Kao da nam je dodir gubav, mi kvarimo svaku stvar koja nam dođe ruku iako su sve te stvari po sebi i lijepe i dobre. Možemo tako uhvatiti vrlinu da će ona postati manjkava ako je zagrlimo odveć grubom i nasilnom željom. Oni koji kažu da u vrlini nikad nema prekomjernosti, to više da prestaje biti vrlinom ako je pretjeranost u njoj, samo se igraju riječima:
Insani sapiens nomen ferat, aequs iniqui,
Ultra quam satis est virtutem si petat ipsam1.
To je vrlo tanahna i domišljata misao filozofije. Može se i zaneseno voljeti vrlinu i preko mjere se predati nekoj pravednoj stvari. S time se slaže i glas Božji: “Ne budite mudriji više nego što treba, ali budite mudri s mjerom”2.
Vidio sam jednog od najvećih koji je nanio štetu dobru glasu svoje vjere zato što se iskazivao većim vjernikom nego su bili svi drugi ljudi njegova soja3.
Volim umjerene i blage naravi. Neumjerenost prema samom dobru, ako me i ne vrijeđa, čudi me i ne znam kako bih je krstio. Ni primjer Pausanijine4 majke, koja je dala prvi glas o djelovanju svojega sina i prva se nabacila kamenom za njegovu smrt,5 ni onaj diktatora Postumija, koji je dao pogubiti svojega [sina] kojega je mladenački žar zanio da uspješno napadne neprijatelja, i to prije nego mu je to bojno pravilo nalagalo, 6 ne čine mi se toliko pravednima koliko čudnima. Niti volim niti bih preporučio da se slijedi tako gruba i tako skupo plaćena vrlina.
Strijelac koji promaši cilj isto je tako slab kao i onaj koji se do cilja strijelom ne dobaci. Jednako mi očima smeta kad naglo pogledam u blješteće svjetlo kao i kad odmah pogledam u sjenu. Callicles, u Platona7, kaže da je krajnost filozofije štetna i preporučuje da joj se ne podajemo preko granica koje znače dobitak; kaže da je dobra i lako prihvatljiva kad je uzimamo s mjerom, ali da na kraju čini čovjeka divljim i poročnim, čini da ne vodi računa o vjeri i zajedničkim zakonima, čini ga mrziteljem građanskog društva, neprijateljem ljudskih sklonosti, nepodnošljivim svakoj političkoj vlasti i dovodi ga do toga da nije kadar ni drugome ni sebi pomoći, pa ga svatko može nekažnjeno pljuskati. I dobro kaže, jer u svojoj krajnosti ona dokida našu prirodnu slobodu i skreće nas, svojim dosadnim cjepidlačenjem, s lijepog i ravnog puta koji nam je priroda zacrtala.
Osjećaji što ih gajimo prema svojim ženama i te kako su opravdani; pa ipak teologija ih nastoji obuzdati i umanjiti. Čini mi se da sam nekoć čitao kod svetoga Tome8 jedno mjesto gdje osuđuje brak između srodnika na zabranjenom stupnju srodstva i gdje između drugih razloga navodi da postoji opasnost da će ljubav prema takvoj ženi biti neumjerena: jer, kaže, ako se tu nađe u svojoj punoći i savršenosti muževa ljubav kakva mora biti, pa kad joj još dodamo ljubav koju nosimo prema svojti, nema dvojbe da će taj novi teret ljubavi takva muža odvesti preko granica razuma.
Znanosti koje postavljaju pravila tome kako će se ljudi ponašati, a to su u prvom redu teologija i filozofija, miješaju se u sve. Nema te stvari, pa ma kako bila osobna i tajna, koja će izmaći njihovu pogledu i naredbama. Dobro čine oni koji podvrgavaju kritici9 tu njihovu slobodu. A upravo žene do mile volje njima govore o svojim stvarima i o svojoj golotinji, a stid im ne dopušta o tome govoriti liječniku. Zato hoću o teologiji i filozofiji muževima, ako još ima tako tvrdokornih, ovako reći10: da je i sam užitak koji doživljavaju u dodiru svoje
žene za osudu ako se pritom ne poštuje umjerenost; da se u tome može upasti u preveliku slobodu i razvrat jednako kao i kod nezakonite veze. Ta besramna milovanja na koja nas u toj igri navodi naša uspaljenost ne samo da su neprimjerena, nego su i štetna za naše žene. Pustite ih barem da se besramnosti nauče iz jedne druge ruke. One su uvijek dovoljno budne prema našim prohtjevima. Ja sam u tome uvijek bio prirodan i jednostavan.
