I tako sam postao gramatičar, i to ja koji nikad nisam jezik drugačije naučio nego rutinom1 i koji ni dandanas ne znam što je pridjev, konjunktiv, ablativ. Čini mi se da sam negdje čuo2 da su Rimljani imali konje koje su nazivali funales3 ili dextrarios i koji su bili vođeni na povodcu da bi u slučaju potrebe bili svježi i odmorni; iz te riječi dextrarius nastala je naša riječ destriers4, tj. konji povodnici. Naši romani5 redovito rabe riječ adestrer6 za accompagnier7. Rimljani su isto tako nazivali desultorios equos8 one konje koji su bili tako izvježbani da su u najbržem trku jurili jedan uz drugoga, bez uzda i bez sedla, dok su se rimski plemići sa svim oružjem u punom trku prebacivali s jednoga na drugoga. Numidski su oružnici vodili na povodcu drugog konja da bi u najljućoj borbi zamijenili konja koji je bio umoran: “quibus, desultorum in modum, binus trahentibus equos, inter acerrimama saepe pugnam in recentem equum ex fesso armatis transsultare mos erat: tanta velocitas ipsis, tamque docile equorum genus”9.
Ima mnogo konja koji su naučeni pomagati svom gospodaru, naletjeti na onoga koji im priprijeti isukanim mačem, bacati se kopitima i zubima na onoga koji bi gospodara napao i ugrozio; samo, takvim se konjima znalo dogoditi da više štete nanesu prijateljima nego neprijateljima. A osim toga, ne možete ih odvojiti kad su već jedan uz drugoga i tada ste prepušteni njihovoj borbi. Tako je teška nevolja snašla Artibija, vojskovođu perzijskoga, kad se prsa o prsa borio sa salaminskim kraljem Onesilom, a bio je na konju koji je u takvoj školi bio uvježban; i to je bilo uzrokom njegove smrti, jer ga je mačonoša Onesilov zahvatio kosom između pleća kad se propeo na njegova gospodara.10
Isto tako Talijani kažu da je u bici kod Fornova11 kraljev konj bijesnim propinjanjem i udarcima kopita rastjerao neprijatelje koji su bili navalili na kralja i da bi bez toga bio izgubljen: bio je to velik hir sreće, samo ako je istinit.
Mameluci12 su se razmetali da imaju najizvježbanije ratne konje na svijetu. Govori se da su takvi po prirodi svojoj i izvježbanosti i da na neki glas ili znak skupljaju zubima koplja i sulice i da ih za vrijeme najžešćih okršaja daju gospodarima; a kaže se da znaju prepoznati i razlikovati neprijatelja.13
Kaže se za Cezara, ali i za velikog Pompeja14, da su, osim što su imali drugih izvrsnih osobina, bili i izvrsni konjanici; a posebno za Cezara, i to da je još u mladosti znao uzjahati konja i bez uzde ga upućivati u željenu smjeru držeći ruke na leđima.15
Kako je priroda od tog ratnika i Aleksandra htjela učiniti dva čuda u vojničkom umijeću, rekli biste da se je potrudila da ih istodobno i odlično za rat opremi; jer, svatko je čuo za Aleksandrova konja Bucefala16 koji je imao glavu nalik na volujsku, a koji nije dopuštao da ga uzjaši ili njime upravlja bilo tko osim gospodara, pa je nakon smrti bio čašćen u gradu izgrađenom njemu u čast. A i Cezar je imao drugog konja u kojega su prednje noge bile nalik ljudskim nogama, jer su mu kopita bila u obliku prstiju; tog konja nitko nije mogao voditi ni uzjahati osim Cezara, koji je, nakon njegove smrti, kip njegov posvetio božici Veneri.17
Kad sam na konju, nije mi drago sjahati, jer biti u sedlu je položaj u kojem se najbolje osjećam i kad sam zdrav i kad sam bolestan. Platon18 taj položaj preporuča za zdravlje, a i Plinije19 kaže da je zdrav za želudac i za zglobove. Kad smo već kod tih pitanja, nastavimo s njima.
