Zakon odlučnosti i postojanosti ne pretpostavlja da se ne bismo morali zaštititi, koliko god je to moguće, od zala i nedaća koje na nas vrebaju niti da se ne bismo morali plašiti da nas ta zla ne pogode. Upravo obrnuto, sva poštena sredstva zaštite od zla su ne samo dopuštena nego i poželjna, a sav je posao odlučnosti u prvome redu u tome da strpljivo podnosi nedaće kojima nema lijeka. Tako da ni hitrost tijela ni rukovanje oružjem ne smatramo lošim ako služe da nas obrane od udaraca koji su na nas upravljeni.
Mnogo se vrlo ratobornih naroda u svojim borbama služilo uzmakom kao glavnom prednošću, a njihovo okretanje leđa neprijatelju bilo je opasnije nego da su ga u oči gledali.
Turci bi o tome mogli mnogo štošta reći.
A Sokrat, kod Platona, rugajući se Lahetu1, koji je ovako bio odredio bit hrabrosti: netremice stajati u svom bojnom redu pred neprijateljem, “Što, rekao je, zar bi bilo kukavički pobijediti ga prepuštajući mu prostor?!” Istodobno tome u prilog navodi Homera koji kod Eneje pohvalno govori o njegovu umijeću uzmicanja. Kad se Lahet predomislio i pripisao takvo ponašanje Skitima i općenito konjanicima, naveo mu je primjer pješakâ Lacedemonjana, pripadnikâ naroda koji je bolje nego itko drugi znao uporno se i hrabro pješice boriti.
Oni su se na dan Platejske bitke2, ne mogavši probiti perzijansku falangu, razdvojili i počeli uzmicati, kako bi, hineći bijeg, raspršili neprijateljsko mnoštvo. Na taj su način odnijeli pobjedu.
Što se tiče Skita, za njih se kaže3 ovo: kad je Darije pošao da ih podjarmi, njihovu je kralju upravio težak prijekor što neprestano uzmiče pred njim i izbjegava borbu. Na to Indatirs, jer tako se zvao, odgovori da to ne čini iz straha ni prema njemu ni prema ijednom živom čovjeku, nego da je to način kretanja njegova naroda koji nema ni obrađena polja ni gradove ni kuće koje bi morao braniti i bojati se da će neprijatelj od njih imati koristi. No, ako je u njega tolika žeđ za borbom, neka se približi i pogleda njihove stare grobove gdje će naći s kim će razgovarati.
Ipak, što se tiče topova, kad smo im jednom na udaru, a to se u ratu često događa, ne priliči se bježati kako bi im se izbjeglo, jer to ionako zbog njihove žestine i brzine držimo nemogućim. A više njih izazvalo je smijeh u svojih drugova zato što je od straha diglo ruku ili sagnulo glavu.
U pohodu što ga je car Karlo Peti poduzeo protiv nas u Provansi4, Markiz de Guast je bio pošao izvidjeti grad Arles i kad je iz zaklona, što mu ga je činila jedna vjetrenjača, izišao na otvoreno, opazili su ga gospodin Bonneval i vrhovni sudac agenske pokrajine, koji su se šetali kazalištem u areni.
Oni su ukazali na njega gospodinu de Villieru, zapovjedniku topništva, a ovaj za tili čas uperi u njega jednu kulevrinu5, i da rečeni Markiz nije opazio vatru kojom su potpaljivali top, pa da se nije bacio u stranu, bio bi platio glavom. A isto tako, nekoliko godina prije, Lorenzo de Medici, Vojvoda od Urbina, otac Kraljice Kraljeve majke6, opsjedao je Mondolfo, tvrdi grad u zemlji koju su nazivali Vikarijatom i, opazivši da prinose vatru topu koji je bio baš prema njemu okrenut, dobro je učinio što se strelimice kao guska bacio na zemlju, jer, da nije tako učinio, zrno, koje mu je prošlo tik uz glavu, bilo bi ga sigurno pogodilo u grudi. Pravo reći, ne mislim da se takvi pokreti čine nakon razmišljanja, jer, što može čovjek razmišljati o nižem ili višem ciljanju u takvim nepredvidivim slučajevima? Mnogo je lakše misliti da je upravo slučaj pogodovao njegovu strahu i da bi u drugoj zgodi možda bilo isto tako dobro baciti se u vatru u želji da se ona izbjegne. Moram priznati da se preplašim kad mi buka puščane vatre nenadano zagluši uši, i to na mjestu gdje joj se ne bih nadao, a vidio sam da se isto događa i drugima koji su mnogo hrabriji od mene.
Ni stoici7 ne misle da bi duh njihova mudraca mogao odoljeti svakom priviđenju ili sanjariji koja ga može obuzeti, ali on će je naprotiv uzeti kao prirodnu podložnost koja traži da on popusti pred gromkom tutnjavom iz neba ili, primjerice, pred velikim rušenjem i propašću što će učiniti da problijedi i da se snuždi. Jednako je i s drugim strastima, samo pod uvjetom da mu duh ostane zdrav i nedirnut, da prosudba u njegovu govoru ne bude dirnuta ni okrnjena, a on sâm da ne popusti pred strahom i uzbuđenošću. S onim koji nije mudrac događa se isto to u prvom dijelu, ali posve drugačije u drugome. Jer, trag onoga što je preživio u njemu nije samo površan nego se uvlači sve do samog sjedišta njegova razuma, nagriza ga i kvari, tako da on po njemu rasuđuje i prema njemu se ponaša. U ovom ćete stihu razabrati kako je pravo držanje mudrog stoika koje je rječito i učeno opisano: Mens immota manet, lachrima volvuntur inanes8. Mudri peripatetik nije lišen duševnih nemira, ali on ih zna obuzdati.
Mišel de Montenj
1 Lahet (L(chV, –htoV) je Platonov dijalog iz njegova mladenačkog opusa, u kojem sugovornici bezuspješno traže definiciju hrabrosti. Lahet je bio atenski vojskovođa koji je 418. pr. Kr. poginuo kod Mantineje.
2 Platejska bitka, nazvana tako po gradu Plateji (Plataia), gdje su Grci pod Mardonijem u kolovozu 479. godine pr. Krista pobijedili Perzijance.
3 Herodot, IV, 127.
4 Riječ je o upadu u Provansu što ga je izveo Karlo V. 1536. Anegdota je preuzeta iz Memoires braće Du Bellay (izd. 1569, VII, 129).
5 Colouvrine je mali top.
6 Katarina Medici, majka Karla IX. i Henrika III. Primjer je naveden prema talijanskom povjesničaru Francescu Guicciardiniju (Povijest Italije, XIII, 2).
7 Ovaj je odlomak veoma sličan navođenju Aula Gelija, a Augustin ga citira u De civitate Dei, IX.
8 “Čvrst i nepomičan stoji i zalud su suzne mu oči.” Vergilije, Eneida, IV, 449 (prijevod B. Klaića). Stih navodi sveti Augustin u svojoj De civitate Dei (IX, 4) iz koje Montaigne crpi svoje misli o stoicima i peripateticima.
