmorena i bijedna, izložena udaru sudbine, čovjeku tako glupo nesklone, bez ikakvih sitnih, dekorativnih životnih laži i pomagala: bez ruža za usne, bez laka za nokte, bez kolonjske vode i parfema, bez cigareta sa zlatnom mundštiklom, bez jutarnje kave otrovane smrdljivom štampom, bez nogometa i bez politike, bez prtljaga od jeftine vulkanske kože, bez kroja posljednje pariške mode, bez ilustriranih koloriranih žurnala, bez vjerske i rojalističke propagande, u jednu riječ, bez mnogobrojnih djetinjastih igračaka, kojima bazar evropske civilizacije obmanjuje slaboumnu, naivnu, djetinjastu klijentelu za sitne pare. U palankama s onu stranu sanitarnog kordona gladuje se na blatnim oranicama, bez sladoleda i bez kavana, s kravama, marvogojski, čulinečki, azijatski, u opancima i u obojcima. Poslije tipiziranih srednjoevropskih lutaka iz manufakturnih izloga, koje sve točno u jedanaest sati žvaču svoj Brotchen, dime Batschary ili Massary-cigarete, glasajući za DE EN PE (DNP, Deutschnazionale Partei) ili ES PE DE (Sozialdemokratische Partei Deutschlanđs), u vagonu javljaju se novi tipovi sa terena, nesigurnim hodom nepovjerljivih zvjerokrađica i krijumčara, a mjesto filistarske tupe i dosadne gluposti iz pogleda ljudskih progovara strah i neizvjesnost. Dok prosječan putnik sve do Konigsberga i Eydtkuhnena putuje trećim razredom sve jedan kao drugi, s istim svojim koferom od vulkanizirane hartije, krcatim termosima, paketićima sa čokoladom u srebrnim kutijicama od konzerava, razgovarajući s partnerima o visini cijena raznovrsne robe ili o političkim programima (točno po uvodniku svog partijskog lista kao gramofon), sve dalje na istok u
vagonu susreću se putnici, koji na prvi pogled ne žive životom uređenog standarda, sjenke koje se ne kreću kolosijekom jednog te istog dresiranog načina života, nego još uvijek gnjiju u neorganiziranoj patnji, uzdišući jalovo, azijatski primitivno. Vidi se po svemu: putnike muče brige …
Napustivši u Eydtkuhnenu istočnoprusku granicu, vlak kod Virbalisa prelazi na tlo Republike Lietuve, stare Vojvodine Litve, zemlje bez glavnog grada, jer historijski centar, Bathoryjevu Vilnu, drže u rukama Poljaci, kao rodno mjesto Pilsudskoga, a Kaunas—Kovno, stara ruska tvrđava na Njemenu, ta više izgleda nekom improvizacijom, nego glavnim gradom jedne suverene Republike. Lietuva u današnjem međunarodnom koncertu predstavlja jedan perverzno montirani dinamit od rusko-poljsko-njemačko-litavsko-hebrejskog pitanja, te u otvorenom problemu poljsko-danciškog koridora i njemačko-poljske zone oko Visle čitav raison d’etre Republike Litve ne predstavlja drugo, nego u kordonskom sistemu novu policijsku karantenu, čuvanu statistima Versajskog mira, u poznatim engleskim šinjelima kolonijalne kaki boje, tom paklenom kostimu, u kome je Evropa otputovala na kraj svog historijskog puta. S ruševinama svojih koliba, sa garištima malih zaselaka, s oranicama među razbacanim parcelama šuma, tužna ta Litva u mnogočemu nas sjeća na milu nam domovinu Hrvatsku. Sedam političkih dnevnika izlazi u glavnom gradu Litve Kaunasu, i dok u parlamentu vladaju agrarci i baruni, čitava Litva lijevo i desno od pruge prerovana je rovovima, jer se prije nekoliko godina Gospodinu nad Vojskama u Njegovoj Premudrosti prohtjelo, da od ove nesretne seljačke krpe stvori jedno od evropskih ratišta.
