Možda nije bezrazložno što prostodušnosti i neznanju pripisujemo to što smo lakovjerni i dademo se na što nagovoriti: jer, čini mi se da sam nekoć naučio da je vjerovanje kao neki pečat koji nam se utisnjuje u dušu; i što god je ona podatnija i neotpornija, lakše je na njoj nešto utisnuti. “Ut necesse est lancem in libra ponderibus impositis deprimis, sic animum perspicuis cedere”1. To tim prije što je duša praznija i bez protutežine, pa se stoga lakše prepušta pod teretom prvog uvjeravanja. Eto zašto je djecu, prost puk, žene i bolesne ljude lakše vući za nos. No, isto je tako glupa samouvjerenost kad preziremo i osuđujemo kao da je krivo ono što nam se čini nevjerojatnim, a to je redovito grijeh svih onih koji za sebe drže da su sposobniji nego prosječan svijet. Ja sam tako nekad postupao kad bih čuo da se govori o duhovima koji se javljaju ili da se proriče ono što će biti ili da se priča o čarima ili vradžbinama ili da se bilo što radi u što nisam nikako mogao vjerovati,
Somnia, terrores magicos, miracula, sagas,
Nocturnos lemures portentaque Th essala2,
i tada se u meni budilo sažaljenje prema jadnom narodu što ga tim ludostima hrane. A sada, vidim da sam u najmanju ruku i ja isto toliko bio vrijedan sažaljenja: i to ne da bi mi iskustvo bilo što dodalo mojim prvim vjerovanjima (a to ipak nije ovisilo o mojoj znatiželji), nego me je razum poučio da tako odlučno osuđivati neku stvar, sudeći da je lažna i nemoguća, znači pripisivati sebi prednost da u glavi imaš miljokaze i granice Božje volje i moći naše majke prirode; i da nema očitije ludosti na svijetu nego sve to dovoditi na mjeru naših mogućnosti i sposobnosti. Ako čudovištima i čudima nazivamo ono do čega naš um ne može prodrijeti, koliko se takvih čuda i čudovišta neprestano javlja pred našim očima? Pogledajmo samo kroz kakvu nas maglu i uz koliko tapkanja na mjestu vode prema upoznavanju većine stvari koje su nam u rukama; i zacijelo ćemo otkriti da je tim stvarima svu njihovu čudnovatost oduzelo prije privikavanje nego znanje,
jam nemo, fessus satiate vivendi,
Suspicere in coeli dignatur lucida templa3,
i da bismo te stvari, kad bi nam bile prvi put predstavljene, smatrali toliko ili još više nevjerojatnima nego neke druge,
si nunc primum mortalibus adsint
Ex improviso, ceu sint objecta repente,
Nil magis his rebus poterat mirabile dici,
Aut minus ante quod auderent fore credere gentes4.
Onaj koji nikada ne bijaše vidio rijeke, za prvu što ju je sreo pomisli da je ocean. A za stvari koje su po onome što poznajemo najveće, cijenimo da su najveličajnije od svega što priroda u tome čini,
Scilicet et fluvius, qui non maximus, ei est
Qui non ante aliquem majorem vidit, et ingens
Arbor homoque videtur; et omnia de genere omni
Maxima quae vidit quisque, haec ingentia fingit5.
“Consuetudine oculorum assuescunt animi, neque admirantur,
neque requirunt rationes earum rerum quas semper vident.”6
Novost u stvarima više nas nego njihova veličina potiče da im tražimo uzroke.
Moramo prosuđivati s više poštovanja tu beskrajnu moć prirode7, i to s više svijesti o našem neznanju i slabosti. Koliko li ima malo vjerojatnih stvari potvrđenih nam po vjerodostojnim ljudima, o kojima se ne možemo uvjeriti! Takve stvari valja ostaviti za razmišljanje drugom zgodom, jer, ako ih proglasimo nemogućima, nanijet ćemo samima sebi štetu nerazboritom samosviješću kao da znamo dokle seže ono što je moguće. Kad bismo dobro spoznali razliku između nemogućeg i neobičnoga i između onoga što ide protiv reda u prirodi i protiv raširenog mišljenja ljudi, čak i kad ne bismo lakomisleno povjerovali i kad ne bismo bili čvrsti u nevjerovanju, poštovali bismo ono pravilo “Ničega odveć” koje nam propisuje Hilon8.
