Nema čovjeka kojem bi tako slabo priličilo da govori o pamćenju. Jer mu ja u sebi gotovo ne vidim ni traga i mislim da na svijetu nema pamćenja koje bi bilo tako varljivo i nedovoljno. Sve ostale moje sposobnosti uglavnom su kao u drugih ljudi i onakve kakve redovito srećemo. No, u toj, o kojoj govorim, mislim da sam jedinstven i veoma rijedak, te da po tome mogu biti na glasu.1
Osim prirodnih poteškoća koje čovjek zbog toga ima, jer Platon je zbog njezine nužnosti memoriju nazvao velikom i moćnom božicom2, kod nas, kad se hoće reći da netko nema pameti, ljudi kažu da slabo pamti, a kad se ja žalim na svoje slabo pamćenje, ne vjeruju mi i kore me kao da za sebe kažem da sam lud. Ne vide razlike između pamćenja i pameti, a to je za moj slučaj još gore. No, čine mi krivo, jer iz iskustva proishodi upravo obratno, to jest da se uz odlične memorije povezuju slaba prosuđivanja. Čine mi krivo i time što mene, koji ništa ne znam tako dobro graditi kao prijateljstvo, iste riječi koje govore o mojem nedostatku, prikazuju kao nezahvalno čeljade. Moje sklonosti sude po mojemu pamćenju i iz prirodnog nedostatka prave nedostatak savjesnosti. Kažu:
“Zaboravio je tu i tu molbu ili ovo i ono obećanje. Ne sjeća se svojih prijatelja. Nije se sjetio reći ili učiniti ili prešutjeti ovo ili ono za moju ljubav…” I, doista, događa mi se da zaboravim, ali nikada ne prepuštam nemaru ono što mi je prijatelj stavio u dužnost. Mislim da bi bilo dovoljno da se zadovolje time što sam u nečemu slab, ali da od toga ne prave zlonamjernost, jer to je mana protivna mojoj naravi. No ipak se nekako i tješim. Prvo, time da je to zlo u kojemu sam poglavito našao načina da ispravim drugo jedno zlo koje bi se u meni bilo rodilo, a to je slavohleplje, jer to je nepodnošljiva mana kod svakoga tko se upušta u javne poslove.
Naime, kako nam pokazuju mnogi primjeri o napredovanju prirode, ona je, to jest priroda, učvrstila u meni druge prednosti time što je memorija bivala slabijom, a ja sam uspavljivao svoj duh i svoje prosudbe slijedeći trag drugih, kao što mnogi čine, ne koristeći svoje snage da su mi, zahvaljujući dobru pamćenju, tuđi pronalasci i tuđa mišljenja bili pred očima. Ja sam manje govorljiv, jer je spremište moje memorije čak bolje opskrbljeno potrebnim nego spremište pronalaženja novih stvari. Da mi je pamćenje bilo bolje bio bih brbljanjem probio uši svim svojim prijateljima, jer bi stvari o kojima se govori poticale ovo malo moći što je imam da njima upravljam i da ih rabim, a moje bi se govorenje sve više zagrijavalo i ne bi mu bilo kraja. To bi bila grehota, a dokaz su mi moji najprisniji prijatelji: čim im pamćenje dozove neku sadašnju stvar, oni svoje pričanje počinju toliko iz daleka, opterećuju ga nepotrebnim pojedinostima pa, ako je priča i dobra, oni tu njezinu dobru stranu jednostavno ubijaju. A, ako nije dobra, vama preostaje samo da proklinjete ili sreću što imaju takvo pamćenje ili nesreću što loše prosuđuju.