Čitamo kod Ksenofonta20 o zakonu21 koji čovjeku koji ima konja brani da ide pješice. Trog22 i Justin23 kažu da su Parti navikli sve raditi na konju, i to ne samo ratovati nego i vršiti sve javne i osobne poslove, trgovati, pregovarati i razgovarati, pa čak i šetati se, a da je kod njih najuočljivija razlika između slobodnih ljudi i robova bila u tome što su prvi jahali, a drugi hodali pješice: taj je zakon nastao za kralja Kira.
Ima više primjera u rimskoj povijesti (a Svetonije to posebno naglašava za Cezara24) o vojskovođama koji bi naređivali svojim konjanicima da u nuždi sjašu, a to su činili samo da bi vojnicima oduzeli svaku nadu u bijeg i zbog prednosti što su je očekivali u takvim vrstama borbe, “quod haud dubie superat Romanus”25, kako kaže Tit Livije.
Zato je prva mjera opreza koju bi poduzeli da bi u tek pokorenih naroda ugušili bunu bila oduzeti im oružje i konje: zbog toga tako često kod Cezara čitamo: “arma proferri, jumenta produci, obsides dari jubet”26. Veliki Gospodar27 ni danas ne dopušta ni kršćaninu ni židovu koji su pod njegovom vlašću da imaju svog konja.
Naši preci, a navlastito za vrijeme ratova s Englezima, u svim velikim borbama i bitkama kad su dvije vojske stajale raspoređene jedna nasuprot drugoj, najčešće bi svi sjahali kako se ne bi morali uzdati ni u šta drugo osim u svoje junačko srce i snagu svojih mišica za nešto tako drago kao što nam je čast i život. Jer, pa ma što govorio Hrisant kod Ksenofonta28, vi tada i sebe sama i svoju sreću stavljate na kocku oslanjajući se na svog konja; o njegovim ranam a ili smrti ovisi vaš život; zato što se on uzjogunio ili pobjegao vi ispadate nepromišljen ili kukavica; ako on ne odgovara uzdi ili ostrugi vaša čast mora odgovarati. S tog razloga nimalo me ne čudi što su te borbe bile čvršće i žešće nego one što su se vodile na konjima, cedebant pariter, pariterque ruebant Victores victique, neque his fuga nota neque illis29.
Njihove su borbe bile odlučnije vođene, a danas su to sami porazi: “primus clamor atque impetus rem decernit”30. A ono što odlučimo da bude naš izbor u tako neizvjesnoj kušnji mora biti što je moguće čvršće u našim rukama. Zato bih preporučio da se odabere što kraće oružje, jer takvim oružjem možemo bolje rukovati. Čovjek se može bolje uzdati u mač što ga drži u ruci nego u zrno koje mu izleti iz kubure, a zato što u njoj ima mnogo dijelova, prah, kresivo, igla, neka samo najmanji od njih zakaže, i eto ti kako vam je sreća otkazala.
Čovjek mnogo sigurnije zadaje udarac nego što je onaj hitac što leti zrakom,
Et quo ferre velint permittere vulnera ventis:
Ensis habet vires, et gens quaecunque virorum est,
Bella gerit gladiis31.
No, što se tiče onog drugog oružja32, o njemu ću naširoko raspravljati kad budem uspoređivao starinsko oružje s našim.