Zašto je baš Stari Krvnik jadnu Litvu odabrao za randevu svojih bojovnika i vojsaka, teško bi bilo reći, ali kao i naša domovina i Litva se ponosi da je vjekovima bila Antemurale zapadne civilizacije. Od Budima do Kaunasa polupismena štampa laje gluposti o »historijskim misijama ovih naroda«, a doista te se misije objavljuju kao bijedna zaostalost, nepismenost i političko nasilje. Kolomejski i rožnjatovski štimung hvata se čovjeka koji je ratovao u Galiciji: grobovi palih junaka s trulim krstovima, na kojima grakću tusti gavranovi, vjetrenjače i prljava zavjesa svjetlosti nad pustom i gladnom ravnicom, sve to umara jednoličnošću, rađa tjeskobom. Gnjila, žućkasta ilovača, rastopljene krpetine snijega, breze, mutne razlivene vode i daleke šume, seljaci, vjetrom zarumenjenih obraza, što pasu zajedno sa svojim kravama, pijuckajući tupo iz lula, beznadna žalost maglenog dana, kad se vagoni puše zagušljivo kao smrdljiva kupatila, tu Litvu vidjeti, pak umrijeti…
Do mene sjedi mlada trudna žena, podbuhlih obraza, s usnama nabubrilim, senzualnim, nervozno grči prste, sklapajući ih nad koljenom, te se od tog uzrujanog trenja i podlivenog naljeva krvi njeni nokti pričinjaju još prljavijima nego što to doista i jesu. Rukom oznojenom ona nešto nervozno traži po svome mufu, briše lice zgužvanom i prljavom maramicom, svinutim člankom palca otire vjeđe, uzdišući duboko i bolno, prislonivši glavu o zelenkasto i prljavo staklo vagonskog staromodnog prozora trećerazrednog ruskog vicinalnog vagona, oličenog crvenkastosmeđom uljenom bojom, što još svježe vonja po terpentinu; polagano putuju telefonski stupovi, livade, oranice, u daljini ruševne potleušice iz kojih kulja mokar dim, povijajući se blatnim puteljkom. Žena je umorno prislonila svoju glavu o prljavo staklo lutajući beznadnim pogledom za jatom gavranova, a oči su joj krvave od suza. Od izlizane, masne staromodne jakne, stegnute u pasu, odudara upadljivo otrcan ovratnik od otrcane žute mačke, a muf se linja i dlake se u čupercima truse po suknji, pod kojom se ocrtava oblo žensko bedro. Pokislo zeleno pero s oboda na šeširu pada djevojci u lice uvijek natrag podjednako postojano, a ona od vremena na vrijeme, usporedno sa trešnjom vlaka, makinalno zamahujući rukom, uspravlja svoje zeleno pokislo pero i sapinje čvor bogate kose, sputan blistavim staklenim briljantom. Visa-vis sagnut u pasu, zgurio se čovjek riđokos, stariji od svoje partnerice tridesetak godina, s iznošenim polucilindrom, u poderanim galošama, u iznošenoj gospodskoj bundi; podbočivši se desnom podlakticom o svoje desno koljeno, on toj mladoj ženi živom gestikulacijom svojih prstiju intimno nešto objašnjava. Glas čovjeka treperi nervozno. Njegove crvene, tvrde, rijetko nakostriješene brčetine miču se iznad gornje usne amo-tamo, kako već riječi pužu iz njegovih usta, masne kao gusjenice. On govori tiho, ali se u šaptu čuje prizvuk umiljate i pritajene sladostrasti i lažljivog, verbalnog uvjeravanja da stvari očito ne stoje tako kako se po svemu čini da ipak stoje…
Vidi se: tu neki slaboumnik tješi i obmanjuje mladu ženu očitim lažima, a ona grickajući čokoladu nepovjerljivo prisluškuje slatkom došaptavanju, maštajući za oblacima nad dalekom šumom. Čovjek i žena govore ruski, a po svemu kao da se radi o brigama, kakve donosi jedan novi Litvin, koji je navijestio svoj dolazak, a ne stiže (čini se) pod najsretnijim okolnostima.
Čovjek u halbcilindru govori, govori i govori, i, tražeći po džepovima svoje bunde nove pločice čokolade, ljušti staniol uslužno, dodavajući čokoladu svojoj Dulcineji, koja gricka onu balavu smjesu od lješnjaka i kakaa kao duhom odsutna, uzdiše, plače, popravlja svoje očupano slomljeno pero, oblizujući se, traži nešto nervozno u mufu, briše lice maramicom gutajući suze, te se vidi kako joj je teško i kako ne vjeruje mnogo od svega toga što joj starkelja brblja slatkorječivo i zavodljivo, a opet tako prozirno glupo i jeftino.