Brak je vjerom propisana i bogoljubna veza; eto zašto užitak što ga u njemu nalazimo mora biti suzdržan, ozbiljan i popraćen izvjesnom mjerom strogoće: to mora biti donekle razumna i savjesna strast. I, budući da je njezina osnovna svrha rađanje, ima ih koji dovode u sumnju to pravilo onda kad više nema nade za taj plod ili kad su žene prešle neku dob ili su trudne, pa misle da je tada dopušteno od njih tražiti snošaj11. To je, po Platonovu mišljenju12, ubojstvo. Neki narodi13, a među ostalima i Muhamedanci, zaziru od odnosa s trudnom ženom, a neki i s onom koja ima mjesečnicu.14 Zenobia15 je sebi puštala muža samo za jedan susret, a zatim bi ga puštala da se klati uokolo za sve vrijeme njezine trudnoće, pa bi mu tek nakon poroda dopustila da joj opet priđe.16 To je dobar i plemenit primjer valjana braka. Najvjerojatnije je Platon od nekog pjesnika, koji je bio željan takvih užitaka, pokupio onu priču17 o Jupiteru, kako je Jupiter jednog dana u neodoljivu žaru tako silovito nasrnuo na svoju ženu da nije mogao dočekati da dođe do postelje, pa ju je povalio na pod i tako, u žestini sladostrašća, zaboravio velike i važne odluke što ih je zajedno s drugim bogovima tek bio donio na svom nebeskom dvoru; a poslije se hvalio da mu je taj put bilo slađe nego kad ju je razdjevičio krijući se od njezinih roditelja.
Kraljevi su perzijski dovodili svoje žene prigodom velikih gozbi, ali, kad bi ih vino počelo i preveć pregrijavati i kad je valjalo pustiti uzde strastima, slali bi ih u njihove odaje kako ne bi bile svjedocima njihove pretjerane požude, a umjesto njih bi dovodili druge žene prema kojima nisu bili vezani poštovanjem. 18 Sva zadovoljavanja i sve naklonosti ne nahode se kod svih ljudi. Epaminonda je dao u ropstvo jednog raskalašenog mladića, a kad ga je Pelopida zamolio da ga njemu za ljubav oslobodi, on je odbio i predao ga jednoj svojoj djevojci koja ga je molila za istu milost, govoreći: To može biti nagrada prijateljici, ali vojskovođi nikako ne priliči.19 Kad je Sofoklo
bio pretorom zajedno s Periklom i kad bi slučajno vidio da prolazi neki lijepi dječak, znao bi reći Periklu: “Vidi, vidi, krasnog li dječaka. – Da, bio bi dobar nekome drugome, ali ne pretoru, jer u pretora moraju biti čiste ne samo ruke nego i oči.”20
Car Alius Verus odgovorio je svojoj ženi, kad mu se tužila da se predaje ljubavi s drugim ženama, da on to prigodimice svjesno čini zato što se brakom naziva nešto što je časno i puno dostojanstva, a ne lude i niske požude.21 A i stari crkveni pisci22 po časti spominju ženu koja je odbacila svog muža jer se nije htjela podavati njegovu ludovanju u zadovoljavanju njegovih odveć razbludnih požuda. Nema, dakle, niti jedne dopuštene strasti u kojoj bi pretjerivanje i neumjerenost mogli izbjeći osudi.
Ali, kad dobro promislimo, nameće nam se pitanje nije li čovjek jadna životinja? Čim mu je dano da po svojoj prirodi uživa u jedinom cjelovitom i čistom zadovoljstvu, on se sav predaje tome da iz njega izbaci razum; ništa mu nije dovoljno, pa ili vještački ili uz nastojanje povećava svoju slabost:
Fortuna miseras auximus arte vias23.