I, osim one nezgodne zaglušnosti, na koju su se danas svi već navikli, mislim da je to oružje vrlo slaba učinka i nadam se da ćemo jednog dana napustiti njegovu uporabu. Ono čime su se Talijani služili – vatrom i bacanjem – bilo je još strašnije. Nazivali su falarica neku vrstu koplja koja je na kraju imala tri stope željeza, tako da je mogla skroz na skroz probiti oklopljena vojnika; hitala se ili iz ruke na otvorenu polju ili iz bacačkih strojeva da bi se obranila mjesta pod opsadom; kopljište joj je bilo omotano napakljenom i nauljenom kučinom, palila se u letu i kad bi se uhvatila tijela ili štita, oduzimala je onome koji je bio pogođen svaku mogućnost da se posluži rukama ili oružjem.33 Ipak u borbama prsa o prsa takvo je koplje predstavljalo veliku smetnju napadačima, jer je bojno polje s hrpama tih gorućih oblica izazivalo smetnju jednoj i drugoj strani u okršaju, magnum stridens contorta Phalarica venit fulminis acta modo34.
Imali su i drugih sprava na koje se bijahu uporabom privikli, a koje se nama čine nevjerojatnima, jer ih nismo iskusili, a njima su nadomještali naš barut i topovska zrna. Svoje su sulice tako silovito bacali da su često znali probiti dva štita i dva ratnika i jednog uz drugi kao prišiti. Dobacivanja njihovih prȁćaka nisu bila ništa manje sigurna i daleka: “saxis globosis funda mare apertum incessentes: coronas modici circuli, magno ex intervallo loci, assueti trajicere: non capita modo hostium vulnerabant, sed quem locum destinassent”35. Njihove su sprave bacaljke, što se učina tiče, pričinjale toliko buke kao i ove naše danas: “ad ictus moenium cum terribili sonitu editos pavor et trepidatio cepit”36. A Gali, naši rođaci, u Aziji su toliko mrzili to podmuklo i leteće oružje, budući da su bili naviknuti boriti se mnogo hrabrije prsa o prsa. “Non tam patentibus plagis moventur: ubi latior quam altior plaga est, etiam gloriosus se pugnare putant: idem, cum aculeus sagittae aut glandis abditae introrsus tenui vulnere in speciem urit, tum, in rabiem et pudorem tam parvae perimentis pestis versi, prosternunt corpora humi”37: slika je to doista blizu onoj kad se ispali naša vatra iz kremenjača.
Deset tisuća Grka za svog dugog i slavnog povlačenja sreli su neki narod koji im je teške nevolje nanio velikim i teškim strijelama, koje su bile toliko dugačke da si ih, uzevši ih u ruku, mogao baciti kao da su koplje. A skroz su mogle prostrijeliti i štit i oklopljena čovjeka.38 Sprave što ih je Dionizije39 izumio u Sirakuzi bacale su velike stijene i kamenje izvan redne veličine, koje je dugo i silovito letjelo zrakom,40 a to je već bilo nešto sličnije našim izumima.
Ne smije se zaboraviti ni ono čudnovato držanje na mazgi kako je jahao neki meštar Pierre Pol, doktor bogoslovlja, za kojega Monstrelet41 pripovijeda da je običavao šetati se Parizom sjedeći na mazgi poput žene. Nešto dalje u istom djelu kaže da su Gaskonjci imali strahovite konje, koji su se u trku mogli okretati, a nad tim su se Francuzi, Pikarci, Flamanci i Brabanci nemalo snebivali, jer to “nisu nikada vidjeli” (ovo su njegove riječi42). Govoreći o Suebima43 Cezar kaže: “U konjaničkim okršajima često skaču sa svojih konja, pa se bore kao pješaci. Svoje su konje priučili da ih čekaju ondje gdje ih ostave da bi mogli, kad se u borbi nađu u nevolji, ponovno uzjahati i brzo uzmaknuti. Drže da je najsramotnije i vrlo nedostojno za dobra borca ako upotrebljava sedlo. Zato hrabro navaljuju i na bilo koje mnoštvo konjanika…”44.
Ono čemu sam se nekada divio45 bilo je kad sam vidio konja priučena da na sam znak šibe izvodi sve pokrete, dok mu je uzda prebačena preko ušiju, a to je bilo svojstveno starim Marseljcima koji su jahali na konjima bez sedla i bez uzde.