Kad čitamo kod Froissarda9 da je grof de Foix u Bearnu doznao za poraz kralja Ivana Kastilskog kod Juberotha, i to sutradan nakon što se to zbilo i kad nam je opisao način kako je to doznao, možemo se na to nasmijati; a isto tako kad naši anali10 pišu da je papa Honorije istog onog dana kad je kralj Filip-August umro u gradu Mantesu naredio da se priredi velik sprovod i isto je naredio da se učini po čitavoj Italiji. Jer vjerodostojnost tih svjedoka možda nije tolika da bi nas zaustavila.
Ali, što? Ako Plutarh, pored mnogih primjera što ih donosi za Antiku, kaže da posve sigurno zna da je u vrijeme Domicijana11 vijest o bici što ju je Antonije izgubio u Germaniji, dakle na nekoliko dana hoda daleko, u Rimu obznanjena i raširena po svijetu onog istog dana kad je izgubljena12, a Cezar ipak tvrdi da se često znalo dogoditi da je glas prethodio događaju, nećemo li reći da su ti priprosti ljudi pustili da ih nasamare, zato što nisu bili tako dalekovidni kao mi danas?
Ima li što finije, čišće ili življe od Plinijeva suda kad mu se ushtjedne da ga iznese? A ima li istodobno nešto što bi bila veća taština? Ostavljam po strani izvrsnost njegova znanja, o čemu vodim manje računa: u čemu ga od tog dvoga mi danas nadmašujemo? Pa ipak, nema ni jednog pa čak ni posljednjeg školarca koji ne bi bio kadar uhvatiti ga u laži i koji mu ne bi htio podijeliti lekciju o napredovanju znanosti o prirodi.
Kad kod Boucheta13 čitamo o čudima što ih čine moći svetog Hilarija14, to se još nekako i može prihvatiti: njegova vjerodostojnost ipak nije toliko velika da bi nam uskratila dopuštenje da se tome odupremo. Ali, jednim kretom ruke odbaciti sve tomu slične priče, čini mi se da bi bila izrazita bezočnost. Veliki sveti Augustin potvrđuje nam15 da je vidio u Milanu kako je jedno dijete progledalo na moćima svetog Gervasija i svetog Protasija; kako je jedna žena u Kartagi izliječena od raka kad ju je prekrižila tek krštena žena; kako je jedan iz njegove kuće po imenu Hesperije potjerao duhove koji su se bili uvukli u njegov dom, i to grumenom zemlje sa Svetog groba našeg Gospodina, a kad je ta zemlja bila kasnije prenesena u crkvu, da je njome jedan uzet čovjek bio ozdravljen; kako je neka žena u procesiji kiticom cvijeća dirnula škrinju svetoga Stjepana, pa kad je tom kiticom protrla oči, vratio joj se odavna izgubljen vid. Govori on još i o drugim čudesima kod kojih je i sâm bio prisutan. Zbog čega bismo osudili i njega i dva sveta biskupa, Aurelija i Maksimina, koje ističe kao svjedoke? Da li iz neznanja, prostodušnosti, lakoće ili pak iz zlobe ili prijevare? Postoji li u našem vijeku toliko besraman čovjek koji misli da bi se s njim mogao usporediti, bilo u vrlini ili pobožnosti, bilo u mudrosti, sudu i sposobnosti?
“Qui, ut rationem nullam aff errent, ipsa authoritate me frangerent”16.
Jer, prezirati ono što ne možemo pojmiti predstavlja opasnu smionost punu posljedica, osim što za sobom povlači besmislenu lakomislenost. Jer, nakon što ste odredili granice istine i laži, pa se dogodi da morate vjerovati u stvari gdje ima još više čudnovatosti nego u onome što niječete, vi ste već samim tim prinuđeni da ih se odreknete. Međutim, ono što mi se čini da unosi toliko nereda u naše savjesti, u sve ove nemire u kojima jesmo zbog vjere, upravo je taj način kako se katolici služe svojom vjerom. Čini im se da su umjereni i razboriti kad prepuštaju protivnicima neke od članaka o kojima se raspravlja. No, osim što ne vide kolika je to prednost za onoga koji vas napada, kad počinjete popuštati i uzmicati i koliko ga to ohrabruje da nastavi sa svojim bockanjem, ti su članci, koje oni drže najmanje važnima, često izvanredno važni.