Bili su to ruski emigranti, kao što se poslije pokazalo: on, Petljurin pukovnik, a ona carska generalska kći. On je čovjek oženjen, sa petoro djece, a ona je imala jedanaest godina kad je buknula revolucija, i tako dalje, i tako dalje.
Do nas brbljali su trgovci iz Rige; ugledna i prilično tusta litvinska dama sa beskrajno mnogo provijanta i jedan »gospodin«, koji se prikazao kao »tvorničar kolomaza i veletrgovac ulja za ikone«. Gospođa ljuštila je narandže, tuckala tvrdo kuhanim jajima, rezala masnu tortu od čokolade i šunku, a gospodin »tvorničar kolomaza« (ruski emigrant u kaftanu) grmio je protiv boljševika. Zapravo, on nije »tvorničar kolomaza« nego muzičar, po svom unutrašnjem idealnom pozivu i talentu kompozitor … Tvorničarom kolomaza postao je tek u emigraciji, iz nužde. Ali za muzikom gine i od te će čežnje konačno i umrijeti, a da nije mogao da ostvari svoje ideale. Tko je tome kriv? Boljševizam.
— A kakav ste vi zapravo to muzikant, zapitao ga jedan litavski student, koji se vraća iz Njemačke, kući na dopust.
— Ja sam virtuoz na klarinetu. Bio sam dirigent vojnog zbora balalajčika u Kazanju, kada je Kolčak nastupao prema Volgi. Onda su me oteli crveni i tim sam zborom dirigirao u Moskvi u Baljšom teatru, kod natjecanja vojnih muzika. Ali nisam mogao da izdržim tiraniju. Prijeko se ne da ljudski živjeti! A sada dobro radim sa svojom tvornicom. Imam dvadeset i sedam radnika i državni sam liferant kolomaza za Željeznice Republike Lietuve. (Kada stignemo u Šavle, pokazat će nam svoju tvornicu! Odmah je pokraj stanice!)
— A vi ste, gospodine, iz Srbije, je li, okrenuo se tvorničar kolomaza spram moje malenkosti sa servilnim smiješkom. Kao tobože, ima nas svakojakih na ovome svijetu, a putuje li netko s regularnim srpskim pasošem, valjda je uredan čovjek, te nije riskantno s takvim suputnikom mijenjati misli o politici i o raznim drugim aktuelnim pitanjima. (Putujući čitav dan u jednome vagonu, putnici uslijed bezbrojnih kontrola pasoša znaju tko ste i kamo putujete, jer se pasoši pregledavaju kolektivno.)
— Da, iz Srbije!
— A gdje je, molim vas, zapravo, ta Srbija?
— Na Jadranskom moru,
— A tako (vidi se da nema pojma gdje bi moglo biti Jadransko more), na moru, to je lijepo. A to je pravoslavna zemlja, ta Srbija, je li?
— Jeste! Pravoslavna!
— Pa ako je pravoslavna, onda ima i ikona u Srbiji?
— Ima i ikona, naravna stvar! Kad je još koja pravoslavna zemlja bila bez ikona?
— A imate li vi ulja za ikone?
— Imamo, kako ne bismo imali ulja za ikone, zašto to pitate?
— Imam ja jadno dva vagona prvorazrednog ulja za ikone, pak bi se eventualno moglo to ulje transportirati u Srbiju. Šta vi mislite? To je zgodna ideja… Ta Srbija, ta je negdje kraj Madžarske! U Pešti imam barata svoje pokojne majke, te mi dođe kao nefka vrsta ujaka, zapravo polubrat majčin. A Madžarska mi je daleko, to je odmah preko Poljske. Dva vagona prvorazrednog ulja po dnevnoj cijeni u Ragi! Gotovo? Što? Da učinimo posao?
— A zašto ne transportirate to svoje ulje u Rusiju? I Rusija je pravoslavna zemlja, a mnogo vam je bliža od Srbije,
— U Rusiji su danas Židovi na vlasti, tamo nema pravoslavlja, odgovorio mi je taj izraelitski liferant kolomaza za Državne željeznice Republike Lietuve otresito i mrko.