Et gens quae nudo residens Massilia dorso
Ora levi flectit, fraenorum nescias, virga.46
Et Numidae infraeni cingunt47
“equi sine frenis, deformis ipse cursus, rigida cervice et extento capite currentium”48.
Kralj Alfons, onaj koji je u Španjolskoj ustanovio red Vitezova Pojasa ili Tkanice49, između ostaloga propisao im je da ne smiju jahati ni mazgu ni križanca pod prijetnjom globe od jedne srebrne marke; to sam upravo doznao iz Guevarinih poslanica, o kojima su oni koji su ih nazvali zlatnima imali posve drugačiji sud nego ja.50
U Dvorjaninu51 se govori kako je nekad prije značilo pogrdu za plemića koji bi uzjahao mazgu (a obrnuto Abesinci, što su bili odličniji i bliži svom gospodaru Popu Ivanu52, to su držali za veću čast jahati na muli); Ksenofont kaže da su Asirci svoje konje uvijek držali kod kuće spućenih nogu, jer su toliko bili divlji i jogunasti da je moralo proći dosta vremena prije nego što bi ih bili odriješili i na njih metnuli ormu, a da im to dugo vrijeme ne bi naštetilo u ratu, ako bi bili nenadano napadnuti, nisu nikad noćili u taboru ako nije oko njega bio dubok i utvrđen jarak.53
Njegov Kir, koji je bio pravi učitelj u pitanjima konjaništva, s konjima je postupao kao sa svojim ljudima54 i nikad im nije dao hranu, a da je svojim znojem nisu zaslužili u nekom poslu.
A Skiti bi, kad bi ih u ratu nevolja pritisla, puštali krv svojim konjima i tako bi gasili žeđ i utišali glad, Venit et epoto Sarmata pastus equo55.
A oni s Krete56 pod opsadom Metelovom nađoše se u tolikoj nestašici vode da su morali piti mokraću svojih konja.57
Da bi pokazali koliko se turske vojske održavaju i uzdržavaju jeft inije nego naše, neki govore da osim što ne piju ništa osim vode i jedu samo rižu s usitnjenim posoljenim mesom, tako da svaki vojnik lako ponese zalihu hrane za čitav mjesec, oni mogu isto tako preživjeti pijući posoljenu krv svojih konja, jednako kao Tatari i Moskoviti.58
Svi su ti novi narodi iz Indijâ, kad su Španjolci tamo došli, i za ljude i za konje držali da su to neki bogovi koji ih daleko premašuju po svojoj prirodi. Neki od njih, nakon što su bili pobijeđeni, dolazili su tražiti mir i moliti oprost od došljaka, donoseći im zlata i hrane, ali nisu propustili da se na isti način ne obrate i konjima, misleći da je njihovo rzanje jezik prijateljstva i primirja.59
U istočnim se Indijama60 glavna i kraljevska čast u staro doba sastojala u jahanju na slonu, druga po važnosti je bila vožnja u kočiji s četiri konja, treća jahati na devi, a posljednja i najmanje cijenjena bila je da te nosi ili vuče samo jedan konj.61
Neki naš suvremenik piše da je vidio u tim krajevima i zemlje u kojima ljudi jašu volove, i to s malim samarima, stremenima i uzdama, a da su ljudi zadovoljni načinom kako ih te životinje nose.
Kad je Quintus Fabius Maximus Rutilianus u borbi protiv Samnićana vidio da njegovi konjanici ne mogu u tri ili četiri naleta probiti neprijateljsku vojsku, donese odluku da se konjima puste uzde i da ih se svom snagom podbode ostrugama.