Treba se, dakle, ili podložiti vlasti naše crkvene uprave ili se od nje posve osloboditi. Nije na nama da određujemo koliki joj dio poslušnosti dugujemo. Čak i više: a mogu to reći zato što sam sve iskušao i zato što sam se nekoć poslužio tom slobodom izbora i posebnog odabiranja, zanemarujući neke od propisa donesenih u našoj Crkvi, koji su izgledali ili izlišniji ili čudniji, pa sam o tome i raspravljao s učenim ljudima, dakle, ustanovio sam da te stvari počivaju na važnim i veoma čvrstim temeljima i da samo glupost i neznanje čine da ih primamo s manje poštovanja nego ostalo. Moramo li se podsjetiti koliko proturječnosti osjećamo u samim svojim prosudbama?
Kolike su nam stvari jučer služile kao članci vjere, a danas su za nas samo puste priče? Slava i znatiželjnost dvije su pošasti za našu dušu. Ova potonja nas tjera da posvuda zabadamo nos, a prva nam ne dopušta da bilo što ostavimo bez rješenja.
Mišel de Montenj
1 “Kao što se na tezulji jedna strana nužno spušta pod težinom, tako i očitost za sobom duh povlači.” Ciceron, Academica, II, xii.
2 “Sanje, vračarska groza, čudesa, strašila noćna / vještice, tesalske čini.” Horacije, Epistulae, II, ii, 208 (prepjev J. Zgorelca).
3 “Naprotiv, sada ne drži vrijednim već nitko da oči / Podigne sjajnog do neba, jer zasićen prizora svak je.” Lukrecije, De natura rerum, II, 1038-1039 (prijevod M. Tepeša).
4 “Ako li ovo bi sve se pokazalo istom tek sada / Prvi put najednom naglo na pogled ljudima smrtnim, / Što li bi više od toga se moglo nazivati čudnim, / Ili, prije tog, u što bi ljudstvo vjerovalo manje?” Lukrecije, De natura rerum, II, 1033-1036 (prijevod M. Tepeša).
5 “Naime, i rijeka se čini za onoga, koji još nije / Vidio veće, golemom veoma; ovako i ljude, / Drveće tako i drugo sve ovome inače slično, / Što je najveće vidio, to golemim pomišlja svatko.” Lukrecije, De natura rerum, VI, 674-677 (prijevod M. Tepeša).
6 “Svakodnevnim gledanjem i navikom očiju navikne se i duh, pa se ne čudi stvarima koje uvijek vidi niti pita za njihove razloge.” Ciceron, De natura deorum, II, 38 (prijevod Daniela Nečasa Hrastea).
7 U ranijim je izdanjima ovdje bilo dodano: i Božje moći.
8 Chilon, grčki političar iz VI. st. pr. Kr. Tu su izreku (Ne quid nimis) Stari pripisivali različitim mudracima, a najviše Solonu.
8Diogen Laercije (Život Taletov, I, 41), Plinije (Hist. nat., VII, 32) i Aristotel: Mhd=n ¤gan (Retorika, II, 12) pripisuju je Hilonu.
9 Jean Froissart, francuski kroničar (1333-1400). Mjesto o kojem govori Montaigne, nalazi se u njegovim Chroniques, III, 17, a odnosi se na g. 1385.
10 Riječ je o Annales Nicolesa Gillesa, a godina je 1223. Montaigne je imao tu knjigu i popratio ju je svojim bilješkama.
11 Domitianus je bio rimski car od 80. do 96.
12 Prema Plutarhu, Život Paula-Emilija.
13 U Annales de l’Aquitaine, izdanje iz Poitiersa 1557.
14 Sveti Hilarije je bio biskup u Poitiersu od 350. do 367.
15 U De civitate Dei, XX, 8 i XII, 8.
16 “Čak kad ne bi dali nikakva razloga, uvjerili bi me samim svojim autoritetom.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 21.