A svatko zna da je vrlo teško govor zaustaviti i prekinuti ga kad je uzeo zamah. Ni u čemu se ne ogleda snaga nekog konja kao kad ga hoćemo naglo zaustaviti. Čak i među onima koji razborito govore, vidim da ima takvih koji se ne žele ili se ne mogu zaustaviti u svom trku. Dok traže zgodnu točku kojom bi zaključili, oni i dalje nasumce naklapaju, vukući se u svom slinjenju kao oni koji su toliko slabi da se jedva drže na nogama. Navlastito su pogibeljni starci kojima je ostalo živo sjećanje na daleke stvari, ali se ne sjećaju koliko su puta istu stvar ponovili. Koliko sam lijepih priča vidio koje su postale dozlaboga dosadne u ustima nekog velikaša, budući da je njima već stotinu puta probio uši onima koji su ga slušali.
Drugo, time da se manje sjećam uvreda koje su mi učinjene. Morao bih imati šaptača3 kao Darije, koji je, da ne bi zaboravio uvredu koju su mu nanijeli Atenjani, naredio da mu skutonoša svaki put kad bi sjedao za trpezu dođe po tri puta ponoviti na uho: “Gospodaru, sjetite se Atenjana”.4 I time da mi se sva mjesta koja opet posjećujem i knjige što ih nanovo čitam smiješe svježom novinom.
Ne kaže se bez razloga da onaj u kojega nije čvrsto pamćenje ne bi smio ni pokušati biti lažljiv. Dobro znam da gramatičari prave razliku između reći laž i lagati, pa kažu da reći laž znači izreći lažnu stvar koja se drži za pravu i dodaju da značenje riječi lagati u latinskome, odakle je potekla naša francuska riječ5, vrijedi kao ići protiv svoje savjesti i da se prema tome tiče samo onih koji govore protiv onoga što znaju da jest, a o toj vrsti ljudi ja i govorim. Takovi izmišljaju od vrha do dna stvari mijenjajući i izvrćući ono što je zaista bitno.
Kad tako prema svojemu hiru mijenjaju i izvrću istu priču teško im je izbjeći da kad tad budu ulovljeni, jer teško da se stvar takva kakva jest, a ona se prva smjestila i usadila u pamćenje putem znanja i saznanja, neće opet pojaviti u mislima, istjerujući lažnost koja ne može biti na čvrstoj nozi niti tako uvriježena da okolnosti onoga što smo prvo naučili, koje se neprestano nameću duhu, ne bi učinile da se izgubi uspomena na ono što je nepravo, lažno i isprekrenuto. I zbog toga što zaista izmišljaju, a nema nikakva protivnog utiska koji bi razotkrio njihovu lažnost, čini im se da se stoga moraju manje bojati da će se prevariti. I još i ovo: zato što je to nešto što je prazno i neuhvativo, lako bježi iz pamćenja ako to pamćenje nije sigurno. I sâm sam s time često imao lijepog iskustva i to s onima koji se drže odluke da neće drugačije govoriti nego onako kako odgovara poslovima koje sklapaju i onako kako će se svidjeti velikima kojima se obraćaju. Budući da su okolnosti prema kojima određuju svoju čast i svoju savjest podložne neprestanim promjenama, i njihove se riječi moraju istodobno prema tome mijenjati; zbog toga se događa da za jednu te istu stvar sad kažu da je siva, a sad da je žuta, jednom čovjeku ovako, a drugom onako; a ako nekim slučajem svi ti ljudi postave na hrpu tako oprečna saznanja – na što se srozava to lijepo umijeće? Osim ostaloga, oni se sami nepromišljeno i često razobličuju, jer kakvo bi pamćenje morali imati da se sjete tolikih oblika koje su izmislili za jedan te isti predmet? I ja sam često sretao mnogo njih koji su željeli zadobiti glas u toj lijepoj vrsti domišljatosti, ali koji nisu razabrali da ako i do glasovitosti mogu doći, nikakva učina u tome ne može biti.