I tako se dogodilo da ih ništa nije moglo zaustaviti i da su kroz vojsku i oborene vojnike otvorili prolaz za svoje pješaštvo, koje je tako nanijelo krvav poraz neprijatelju.62
Jednaku je zapovijed dao Quintus Fulvius Flaccus u ratu protiv Keltibera63: “Id cum majore vi equorum facietis, si eff renatos in hostes equos immittitis; quod saepe romanos equites cum laude fecisse sua, memoriae proditum est. Detractisque frenis, bis ultro citroque cum magna strage hostium, infractis omnibus hastis, transcurrerunt.”64
Vojvoda zemlje Moskovije65 bio je nekada dužan ukazati poštovanje Tatarima kad bi mu upućivali poslanstva; izišao bi im pješice ususret i pružio pehar kobiljeg mlijeka (to je bilo piće koje su oni iznad svega voljeli) i ako bi, dok su pili, koja kap pala na grivu njihovih konja, morao ju je jezikom polizati. A u Rusiji, vojska što ju je car Bajazid bio tamo uputio, bila je iznenađena tako strahovitim sniježnim nanosima da su mnogi vojnici, kako bi se sklonili i spasili od leda, odlučili zaklati i rasporiti svoje konje te se u njih uvući i iskoristiti tu životnu toplinu.67
Nakon onog žestokog okršaja u kojemu ga je Tamerlan68 hametom potukao, Bajazid69 bi se bio spasio, dajući petama vjetra na arapskoj kobili, da nije bio prinuđen dopustiti joj da se napije kad su htjeli pregaziti neki potok, a to ju je toliko omlohavilo i ohladilo da su ga njegovi progonitelji lako dostigli.
Doduše, kaže se da konji nakratko oslabe kad ih se pusti da mokre, ali, što se tiče napajanja, prije mislim da bi to Bajazidovu kobilu bilo osvježilo i vratilo joj snagu.
Kad je Krez prolazio pored grada Sarda70, naišao je na neke pašnjake gdje je bilo strahovito mnogo zmija, koje su konji njegovih vojnika slasno jeli, a to je, kako kaže Herodot, bio loš predznak za njegov naum71.
Za konja kažemo da je potpun konj72 kad su mu lijepe i griva i uši, jer inače konj ne može proći kod izbora. Kad su Lacedemonjani porazili Atenjane na Siciliji i kad su se uz veliko slavlje i klicanje vraćali u grad Sirakuzu, pored drugih izazova što su ih neprijateljima upravljali dadoše ošišati pobijeđene konje i tako su ih u trijumfu vodili.73 Aleksandar se borio protiv naroda zvanog Dahani74; običaj im je bio da idu u rat dva po dva na konju, no u najžešćem okršaju jedan bi sjahao i borio se sad pješice sad na konju i tako su se neprestano izmjenjivali.75
Mislim da nas u dobru jahanju i u lijepu držanju na konju niti jedan narod ne nadilazi. Dobar konjanik, kako mi to kažemo, više drži do hrabrosti nego do vještine. Između svih ljudi koje sam upoznao najumješniji, najsigurniji i najnaočitiji u vođenju konja bio je plemeniti gospodin de Carnevalet76, koji je bio u službi našeg kralja Henrika II. Vidio sam77 tog čovjeka u punom trku s obje noge na sedlu kako sedlo skida i ponovno ga podvezuje i na nj uzjahuje, a konj za sve to vrijeme juri; zatim bi prešao preko nekog šešira i otraga bi ga strijelom pogodio; skupljao je u trku sve što je htio, i to s jednom nogom na zemlji, a s drugom u stremenu; i izvodio je na konju još svu silu drugih majmunarija i od toga je živio.
Još za mojeg doba vidjeli su78 kako dva čovjeka jašu na istom konju i kako se u najživljem trku bacaju sad na zemlju pa zatim u sedlo. A jedan od te dvojice samim je zubima postavljao uzde i metao ormu na konja. A vidjeli su i jednog drugog kako jaše između dva konja s jednom nogom u stremenu jednoga, a s drugom u stremenu drugoga i u rukama nosi drugog čovjeka i to sve u punom trku, a ovaj drugi je, stojeći mu na ramenima, odapinjao strelice iz luka i pogađao cilj. Bilo ih je više koji su s nogama u zraku, a s glavom u sedlu između šiljaka mačeva što su virili iz orme ludo jurili. Za mojeg je djetinjstva Princ od Sulmone79 u Napulju upravljao jednim divljim konjem i izvodio svakakve majstorije: pod koljenima i pod nožnim prstima držao je kovanice reala80 kao da su bile prikovane, i to sve samo da pokaže čvrstinu svog držanja na konju.