— A vi baš u Moskvu putujete, začuo se glas od drugog vaigonskog prozora, a pitanje je po svemu bilo upereno direktno meni lično.
— Da! U Moskvu!
— Sad mi je jasno, zašto ste prali svoje ruke kolonjskom vodom, he, he!
— Kako to mislite?
— Vi već dobro znate, kako to mislim! Ja mislim to upravo tako kako mislim …
Posljednje riječi naglasio je neznanac glasno i nervozno, zaputivši se spram mene. Bio je očito psihopat, neobično visokog rasta, tamne masti, u ornom salon-roku, sa centimetar tankom ornom kravatom, vezanom neznalačkii, u obliku vodoravne osmice, čije su petlje klimparale po poderanoj košulji.
Čovjek taj upao mi je u oči svojim rastom i ornim blistavim očima, prekrivenim pastelnoplavilm namreškanim vjeđama, s pogledom čudne, bolesne ptice. Čovjek je nervozno i sipijlivo otpuhivao dimove kroz pokvareno orno zubalo, te, skinuvši palcem i kažiprstom lijeve ruke svoj cviker, on je palcem i kažiprstom desne rulke u neobično prljavoj i masnoj rukavici brisao svoje oci, kao da pati od konjUnktivlitisa ili od trahoma.
Sve se u tom trenultku zaplelo zagonetno. Prije desat-petnaest minuta doista sam bio oprao svoje ruke kolonjskom vodom (jer druge u onom vagonu nije bilo), i tako onaj čas nisam mogao da shvatim šta ova luda hoće da kaže.
— Šta je, šta želite da kažete?
— Znamo mi dobro s kim imamo posla! Prijeko teče krv, a vi ovdje perete svoje ruke kolonjskom vodom! Mora da vam vrlo dobro ide!
— Kakva krv? Sto želite, branio sam se od toga dugonje rukom i objasnilo mi se da će doći do tučnjave.
— Fuj, sramota! Ovdje petrete ruke kolonjskom vodam, a prijeko teče krv! Fuj! Stidite se! Dolje Židovi! Van sa Židovima!
Pljunuo je histerično i izazovno. Hitio sam da ga udarim po cvikeru, i tako smo se obojica zavalili na šeprtlju, ruskog pukovnika, u intimnom dijalogu s trudnom ženkom. Pukovnik, sav zaokupljen svojim intimnim problemom, uzrujano je skočio i stao da viče:
— Oteli ste nam sve, orobili ste nas, a sada još izazivate? Marš natrag, jer ću vas ubiti, ubit ću vas kao pseto, marš, jeste li me razumjeli, židovsko pseto!
— Fuj, sramota, fuj, fuj, pljuvao je histerik sa cvikerima, i u čitavom vagonu nastala je graja.
Debela gospođa izraelitske vjeroispovijesti nešto je nesuvislo vikala punim ustima, a njeni žuti, od žumanjka sasvim žuti zubi, gusta žuta smjesa izobličila je bablju obrazinu u karnevalsku grimasu jedne prikaze, koja nešto mumlja, kao da je gluhonijema. Gospođin »tvornličar kolomaza«, to jest liferant ulja za pravoslavne ikone, smrkao se kao oblak crn, a iz pogleda one nesretne ženke s ovratnikom od stare žute mačke, tako mile i drage u njenoj žalosti, sijevnula je munja od pogleda punog mržnje, kao da sam ja lično kriv njenoj trudnoći i tome što ona danas nije supruga carskog kavalerijiškog pukovnika, generalska kći, generalica, dvorska dama. Kao da sam kriv ovom nesretnom balalajčiku bez talenta, koji prodaje danas svoj kolomaz Litvi i onoj shizoidnoj ludi u polucilindru, sto je šenula pameću, te više ne podučava dječake nepravilne grčke glagole na pi i na mi, našao sam se okružen masom sumnjivih džentlmena, spremnih na bilo kakvu ludost, kada se pokazalo da sam lično kriv njihovoj jadnoj sudbini.