Doista, laganje je prokleta mana. Ljudi smo i jedan može držati drugoga samo za riječ. Kad bismo spoznali strahotu i težinu laganja gonili bismo ga ognjem i mačem s više prava nego druge zločine. Vidim da se ljudi često zaokupljaju bez prava razloga kažnjavanjem djece zbog nedužnih i sitnih pogrešaka i da ih kažnjavaju zbog nepromišljenih čina koji ne ostavljaju ni traga ni posljedica. Samo laganje, i nakon njega ustrajanje u tvrdokornosti čine mi se da su među onim zlima kojima bismo u svakoj prilici morali suzbijati i nastajanje i širenje.
Jer oni rastu zajedno s djecom. I kad jednom damo slobodnog maha jeziku, teško je i zamisliti koliko je nemoguće toga se osloboditi. Zato se i događa da vidimo ljude, koji su inače čestiti, kako su mu podložni i kako mu robuju. Imam jednog dobrog krojačkog djetića od kojega nikad nisam čuo istine, pa čak ni onda kad bi mu mogla korisno poslužiti. Kad bi kao istina i laž imala samo jedno lice, bili bismo u boljim odnosima, jer bismo uzimali da je izvjesno upravo ono što je obrnuto od onoga što kaže lažac. Ali, naličje istine ima sto tisuća lica i prostranstvo joj je bez granica.
Pitagorejci6 kažu da je dobro izvjesno i dovršeno, a zlo je beskrajno i neizvjesno. Tisuće putova odvode nas od cilja, a samo jedan k njemu vodi. Što se mene tiče, toliko mrzim taj porok da nisam siguran da bih se ikada mogao pomiriti sa svojom savjesti kad bih se od očite i strahovite pogibelji obranio pomoću bezočne i svečano izrečene laži.
Jedan od starih otaca7 kaže da smo u boljem društvu s psom kojega poznajemo nego s čovjekom čiji nam je jezik nerazumljiv. “Ut externus alieno non sit hominis vice.”8 A koliko li je tek jezik laganja manje druževan od šutnje.
Kralj Franjo prvi svog imena9 hvalio se da je na taj način kao u začarani krug postavio i tako smeo Francisca Tavernu, poklisara Francesca Sforze, milanskog vojvode, koji je bio nadaleko čuven sa svoje blagorječivosti. Ovaj je bio upućen da prenese ispriku svoga gospodara njegovu Veličanstvu u jednoj stvari koja je mogla imati krupne posljedice, a koja se sastojala u ovome što ću reći. Da bi održao barem neku vezu s Italijom, iz koje je bio otjeran, a poglavito u vojvodstvu milanskome, Kralj je odlučio na Vojvodinu dvoru držati jednog od svojih plemića; bio je to zapravo poklisar, ali vanjskim izgledom i držanjem običan čovjek, koji se gradio da je u Milanu radi svojih poslova. A Vojvoda, koji je mnogo više ovisio o Caru poglavito u vrijeme pregovora o ženidbi s njegovom nećakinjom, kćeri danskoga kralja, a sada kraljicom-udovicom lotarinškom, nije smio javno pokazivati da ima ikakve veze i dodire s nama, jer bi mu to znatno štetilo. Za taj posao pokazao se vrlo podobnim jedan milanski plemić, Kraljev dvorski konjušnik, po imenu Merveille. On je bio otposlan Vojvodi s tajnim vjerodajnicama, poklisarskim ovlastima i drugim preporukama tobože radi njegovih osobnih poslova.
