Anatomija Fenomena

Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam [Tema: Kami]

I

Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: »Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.«

Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i juče.

Dom staraca nalazi se u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira. Poći ću autobusom u dva sata i stići u toku popodneva. Tako ću moći da čuvam pokojnicu, a vratiću se sutradan uveče. Zamolio sam gazdu da mi da dva dana odsustva, što mi u ovakvom slučaju nije mogao odbiti. Pa ipak, on nije bio zadovoljan, iako sam mu rekao: »Nije moja krivica.« Ništa mi nije odgovorio. Pomislih da nije trebalo da mu to kažem. Uostalom, nisam imao zašta da mu se izvinjavam. U stvari, trebalo je da mi izrazi saučešće. Verovatno će to učiniti prekosutra kad budem u žalosti. Za sada mi se čini kao da mi majka nije umrla. Posle sahrane, naprotiv, biće to gotova stvar i sve će dobiti zvaničniji izgled.

Pošao sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo toplo. Ručao sam, po običaju, u restoranu kod Selesta. Svi su me mnogo žalili, a Selest mi reče: »Majka je jedna.« Kad pođoh, ispratiše me do vrata. Bio sam malo zbunjen, jer je trebalo da odem do Emanuela i od njega uzajmim crnu kravatu i traku za rukav. Njemu je pre nekoliko meseci umro ujak.

Trčao sam da na vreme stignem na autobus. Od te žurbe i trčanja, kao i od truckanja u kolima, mirisa benzina i bleštavog treperenja puta i neba, od svega toga sam zadremao. Prospavao sam skoro čitavu vožnju. Kad sam se probudio, bio sam naslonjen uz nekog vojnika koji mi se smeškao i koji me upita dolazim li izdaleka. Rekoh »da«, da ne bih više razgovarao.

Dom staraca nalazi se dva kilometra od sela. Taj put prešao sam pešice. Hteo sam odmah da vidim majku. Ali vratar mi reče da treba da se vidim s upravnikom. Pošto je bio zauzet, malo sam pričekao. Za sve to vreme vratar je govorio, a potom sam video upravnika: primio me je u svojoj kancelariji. Bio je to starčić s Legijom časti. Pogleda me svojim svetlim očima. Potom mi steže ruku i zadrža je tako dugo da upravo nisam znao kako da je povučem. Pogleda u dosije i reče: »Gospođa Merso došla je ovamo pre tri godine. Bili ste joj jedini oslonac.« Pomislih da mi nešto prebacuje i počeh da mu objašnjavam. On me prekide: »Ne treba, drago dete, da se pravdate. Pročitao sam dosije vaše majke. Vi niste mogli da podmirite sve njene potrebe. Bila joj je potrebna negovateljica. Vaša zarada je mala. I sve u svemu, ovde je bila srećnija.« Rekoh: »Tako je, gospodine upravniče.« On dodade: »Znate, ovde je imala prijatelje, svoje vršnjake. Njih je, kao i nju, interesovala samo prošlost. Vi ste mladi i mora da joj je s vama bilo dosadno.«

To je bila istina. Kad je bila kod kuće, majci je vreme prolazilo u tom da me ćutke prati očima. Prvih dana svog boravka u domu često je plakala. To je bilo iz navike. Nekoliko meseci kasnije, ona bi plakala da su je odveli iz doma. I to opet po navici. To je bio, pored ostalog, jedan od razloga što poslednje godine nisam tamo skoro ni odlazio. Sem toga, izgubio bih nedelju, ne računajući napor da idem na autobus, kupujem karte i putujem dva sata.

Upravnik je i dalje govorio. Ali ja ga skoro nisam slušao. Zatim mi reče:

»Pretpostavljam da želite da vidite majku.« Ustadoh bez reči. On pođe ispred mene ka vratima. Na stepenicama mi objasni: »Preneli smo je u našu malu mrtvačnicu. Da se ostali ne uzbuđuju. Uvek kad neki pansioner umre, ostali su dva do tri dana uznemireni. To otežava službu.« Prošli smo kroz dvorište u kome je bilo mnogo staraca koji su ćeretali. Dok smo prolazili, oni su ućutali.