U tom trenutku, kada se činilo kao da je skandal doista neminovno neizbježiv, priskočio mi je u pomoć mladi litavski željezničar. Proguravši se samosvijesno u prvi plan, čovjek se stao s ljudima objašnjavati litavski, i tako riječ po riječ iz ove gužve izvukao sam se kukavno, postavši u susjednom vagonu, gdje je palucao oganj u visokoj gvozdenoj peći, a sve je bilo natopljeno dioksidom.
Stvar je bila jasna. Svi protiv jednoga! I onaj psihopat, profesor grčkog i latilnskog iz Darpata, i onaj Petljurin pukovnik, i balalajčik iz Šavala, i debela dama iz Rige, svi oni odgovaraju našim psihopatima, našim profesorima, našim tvorničarima sode i tamburašima, našim ugojenim damama, toj kompaktnoj demokratskoj filistarskoj družbi, koja ne umije razlikovati razlog od posljedice.
Moj sekundant, litavski željezničar, objasnio mi je kasnije da je ona histerična luda profesorska, emigrantska propalica, policijski agent-provokator, kome je već po građanskom pozivu dužnost, da po vozovima izaziva skandale.
— A vi putujete u Uniju? — To je bilo prvi put da sam čuo riječ »Unija« od živa čovjeka. Unija Socijalističkih Sovjetskih Republika. SSSR. Zvuči sasvim dobro. Zapravo patetično.
— Da, u Uniju!
— I ja sam služio u Crvenoj armadi! Ja sam Litvin i bio sam kao artiljerist u Galliciji sedamnaeste, na ruskom frontu, kao carski ruski vojnik. Tamo smo svi postali crveni! Vratio sam se u Litvu prije tri godine. Imam ženu i dvoje djece!
Tako mi je litvanski krasnoarmejac željezničar govorio o Litvi, o njenom parlamentu, o parlamentu gdje socijalizam predstavljaju četvoro socijaldemokrata, a i ta četvorica ne vrijede mnogo. »Sve to neće dugo trajati. Zemlja živi na engleski konto i prije ili poslije pristupit će Uniji.«
Nad Litvom torilio je suton. Bezbrojni grabovi palih junaka, linije streljačkih rovova preko oranica, tu i tamo po koji utvrđeni postav teške artiljerije, sivi oblaci iz kojih je stao da praminja snijeg. Po stanicama iskrcavali se seljaci tromo i nespretno, s torbama, s vrećama, sa platnenim svežnjevima, a na jednoj ovećoj stanici, osvijetljenoj acetilenskim svjetiljkama, stajala je počasna kompanija pješadije s muzikom. Carinici, konjanički žandari s teškim zvečećim kavalerijskim sabljetinama, gospođice na staničnom korzu i jedan general, koji je doputovao našim vozom i koga je dočekala počasna kompanija pješadije s malim ornim ponijem i velikim bubnjem na lijevom krilu. Odjeknula je litavska komanda, udarila muzika sa bubnjem litavsku Himnu, a general sa zlatnim rojltama i crvenim pantalonama obišao je počasnu četu ispred razvite fronte, voz je polagano krenuo i dugo još u polutmini čuli su se odzvuci bombardona, kao mrtvački marš pod sivim nebom punim gavranova. Po vaganima zapalili su uljenice što gore trepetljivitm svijetlom, a fitillj im se puši kao mokra cigara.
Jevreji u crnim kaftanima glade svoje kovrčave brade, legendarni ruski mužići pijuckajući i gunđajući suše u toplom smradu svoje mokre krpe, a kratkovidna skromna ženka, tiha i šćućurena kao pokisla kokoštka, zapalila je na prozoru lojanicu i lista crno uokvirenu brošuru »Preussentum und Sozialiismus« Oswalda Spenglera. Riška učiteljica, Njemica, koja se zainteresirala za Spenglera, kad je prošle godine držao u Rigi predavanje na molbu kurlandijskog njemačkog Bunda.
— Ali su se svi razočarali u tom gospodinu! To je dosadan stariji profesor (megalomanski umišljen), koji je zaradio tim predavanjem dobre pare. Kurlandijski njemački Bund morao mu je platiti kola za spavanje prve klase od Munchena do Rige i natrag, te povrh toga još i čitavu ulaznicu, a gospodin je stigao, pročitao svoje papire za pola sata i na banketu cijelo veče nije progovorio ni s kime ni slova. Nesimpatična, umišljena bluna…
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju (1925)