Ljudska se pamet odista ludo dovija kako bi umanjila broj i blagost strasti koje nam pripadaju, jednako onako kako se marljivo trudi u iznalaženju varki kojima nam hoće zlo lijepim prikazati i zamazati oči pred njim u želji da ga lakše podnosimo. Kad bih ja mogao upravljati, pošao bih drugim putem i možda bih postao toliko jak da ga mogu obilježiti. Jednako tako ni oni koji nam liječe duše i tijela, kao da su se dogovorili, ne nalaze drugog puta prema ozdravljenju, niti lijeka za bolesti tijela i duše, osim kroz patnje, boli i kazne; bdijenja, post, kostrijet, daleka i teška izagnanstva, doživotno tamnovanje, šibe i druge pečali uvedene su samo s tom svrhom; ali opet samo pod uvjetom da to doista budu patnje i da u njima bude nepodnošljive gorčine i da se nikako ne dogodi kao onome Galionu24 što je bio prognan na otok Lezb; naime, kad su u Rimu doznali da ondje provodi vrijeme u uživanju i da ono što su mu dali za kaznu njemu postaje provod, predomisliše se i narede da se vrati svom domu, pored svoje žene, kako bi podesili njegovu kaznu svojoj odluci. Jer, kad bi nekome post ojačao zdravlje, kad bi mu riba bila tečnija od mesa, to više ne bi bila spasonosna kazna; kao što ni u onom drugom liječenju25 droge nemaju učina kod onoga koji ih uzima sa slašću i zadovoljstvom. Bol i čemer su ono što služi liječenju kako ga oni provode. Čovjek koji bi prihvatio rabarbar kao nešto svakodnevno, pokvario bi djelovanje te biljke; dakle, ono što će nam ozdraviti želudac mora biti nešto što će ga ozlijediti; a ovdje se griješi prema općem pravilu da se bolesti liječe s pomoću protivnosti, a tu26 se bolest liječi drugom bolešću.
Takvo se gledanje donekle odnosi i na ono drugo uvriježeno staro mišljenje da vjerujemo da ćemo biti zahvalni
nebesima i prirodi tako što ćemo počinjati pokolje i biti čovjekoubojice; a to je općenito prihvaćeno u svim religijama.
Još za vrijeme dok su živjeli naši očevi, car je Murat, kad je zauzeo Istam27, dao pobiti šest stotina mladih Grka kao žrtvu prinesenu duši njegova oca kako bi ta mlada krv poslužila u iskupljenju pokojnikovih grijeha.28 I u novim zemljama, otkrivenim u naše vrijeme, koje su još djevičanski čiste u usporedbi s našima, takvi su običaji posvuda rašireni; svi se njihovi kumiri napajaju ljudskom krvlju, i to često uz različite primjere strahovita užasa. Ljudi se živi spaljuju i kad su napola pečeni, izvlače ih iz živa žara da bi im iščupali srce i utrobu.
Druge, čak i žene, žive deru i oblače se u još krvavu kožu od koje čine krabulje za druge. I nisu rijetki primjeri postojanosti i odlučnosti, jer ti bijedni ljudi, spremni za žrtvu, starci, žene, djeca, idu po nekoliko dana prije skupljati milostinju kao prinos žrtvovanju i pristupaju klanju pjevajući i plešući zajedno sa svima drugima.29 Poklisari kralja meksičkoga, u želji da Fernandu Cortezu30 prikažu veličinu svoga gospodara, rekoše mu da on ima trideset vazala, od kojih svaki može skupiti sto tisuća boraca i da stoluje u najljepšem i najtvrđem gradu koji postoji pod suncem i dometnuše da svake godine prinosi na žrtvu pedeset tisuća ljudi. I doista, govorilo se da je bio u ratu s nekim velikim susjednim narodima, i to ne samo kako bi očvrsnuo mladež svoje zemlje, nego u prvom redu kako bi u ratnim zarobljenicima imao dovoljno ljudi za žrtvovanje. Drugom su prigodom, u nekoj varoši, u znak dobrodošlice rečenom Cortezu, odjednom žrtvovali pedeset ljudi. Reći ću još nešto. Kad je Cortez pobijedio neke od tih naroda, poslaše glasnike da ga upoznaju i predlože mu savez, a glasnici mu učiniše tri vrste darova ovim riječima: “Gospodine, evo ti pet robova; ako si velik i jak bog i ako se hraniš mesom i krvlju, pojedi ih, a mi ćemo ti dovesti još takovih; ako si blag bog, evo ti tamjana i pera; a ako si čovjek, uzmi ovo ptica i plodova što ti ih poklanjamo”31.