Iza naših leđa, razgovori su ponovo oživeli. Čovek bi pomislio da to mali papagaji toroču. Na vratima jedne omalene zgrade upravnik me ostavi.

»Napuštam vas, gospodine Merso. Stojim vam na raspolaganju u svojoj kancelariji. U načelu, sahrana je određena za deset sati. Mislili smo da ćete na taj način moći da čuvate pokojnicu. Još nešto: vaša majka, kanda je izražavala želju svojim drugovima da bude sahranjena po verskom obredu. Preduzeo sam sve što je potrebno. Želeo sam samo da vas o tome obavestim.« Zahvalih mu.

Mada nije bila bezbožnica, nikada za života majka nije mislila na veru.

Uđoh. Bila je to vrlo svetla, belo okrečena dvorana, pokrivena šarenim staklom.

U njoj je bilo stolica i nogara u obliku slova X. Na dvama u sredini nalazio se poklopljen mrtvački sanduk. Videli su se samo ovlaš utaknuti sjajni zavrtnji, koji su se isticali na daskama premazanim mrkom bojom. Pored sanduka stajala je bolničarka — Arapkinja, u beloj odeći sa svilenom maramom živih boja na glavi.

U tom trenutku pojavi mi se iza leđa vratar. Mora da je trčao. Malo je mucao:

»Pokrili smo je, ali treba samo da odvrnem zavrtnje da biste je mogli videti.«

Približi se sanduku, ali ja ga zaustavih. Reče mi: »Nećete?« — Odgovorili: »Ne.« — On zastade, ja se zastideh, jer osetih da nije trebalo da mu to kažem. Odmah zatim pogleda me i upita: »Zašto?« — ali ne prebacujući mi, već kao da se za nešto raspituje. Odgovorih: »Ne znam.« Sučući svoj beli brk, reče ne pogledavši me: »Razumem.« Imao je svetloplave oči i malo crvenkastu boju lica. Dade mi stolicu, a sam sede malo iza mene. Negovateljica ustade i uputi se prema izlazu. U tom trenutku vratar mi reče« »Ona ima rak.« Kako nisam razumeo, pogledah bolničarku i primetih da ispod očiju ima zavoj koji joj je bio obavijen oko glave. U visini nosa zavoj je bio plosnat. Na licu joj se video samo beli zavoj.

Kad ona izađe, vratar reče: »Ostaviću vas sama.« Ne znam kakav pokret učinih, ali on osta stojeći iza mene. Smetalo mi je ovo prisustvo iza leđa. Prostorija je bila puna blage svetlosti predvečerja. Dva stršljena zujala su oko šarenih stakala.

Ne okrećući se prema njemu, upitah vratara: »Jeste li već dugo ovde?« Odmah mi odgovori: »Pet godina« — kao da je već odavno očekivao ovo pitanje. Zatim je mnogo ćaskao. Vrlo bi se začudio da mu je neko nekad rekao da će završiti kao vratar doma staraca u Marengu. Imao je šezdeset i četiri godine i bio iz Pariza. Upadoh mu u reč: »Vi niste odavde?« Tada se setih da mi je pre no što me je odveo upravniku govorio o majci. Rekao mi je da bi je trebalo brzo sahraniti, jer je u ravnici toplo, naročito u ovom kraju. I tada mi je kazao kako je živeo u Parizu i kako mu je bilo teško da ga zaboravi. U Parizu čovek ostaje sa pokojnikom tri, katkada i četiri dana. Ovde za to nema vremena, čovek se još nije ni snašao, a već mora da juri za mrtvačkim kolima. Na to mu je žena rekla: »Ćuti, o tim stvarima ne treba da govoriš gospodinu.« Starac je pocrveneo I zamolio da mu oprostim. Umešao sam se i rekao: »Ma ne, ma ne.« Smatrao sam da je to što je pričao istinito i zanimljivo.