Toliko je dugo bio kod Vojvode, da je to došlo Caru do ušiju pa je ovaj počeo naslućivati u čemu je bio njegov pravi posao, a to je, barem tako mi mislimo, bilo razlogom za ono što će se dogoditi poslije toga. Naime, pod izmišljenom izlikom nekog ubojstva i nakon niti dva dana suđenja, Vojvoda mu je usred noći dao odrubiti glavu. Gospar je Francisco, optužen nakon duga i iskrivljena pripovijedanja o svoj toj priči – jer Kralj se je zbog toga bio obratio svim kršćanskim vladarima i samom Vojvodi – bio saslušan na jutarnjem vijeću gdje je u prilog svojoj obrani iznio nekoliko naoko uvjerljivih dokaza o svemu tome, tvrdeći da ga je njegov gospodar uvijek držao samo kao svog podanika i plemića koji je došao u Milan kako bi se bavio svojim poslovima, da nikad nije djelovao drugačije nego kao takav. Čak je i tvrdio da nikad nije ni čuo da bi bio u službi Kralja koji ga nije ni poznavao, a kamoli da bi ga uzeo za poklisara. Kralj je na sve to uputio Vojvodinu poslaniku čitav niz prigovora i pitanja, napadajući ga sa svih strana i na kraju ga je posvema zbunio pitajući zašto je – kao kradomice – presuda izvršena noću. Na to je ovaj, u želji da nešto smišljeno kaže, smeteno odgovorio da bi – zbog poštovanja prema Njegovu Veličanstvu – Vojvodi bilo vrlo žao da se presuda izvršila usred bijela dana. Svatko može lako procijeniti kako je prošao kad se vratio kući nakon što se tako teško osramotio i to baš pred Kraljem Franjom u koga je bio tako istančan nos.10
Papa Julije Drugi bio je uputio poslanika Kralju Engleskome da ga pridobije protiv Kralja Franje. Kad je poslanik prenio ono što mu je bilo naređeno, a kako je engleski Kralj oklijevao sa svojim odgovorom zbog poteškoća na koje bi naišao u pripremama za borbu s tako moćnim Kraljem, pa je za to naveo i nekoliko razloga, poslanik u nezgodan čas rekne da je i on sâm razmišljao o tim poteškoćama i da ih je spomenuo Papi. Iz tih riječi toliko dalekih iznesenom prijedlogu, a taj je bio da ga odmah potakne na rat, Kralj engleski je izvukao prvi utisak o onome što će kasnije biti stvarnost, to jest da je taj poslanik po svojim sklonostima naklonjen francuskoj strani. I nakon što je o tome obavijestio Papu, oduzme mu sve što je imao i poslanik je jedva spasio živu glavu.11
Mišel de Montenj
1 U ranijim izdanjima Montaigne je bio dodao: Mogao bih o tome nadugo i lijepo pripovijedati, ali zasada je bolje da slijedim nit onoga što sam započeo. To “pripovijedanje” ćemo moći čitati u XVII, ii.
2 Platon, Kritija, CVIII.
3 U izvorniku stoji protocolle, jer se u starom kazalištu porte-cole ili protocolle, tj. “šaptač” sa svojom knjižicom u ruci miješao na pozornici među glumcima i bio istodobno i redatelj i šaptač.
4 Prema Herodotu, V, 105.
5 Lat. mentior, mentitus sum dalo je francuski mentir “lagati”.
6 Sljedbenici grčkog filozofa i matematičara Pitagore (582-496. pr. Kr.).
7 Sveti Augustin (354-430).
8 “Tako da dva čovjeka iz različitih naroda nisu ljudi jedan za drugoga.” Plinije, Nat. Hist., VII, 1. To je rečenica koju Juan Luis Vives (1492- -1540) navodi u svom komentaru za Augustinovu Civitas Dei, XIX, 7.
9 François Ier, francuski kralj (1494-1547), ratovao je u Italiji i osvojio Milan.
10 Ova je anegdota preuzeta iz Memoires braće Du Bellay, objavljenih 1569 (IV, 113-117). O junaku te priče, koji je odista postojao i zvao se Merveille ili Maraviglia, raspravu je napisao H. Bourilly u Bulletin italien de la Faculte des Lettres, Bordeaux, travanj 1906.
11 Primjer je preuzet iz Apologie pour Herodote Henrija Estiennea, XIV, 34. Henri Estienne ga je bio preveo iz Erazmova spisa De Lingua.