Mišel de Montenj
1 Par routine, kaže Montaigne.
2 Najvjerojatnije u Béroaldovom komentaru uz Svetonijev Život Tiberijev, VI.
3 Funalis equus se spominje upravo kod Svetonija.
4 Po tome je i ovo poglavlje naslovljeno Des destries (danas destriers).
5 Misli pritom na viteške srednjovjekovne romane, kao Chanson de Roland, Roman de Th ebes i dr.
6 Npr. Chanson de Roland, 2648.
7 Danas accompagner znači “pratiti, sprovoditi”.
8 desultorius (equus) je izvedeno iz desultor “odskakač”, jahač umjetnik, koji umije kod utrkivanja s konja na konja vješto skakati ne prekidajući jahanje.
9 “Kao što naši konjanici skaču s konja na konja, tako su i oni običavali voditi u boj dva konja i često su se usred najžešćeg boja sa svim oružjem bacali s umornog na svježeg konja, tolika je u njih bila spretnost, a u toj vrsti konjâ izvježbanost.” Tit Livije, XXIII, 29.
10 Herodot V, 112 i 113.
11 Bitka kod talijanskog mjesta Fornovo di Taro (franc. bataille de Fornoue) 1495. u kojoj je francuski kralj Karlo VIII. odnio pobjedu zahvaljujući “alla furia francese” njegovih konjanika. O tom piše Paulus Iovius (Paolo Giovio), tal. povjesničar i humanist (1483-1552) u svojim Historiae sui temporis, II.
12 Zarobljenici, uglavnom turskog i kavkaskog podrijetla, koje su perzijski i egipatski vladari uzimali u svoju vojsku; vladali su Egiptom od 1259. do 1517.
13 O tome piše spomenuti Paulus Iovius u svojim Historiae sui temporis, XVII.
14 Plutarh, Život Pompejev, XVII.
15 Isti, Život Cezarov, V.
16 O tome piše Aulo Gelije, Noctes V, 2.
17 Te detalje donose Plinije, Hist. nat., VIII, 42, i Svetonije, Život Cezarov, LXI, a prenosi ih već Rabelais (Gargantua, XVI).
18 U Zakonima.
19 Nat. hist., XXVIII, 14; i Platon i Plinije se navode u Béroaldovom komentaru Svetonijevu Životu Cezarovu.
20 U Kirovu pohodu, IV, 3.
21 U ranijim je izdanjima stajalo: o Kirovu zakonu.
22 Pompeius Trogus, rimski povjesničar, podrijetlom iz Galije, sastavljač prve opće povijesti na latinskome u 44 knjige. Osim po fragmentima, djelo je poznato po Justinovoj epitomi (Epitome Historiarum Philippicarum).
23 Marcus Iunianus Iustinus, v. prethodnu bilješku.
24 Život Cezarov, XL.
25 “U kojima su bez ikakve sumnje Rimljani najbolji.” Tit Livije, IX, xxii.
26 “Zapovjedi da predaju oružje, da izvedu konje i da dadu taoce.” Cezar, De bello gallico, VII. i passim.
27 Pod tim naslovom razumijeva sultana, koji je češće nazivan Le grand Turc.
28 Kirov pohod, IV, 3.
29 “…te jednako padaju, s’jeku / Nadbiti i nadbijači, ne bježe ni ovi ni oni.” Vergilije, Eneida, X, 756-757 (prijevod T. Maretića).
30 “Prvi pokliči i prvi nalet odlučuju o ishodu borbe.” Tit Livije, XXV, xli.
31 “Kad prepuštamo vjetru brigu da upravlja našim udarcima. Mač je snaga vojnikova, a svi se ratnički narodi bore mačem.” Lukan, Farsalija, VIII, 384.