U maloj mrtvačnici saznao sam da je u dom staraca došao kao puki siromah. Pošto se osećao zdrav, ponudio se za vratara. Rekoh mu da je on, u stvari, isto što i ostali. Reče mi da nije. Bio sam već ranije iznenađen kad je govorio »oni«, »ostali«, ređe »starci«, govoreći o ostalima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Razume se, to nije bila ista stvar. On je bio vratar, i u izvesnoj meri imao je neko preimućstvo nad njima.

U tom trenutku uđe negovateljica. Odjednom se smrklo. Noć se vrlo brzo zgusnula iznad šarenog staklenog krova. Vratar okrenu prekidač i iznenada me zaslepi mlaz svetlost!. Pozva me u trpezariju na večeru. Nisam bio gladan. Ponudi mi šolju bele kafe. Kako mnogo volim belu kafu, prihvatih ponudu i on se za trenutak vrati s poslužavnikom. Popih je. Tada poželeh da pušim. Bio sam neodlučan, jer nisam znao da li to mogu učiniti pred majkom. Razmislio sam, to nije bilo važno. Ponudio sam vrataru cigaretu i zapalismo. Odjednom mi reče: »Znate, prijatelji vaše gospođe majke takođe će doći da je noćas čuvaju. Takav je običaj. Treba da donesem stolice i crnu kafu.« Upitah ga da li se može ugasiti jedna sijalica. Zamarao me je blesak svetlosti na belim zidovima. Odgovori mi da ne može. Instalacija je tako uređena: sve ili nijedna.

Nisam se više osvrtao na njega. On iziđe, vrati se i rasporedi stolice. Na jednu, oko ibrika s kafom, poređao je šoljice. Zatim sede prema meni, s druge strane majke. Okrenuta leđima, negovateljica je takođe stajala udno prostorije. Nisam video šta radi. Po pokretima ruku, mislio sam da plete. Bilo je tiho, kafa me je zagrejala, a kroz otvorena vrata ulazio je miris noći i sveća. Mislim da sam malo zadremao.

Neko šuštanje me probudi. Kad otvorih oči, prostorija mi se učini još bleštavija od beline. Preda mnom nije bilo ni senke, i svaka stvar, svaki ugao, sve krivine ocrtavale su se s jasnoćom koja mi je bola oči. Tog trenutka uđoše majčini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak; nečujno su ulazili u ovu zaslepljujuću svetlost. Seli su a da ni jedna stolica nije zaškripala. Video sam ih tako jasno kao što nikada nikoga nisam video i nijedna pojedinost na njihovim licima ili na njihovoj odeći nije izbegla mome oku. Međutim, nisam ih čuo, i jedva sam poverovao u njihovo postojanje. Skoro sve žene nosile su pregače, a traka koja im je stezala struk isticala je još više njihov ispupčeni trbuh. Nikada još nisam zapazio koliki trbuh mogu imati stare žene. Skoro svi muškarci bili su vrlo mršavi i nosili su štapove. Zaprepastih se što im na licima ne videh oči, već sarno neko mutno svetlucanje u spletu bora. Kad su seli, većina me je posmatrala i snebivajući se klimala glavom, usne su im bile uvučene u bezuba usta, tako da nisam znao da li me pozdravljaju ili je to rđava navika. Ipak mislim da su me pozdravljali. Tada primetih da su svi seli prema meni oko vratara i tresli glavama. Za časak sam imao čudno osećanje kao da su ovde zato da mi sude.