Mišel de Montenj
* * * * *
1 “Mudrac bi prozvao se ludim, a pravednik nepravde krivcem, / ako bi nad mjeru pravu poželio uzornu krjepost.” Horacije, Epistulae, I, vi, 15 (prijevod Jurja Zgorelca).
2 “Non plus sapere quam oportet sapere, sed sapere ad sobrietatem.” Poslanica apostola Pavla Rimljanima, 12, 3. Montaigne je dao urezati tu rečenicu u jednu od greda svoje knjižnice.
3 Pretpostavlja se da je Montaigne ovdje mislio na kralja Henrika III, koji je bio pristupio bratovštini isposnika-bičevatelja, tzv. Flagelanata. Glasovita je izjava pape Siksta V. kardinalu Joyeuseu o tom francuskom kralju: “Nema toga što vaš kralj ne čini i ne bi učinio samo da postane redovnikom, ni toga što ja nisam učinio samo da to ne budem.”
4 Pausanija, zapovjednik spartanske vojske, pobijedio Perzijance kod Plateje; zbog sudjelovanja u uroti helota živ zazidan.
5 Podatak uzet iz Diodora Sicilskoga, XI, 45.
6 Također iz Diodora Sicilskoga, XII, 19; usp. i kod Valerija Maksima, II, vii, 6.
7 Gorgija, str. 353 francuskog izdanja iz 1546.
8 Summa (Secunda Secundae, quaest. 154, art. 9).
9 U izvorniku stoji: qui syndiquent leur liberte.
10 U prijašnjim je izdanjima bilo dodano: jer prijeti velika opasnost da će se u svoj toj poplavi riječi izgubiti…
11 U ranijim izdanjima: Ja sam uvjeren da je mnogo bolje tada se suzdržati.
12 Zakoni, VIII.
13 Indijanci iz Dariéna, prema Historia de las Indias (III, 18), što ju je 1553. napisao López de Gómara, a Fumée ubrzo preveo na francuski. 14 Za ovaj je navod Montaigne mogao poznavati djela Guillaumea Postela (1510-1581), francuskog poligrafa i velikog poznavatelja bliskoistočnih zemalja, a poglavito njegovu Histoire des Turkes, objavljenu 1575 (str. 90 i 120).
15 Zenobia, kraljica Palmire od 266. do 272.
16 Taj podatak donosi Trebelije Polion (Trebellius Pollio), rimski pisac iz IV. stoljeća (Historia Augusta, XXX). Zenobijina se čistoća često navodi kod kompilatora iz XVI. st.: Ravisius, Fulgosius, Sabelicus i dr.
17 Republika, III, 390. Međutim, Platon to mjesto preuzimlje iz Homerove Ilijade, XIV, 294.
18 Prema Plutarhovim Bračnim uputama (XIV), koje je preveo La Boétie.
19 Iz Plutarhovih Državničkih uputa, IX.
20 Ciceron, De officiis, I, 40.
21 Elije Sparcijan (Alius Spartianus), rimski povjesničar iz Dioklecijanova doba, Historia augusta. Navod se ponavlja kod kompilatora XVI. st., a poglavito u Guevarinom Horloge des princes.
22 Ponajprije Eusebije iz Cesareje (265-340), grčki teolog i biskup u Cesareji, u svojoj Histoire ecclesiastique, IV, koja donosi povijest kršćanstva do 323.
23 “Vještački smo otežali jadne putove svoje sreće.” Propercije, III, vii, 32.
24 Junije Galion iz Tacitovih Anala (VI, 3): “…a jer se prigovaralo da će lako podnositi progonstvo na glasovitom i prijatnom otoku Lezbu, što ga je sam bio izabrao, bude dovučen u Rim i zatvoren u kućama magistrata” (prijevod Jakova Kostovića).
25 Tj. u liječenju tijela.
26 Tj. kod liječnika dušâ.
27 Tj. tijesno dardanelsko.
28 Prema navođenju bizantskog povjesničara Laonikosa Halkondylesa (1452-1490) i njegovoj Povijesti u deset knjiga, koje je na francuski preveo Vigenere.
29 Iz prijevoda Gómarine Histoire generale des Indes, II, 7.
30 Hernán Cortés, španjolski osvajač Meksika (1485-1547).
31 Sve su te pojedinosti navedene prema Istoria di Don Fernando Cortes,
tj. mletačkom Cravalixovu prijevodu Gómarina djela iz 1576.