32 Misli na pištolj. Esej što ga Montaigne nagoviješta u ovoj rečenici bio je zaista napisan, ali ga je ukrao neki sluga. Usp. II, ix i početak xxxvii.
33 Opis što ga Montaigne donosi o tom vatrenom koplju zvanom falarica potpuno odgovara opisu što ga N. Tommaseo u svom velikom rječniku talijanskog jezika (III, 17) donosi iz talijanskih pisaca XIII-XV. stoljeća. Međutim, to nije bio neki talijanski izum, jer riječ falarica / phalarica kao “ognjeno koplje” spominju stari rimski pisci, a Montaigne ju je poznavao i iz mjesta u Eneidi, koje će neposredno za tim opisom i navesti. Riječ fala “drveni toranj za bacačke sprave” i iz njega izvedeno falarica, prema navodu Seksta Pompeja Festa, etruščanskoga je podrijetla. Zato će biti uputnije Montaigneov izraz Italiens shvatiti kao Itali ili Latini.
34 “…zavŕtî i baci falariku, koja zazuji / Vrlo i pade ko munja.” Vergilije, Eneida, IX, 705 (prijevod T. Maretića).
35 “Izvježbani u bacanju po moru kamenih oblutaka, gađanju iz velike daljine malih krugova, ne samo da su pogađali neprijatelja u glavu, nego su i pogađali upravo ono mjesto koje su željeli.” Tit Livije, XXXVIII, xxix.
36 “Uz strahovitu buku kojom su odzvanjale zidine pod udarcima, užas i strava obuzimali su ljude pod opsadom.” Tit Livije, XXXVIII, v. 37 “Ne boje se veličine ranâ; kad je ozljeda više široka nego duboka, to im je na diku, ali ako im se šiljak strijele ili kamen iz praćke zarije duboko u meso ostavljajući da se vidi samo neznatan trag, tad ih pomisao da će umrijeti zbog tako male rane tjera u bijes i oni se tada valjaju po zemlji.” Tit Livije, XXXVIII, xxi.
38 Ksenofont, Kirov pohod, VIII, 2.
39 Dionizije Stariji, sirakuški tiranin (432-367. pr. Kr.).
40 O tim izumima Dionizijevim govori Diodor Sicilski, XIV, 12.
41 To je onaj u svoje vrijeme razvikani Enguerrand de Monstrelet, nastavljač Froissartovih Kronika, za kojega Rabelais kaže da je “slinav kao lonac slačice”.
42 Ne znam kakvo je to jahanje moglo biti, dodaje Montaigne u ranijim izdanjima.
43 U De bello gallico, IV, 2. To mjesto iz Cezara navodi Ramus u svom djelu De moribus Gallorum.
44 Mjesto iz Cezara Montaigne je vjerno preveo sve do posljednje rečenice. Donijeli smo hrvatski prijevod Tona Smerdela.
45 Iz Montaigneova Dnevnika… znamo da je to bilo u Rimu 8. listopada 1581. kad je stajao pred Dioklecijanovim termama.
46 “Marsiljci su jahali gole konje, nisu znali za uzde, a konjima su upravljali malim prutom.” Lukan, Farsalija, IV, 682.
47 “A Numiđani jašu bez uzda.” Vergilije, Eneida, V, 41.
48 “U njihovih konja bez uzda kas je ružan, vrat ukočen, a glava naprijed isturena kao na trkama.” Tit Livije, XXXV, ii.
49 Riječ je o Alfonsu XI, kralju Leona i Kastilije. O tome piše Antonio de Guevara u svojim Zlatnim poslanicama, koje je Guttery 1565. preveo na francuski.
50 V. prethodnu bilješku.
51 Misli na Il Cortegiano (1528), djelo kojim se proslavio talijanski pisac Baldassarre Castiglione.
52 Montaigne piše Prettejean, jer se tako nazivao Negus, vladar nad Abesincima. O Prestre-Jeanu piše Paulus Iovius u svojim Historiae sui temporis, XVIII.