Malo potom jedna žena zaplaka. Nalazila se u drugom redu, zaklonjena jednom od svojih drugarica, pa sam je slabo video. Plakala je jecajući neprestano: činilo mi se kao da nikad neće prestati. Ostali, kao da je nisu čuli. Bili su zgureni, setni i tihi. Gledali su u sanduk, ili u svoj štap, ili bilo u šta, ali gledali su samo u to. Žena je stalno plakala. Bio sam vrlo iznenađen, jer je nisam poznavao. Poželeo sam da je više ne čujem. Pa ipak, nisam imao smelosti da joj to kažem. Vratar se nagnu prema njoj i nešto joj reče, ali ona odmahnu glavom mrmljajući i produži da plače. Vratar pređe tada na moju stranu. Sede pored mene. Ne gledajući me, posle dužeg vremena saopšti mi: »Bila je vrlo odana vašoj gospođi majci. Kaže da joj je ona bila jedina prijateljica i da sada nema nikoga.«

Ostali smo tako dosta dugo. Uzdasi i jecaji one žene postajali su sve ređi. Mnogo je šmrkala. Najzad ućuta. Nije mi se više spavalo, ali sam bio umoran i bolelo me u krstima. Ćutanje svih ovih ljudi sad mi je teško padalo. S vremena na vreme čuo sam neki neobičan šum i nisam mogao da shvatim šta bi to moglo biti. Posle dužeg vremena otkrio sam da neki od staraca sišu obraze iznutra i otuda ovo čudno mljackanje. Oni to nisu primećivali, toliko su bili obuzeti svojim mislima. Imao sam utisak da ova pokojnica koja je ležala između njih ne znači ništa u njihovim očima. Međutim, sada verujem da je to bio pogrešan utisak.

Svi smo popili kafu kojom nas je poslužio vratar. Zatim se više ničega ne sećam.

Noć je prošla. Sećam se da sam za trenutak otvorio oči i spazio da su starci spavali zbijeni jedan uz drugog, izuzev jednog koji me je, naslonivši bradu na nadlanice ruku kojima je čvrsto držao štap, uporno posmatrao kao da je čekao da se probudim. Zatim sam ponovo zaspao. Probudio sam se jer me je sve više bolelo u krstima. Kroz šareni stakleni krov dan je počeo da prodire. Malo kasnije jedan starac se probudio i mnogo je kašljao. Pljuvao je u veliku kockastu maramicu i kao da se sa svakim ispljuvkom nešto u njemu otkidalo. Probudio je i ostale, a vratar im reče da moraju da odu. Ustadoše. Od probdevene noći lica su im bila siva. Izlazeći, na moje veliko zaprepašćenje, svi se sa mnom rukovaše, kao da nas je ova noć u kojoj nismo progovorili ni reči još više zbližila.

Bio sam umoran. Vratar me odvede u svoj stan i tamo se malo doterah. Ponovo popih belu kafu koja je bila vrlo dobra. Kad sam izišao, bilo je već svanulo. Iznad brežuljaka koji dele Marengo od mora nebo se već rumenelo. Sa vetrom koji je duvao iznad njih dopirao je miris soli. Biće lep dan. Odavno već nisam bio u prirodi i osećao sam kako bih, da nije bilo majke, uživao u šetnji.

Čekao sam u dvorištu pod platnom. Udisao sam miris sveže zemlje i nije mi se više spavalo. Mislio sam na kolege iz kancelarije. U to vreme oni se spremaju na posao: za mene je to uvek bio najteži čas. Razmišljao sam malo o tim stvarima, ali me u mislima omete zvono koje je zazvonilo u samoj zgradi. Iznutra se kroz prozore čulo neko komešanje, zatim se sve stišalo. Na nebeskom svodu sunce je malo više odskočilo: počelo je da mi greje noge. Vratar prođe kroz dvorište i reče mi da me traži upravnik. Otišao sam u njegovu kancelariju. Dade mi da potpišem nekoliko akata. Primetih da je obukao crni kaput i prugaste pantalone.

Uze telefonsku slušalicu u ruku i upita me: »Nameštenici pogrebnog zavoda su već neko vreme ovde. Zamoliću ih da dođu i zatvore sanduk. Želite li pre toga da poslednji put vidite majku?« Rekoh »ne«. Spustivši glas, upravnik preko telefona naredi: »Fižak, recite ljudima da mogu ići.«

Zatim dodade da će prisustvovati pogrebu, i ja mu zahvalih. Sede za svoj pisaći sto i prekrsti svoje kratke noge. Napomenu da ćemo ja i on biti sami sa dežurnom bolničarkom. U načelu, ostali ne prisustvuju sahranama. Dopuštao im je samo da čuvaju mrtve: »Iz čovečnosti« — primeti. Ali, u ovom slučaju, izuzetno je odobrio jednom starom maminom prijatelju da učestvuje u pratnji: Tomi Perezu. Upravnik se pri tom nasmeši. Reče mi: »Razume se, to osećanje je malo detinjasto. Ali on i vaša majka nisu se razdvajali. U domu su se s njima šalili i govorili su Perezu: »To je vaša verenica.« Smejao se. To ih je uveseljavalo. Smrt gospođe Merso zaista ga je duboko potresla. Smatrao sam da ne treba da mu uskratim dozvolu. Ali, po savetu lekara koji ih obilazi, zabranio sam mu da je juče čuva.«

Prilično dugo smo ćutali. Upravnik ustade i pogleda kroz prozor svoje kancelarije, a onda primeti: »Evo već i sveštenika iz Marenga. Došao je ranije.« Upozori me da ima najmanje tri četvrti sata hoda do crkve, koja je u samom selu. Siđosmo. Pred zgradom je stajao sveštenik sa dva ministranta. Jedan je držao kadionicu i sveštenik se sagnu prema njemu da podesi dužinu srebrnog lanca. Kada i mi dođosmo, sveštenik se uspravi. Oslovi me sa »moj sine« i izusti nekoliko reči. Potom uđe, i ja pođoh za njim.

Odjednom primetih da su zavrtnji zavrnuti i da se u prostoriji nalaze četiri u crno odevena čoveka. U isto vreme upravnik mi reči da kola čekaju na putu i čuh da sveštenik počinje s opelom. Sve je potom išlo vrlo brzo. Ljudi su prišli kovčegu s pokrovom. Sveštenik, njegovi pratioci, upravnik i ja izađosmo. Pred vratima se nalazila neka gospođa, koju nisam poznavao: »Gospodin Merso« — reče upravnik. Nisam čuo gospođino ime, samo sam razumeo da je bolničarka određena za pratnju. Bez osmeha, ona nakloni svoje duguljasto i koščato lice.

Sklonili smo se da propustimo kovčeg. Krenuli smo za mrtvacem i izišli iz doma. Pred vratima su stajala kola. Lakovana, duguljasta i sjajna, podsećala su na pernicu. Pored njih su se nalazili redar pogrebnog zavoda, smešno odeven čovečuljak, i neki starac izveštačena držanja. Shvatio sam da je to gospodin Perez. Imao je mek pusteni šešir okrugle glave i široka oboda (skinuo ga je kad je kovčeg prolazio kroz vrata), odelo čije su se pantalone obavijale oko cipela i mašnu od crnog štofa, i suviše malu za njegovu košulju s velikim belim okovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa punog crnih tačkica. Iz njegove sede i tanke kose štrčale su neobične klempave i nepravilne uši, čija me je kao krv crvena boja nasuprot bledom licu zapanjila. Nameštenik pogrebnog zavoda nam odredi mesta. Napred je išao sveštenik, iza njega kola. Oko njih četiri čoveka. Za njima upravnik, ja i, završavajući povorku, bolničarka u službi i gospodin Perez.

Na nebu je sunce već uveliko sjalo. Počelo je da pritiskuje zemlju, vrućina je naglo rasla. Ne znam zašto smo tako dugo čekali pre nego što smo krenuli. Bilo mi je toplo u tamnom odelu. Oniski starac, koji je bio stavio šešir, ponovo ga je skinuo. Malo sam se okrenuo prema njemu i posmatrao ga dok mi je upravnik govorio o njemu. Reče mi da su majka i gospodin Perez često išli u šetnju do sela u pratnji bolničarke. Gledao sam prirodu oko sebe. Prolazeći kroz redove čempresa, koji su vodili prema brežuljcima sve do ivice horizonta, kroz ovu crvenu i zelenu zemlju, pored retkih kuća koje su se jasno ocrtavale — razumevao sam majku. Veče je u ovom kraju moralo biti neki tužni odmor. Od sunca koje je danas jako pržilo podrhtavao je čitav pejsaž, tako da je i on postajao nečovečan i sumoran.