53 Ksenofont, Kirov pohod, III, 3.
54 Ibid., VIII, 1 i 8.
55 “Dođe i Sarmata nahranjen konjskom krvi.” Marcijal, Liber spectaculorum, III, 4.
56 Montaigne piše Ceux de Crotte.
57 Valerije Maksim, VII, 6.
58 Tesoro politico, II, 4.
59 Iz Cravalixova talijanskog prijevoda djela Histoire de Fernand Cortez, što ga je napisao López de Gómara (1576).
60 Za Indiju u Aziji Montaigne piše Aux Indes de deca.
61 Te podatke donosi grčki (a zatim rimski) povjesničar i političar Flavije Arijan u svom djelu Opis Indije, koje je Wittard preveo i izdao 1581.
66 A u Rusiji, vojska što ju je car Bajazid bio tamo uputio,
62 Tit Livije, VIII, 30; kod rimskog pisca čitamo međutim Rullianus, a ne Rutilianus.
63 Keltiberima (Celtiberi) su nazivali bilo keltske žitelje središnje Iberije (Španjolske), bilo narode koji su nastavali izvor rijeke Taja, Guadiane i Jucara do Valencije.
64 “Nalet vaših konja bit će još silovitiji ako se bez uzda sjure na neprijatelja; to je često uspjelo rimskom konjaništvu i poslužilo mu je na čast… Kad su ih tako lišili uzda, probili su neprijateljske redove i vraćajući se istim putem još su ih jednom pregazili lomeći sva koplja i učinili velik pokolj.” Tit Livije, XL, 40.
65 Moscovie se nazivala ruska država od XIV. do XVII. stoljeća.
66 Prema Balduinovu prijevodu (1573) djela Histoire des roys et princes de Poloigne, koje je napisao Herbert Fulstin.
67 Iz istog izvora.
68 Timur, Timur Lenk ili Tamerlan (Montaigne piše Tamburlan), mongolski vladar i veliki emir Samarkanda; pobijedio je Turke 1402. kod Ankare. Nakon njegove smrti mongolska se država raspala.
69 Montaigne ovdje piše Pajazet. Anegdota je navedena prema Vygenereovu prijevodu Halkondylesa, III, 12, gdje je Montaigne našao grafije Tamburlan i Pajazet.
70 Sard, Sardes (S(rdeiV), prastari grad lidijskog carstva.
71 Herodot, I, 48.
72 Nous appellons un cheval entier, tj. “potpun konj kojemu ništa ne manjka”, pa “neuškopljen, neuštrojen”, dakle pastuh. U XVI. je stoljeću to bio terminus technicus.
73 Plutarh, Život Nicijin, X.
74 Dahani (Dahae, D(ai), skitsko pleme s one strane Hvalinskoga mora.
75 Kvint Kurcije, VII, 7.
76 François de Kernovenoy (ili iskvareno Carnevalet ili Carnavalet), prvi štitonoša Henrika II. i učitelj Henrika III (1520-1571). O njemu Brantôme pripovijeda u više navrata i kaže da je on bio tako uvježbao jednog konja za kojega su mu nudili 3.000 libri, ali ga on nije htio prodati. Pierre Ronsard ga je proslavio u jednoj od svojih oda. U njegovoj palači danas se nalazi glasoviti pariški Musée Carnavalet.
77 Montaigne je Carnavaleta vidio u Rimu 8. listopada 1581. i o tome pripovijeda u svom Dnevniku… pod tim nadnevkom.
78 Taj se podatak nalazi u francuskom prijevodu izvještaja G. Lebelskog, Description des Jeux represantez a Constantinople en la solennite de la circoncision du fils d’Amurath, objavljenog 1583 (str. 70-76).
79 Najvjerojatnije Philippe de Lannoy, prince de Sulmone.
80 Real je španjolski novac.