Krenusmo. Primetih da Perez malo hramlje. Kola su se kretala sve brže i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su išli pored kola takođe je bio zaostao i sada je koračao uporedo sa mnom. Zaprepastila me brzina kojom je sunce odskočilo na nebu. Primetio sam da su već davno u polju zujali insekti i pucketala trava. Znoj mi je oblio lice. Pošto sam bio gologlav, hladio sam se maramicom. Nameštenik pogrebnog zavoda reče mi nešto što nisam čuo. U isto vreme brisao je lubanju maramicom koju je držao u levoj ruci, podižući desnom rub kačketa. Rekoh mu: »Šta?« On ponovi pokazujući na nebo: »Ala peče.« Rekoh: »Da.« Malo kasnije me upita: »To je vaša majka?« Ponovo rekoh: »Da.« »Je li stara?« Odgovorih: »Pa tako«, jer nisam znao tačno njene godine. Potom ućuta. Okrenuh se i spazih starog Pereza pedesetak metara iza nas. Zurio je i mahao šeširom u ruci. Pogledah takođe upravnika. Koračao je dostojanstveno, odmerenih pokreta. Nekoliko kapi znoja blistalo mu je na čelu, ali on ih nije brisao. Činilo mi se da pogrebna povorka nešto brže odmiče. Oko mene uvek isto osvetljeno i suncem obasjano polje. Bleštanje neba bilo je nepodnošljivo. Neko vreme prolazili smo delom druma koji je nedavno bio popravljen. Asfalt se topio na suncu. Noge su u njega upadale i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj smesi. Iznad kola kočijašev šešir kod kuvane kože kao da je bio umočen u ovo crno blato. Osećao sam se skoro izgubljen između plavog i vedrog neba i monotonije ovih boja, lepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrnih odela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege, miris laka i tamjana, umor od besane noći — mutilo mi je pogled i misli. Još jednom sam se osvrnuo: učini mi se da je Perez, izgubljen u izmaglici jare, vrlo daleko, a potom ga više nisam video. Očima sam ga tražio i spazio kako je skrenuo s puta i udario preko polja.

Primetio sam takođe da put ispred mene vijuga. Bilo mi je jasno da je Perez, koji je dobro poznavao ovaj kraj, krenuo najkraćim putem kako bi nas dostigao. Na okuci nam se pridružio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario preko polja, i tako nekoliko puta. Osećao sam kako mi krv bije u slepoočnicama. Posle toga sve se odigralo brzo, sigurno i prirodno, tako da se ničega više ne sećam. Samo jedne stvari: ulazeći u selo, bolničarka iz pratnje me oslovi. Reče mi: »Ako ideš polako, možeš dobiti sunčanicu; ako suviše žuriš, oznojiš se i u crkvi te uhvati groznica.« Imala je neobičan glas, melodičan i drhtav, koji nije odgovarao njenom licu. Bila je u pravu. Nije bilo drugog izlaza. Zadržao sam u sećanju još nekoliko slika toga dana: Perezovo lice, na primer, kada nas je poslednji put sustigao kraj sela. Od uzbuđenja i bola blistale su mu na licu krupne suze. Ali zbog toga su se zaustavljale. Sirile su se, stizale jedna drugu i stvarale neku vrstu sjajne vodene površine na izmučenom licu. Bilo je i drugih slika: crkva i seljaci na pločnicima, crveni zdravci na grobovima, Perezova nesvestica (reklo bi se rastavljena lutka), kao krv crvena zemlja koja se kotrljala po maminom kovčegu, belo korenje koje se s njom mešalo, zatim ljudi, glasovi, selo, čekanje pred kafanom, neprestano brujanje motora i moja radost kad je autobus ušao u mlazeve alžirske svetlosti i kad sam pomislio da ću leći i spavati dvanaest sati.

Alber Kami

Stranac

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.