Blagi narator
(govor prilikom dobijanja Nobelove nagrade – I dio)
1.
Prva fotografija koju sam doživjela na svjesnom nivou bila je slika moje majke iz vremena prije mog rođenja. Nažalost, fotografija je crno-bijela, što znači da su brojni detalji izgubljeni, ostaviviši iza sebe samo sive oblike. Svjetlo je nježno, i pada kiša, vjerovatno je u pitanju proljetno svjetlo, sasvim sigurno ono koje procuri kroz prozor i okupa prostoriju jedva primjetnim sjajem. Mama sjedi pored našeg starog radija, koji je imao zeleno magično oko i dva dugmića – jedan je bio za podešavanje zvuka, a drugi za traženje stanice. Taj radio je kasnije, kroz djetinjstvo, postao moj veliki prijatelj; na njemu sam saznala o postojanju svemira. Okretanjem dugmeta od ebanovine bi se pomjerile osjetljive antene u čijem bi se dosegu onda našle razne stanice – Varšava, London, Luksemburg, i Pariz. Međutim, ponekad zvuk ne bi bio najjasniji, kao da su antene negdje između Praga i Njujorka, ili Moskve i Madrida, upadale u crne rupe. Kad god bi se to desilo, sva bih se naježila. Vjerovala sam da mi se kroz taj radio obraćaju razni sunčevi sistemi i galaksije, da pucketaju i pjevuše i prenose mi važne podatke, a ja ih nisam mogla dešifrovati.
Kada bih, kao mala djevojčica, pogledala tu sliku, bila sam uvjerena da je mama mene tražila kad god bi okretala dugmiće našeg radija. Poput osjetljivog radija, prodirala bi u beskonačna polja svemira, pokušavajući da sazna kad ću i odakle doći. Njena frizura i odijelo (bluza sa lađa izrezom) otkrivaju kada je slika nastala – ranih šezdesetih. Pogleda zakovanog negdje van kadra, blago pogrbljena žena vidi nešto što osobi koja će kasnije gledati fotografiju nije dostupno. Kao dijete, zamišljala sam da je ona tu zapravo gledala kroz vrijeme. Na slici se zapravo ništa ni ne dešava – to je fotogafija stanja, a ne procesa. Žena je tužna, naizgled izgubljena u mislima, naizgled izgubljena.
Kada sam ju kasnije pitala u vezi te tuge – a to sam činila mnogo puta i uvijek dobijala iste odgovore – majka bi rekla da je bila tužna jer se ja još nisam bila rodila, a već sam joj nedostajala.
„Kako ti mogu nedostajati ako još uvijek nisam stigla?“ upitala bih.
Znala sam da ti može nedostajati neko koga si izgubio, i da čežnja nastaje zbog gubitka.
„Ali može se desiti i obrnuto,“ odgovorila je. „Ako ti neko nedostaje, to znači da postoji.“
Ova kratka razmjena misli, koja se desila u ruralnom području u zapadnoj Poljskoj kasnih šezdesetih, ta razmjena između moje majke i mene, njenog malog djeteta, je zauvijek ostala u mojim sjećanjima i dala mi dovoljno snage za cijeli život. Uzdigla je moje postojanje van granica običnog, materijalnog svijeta, van slučajnosti, van uzroka i posljedica i zakona vjerovatnoće. Prenijela je moje postojanje van granica vremena, tako slatko blizu vječnosti. U mom dječijem umu, tada sam shvatila da u meni postoji mnogo više nego što sam mogla zamisliti. I da, čak i kad bih rekla „ja sam se izgubila“, ipak bih to počela riječima „ja sam“ – a to je najvažnija i najneobičnija kombinacija riječi na svijetu.
I tako mi je jedna mlada žena koja nikad nije bila religiozna – moja majka – podarila nešto što su neki zvali dušom, time me opremiviši sa najvećim naratorom ovog svijeta: blagim naratorom.
2.
Svijet je tkanina koju svakodnevno vezemo na velikim razbojima podataka, rasprava, filmova, knjiga, tračeva, malih anegdota. Danas je doseg ovih razboja ogroman – zahvaljujući internetu, skoro svako može biti dio procesa, preuzeti ili odbiti odgovornost, s ljubavlju ili s mržnjom, u dobru ili zlu.
Dakle, kako razmišljamo o svijetu i – možda još bitnije – kako o njemu pripovijedamo ima ogroman značaj. Ako ne ispričamo što se desilo, ono prestaje da postoji i iščezne. Ovo vrlo dobro znaju ne samo istoričari već i (možda ponajviše) sve vrste političara i tiranina. Onaj ko posjeduje i tkaje priču je glavni.
U ovo doba naš problem, čini se, leži u činjenici da još nemamo spremne priče, ne samo za budućnost, već i za konkretnu sadašnjost, za super-brzu transformaciju današnjeg svijeta. Nemamo jezik, nemamo poglede iz različitih perspektiva, nemamo metafore, mitove, ni nove basne. Ali vidimo česte pokušaje da se skupe zahrđale, anahronističke pripovjetke koje se ne uklapaju s budućnošću kakva je zamišljena, bez sumnje pod pretpostavkom da je nešto staro bolje od ničega novog, ili pod pokušajem da se na ovaj način nosi sa ograničenjima naših vlastitih horizonata. Jednom rječju, nemamo nove načine da ispričamo priču o svijetu.
Živimo u stvarnosti polifoničkog pripovijedanja u prvom licu, i srećemo se sa polifoničim zvukovima sa svih strana. Pod „prvim licem“ mislim na one priče koje se usko okreću oko ega pripodvjedača koji, manje ili više direktno, samo piše o sebi ili kroz sebe. Odredili smo da je ovaj tip perspektive jednog pojedinca, ovaj unutrašnji glas, najprirodniji, najljudskiji i najiskreniji, čak i ako se suzdržava od šireg pogleda. Tako začeto pripodvijedanje u prvom licu tkaje u potpunosti jedinstven šablon kakvog nigdje nema; to je posjedovanje osjećaja autonomije kao pojedinac, posjedovanje svijesti o sebi i svojoj sudbini. S druge strane, to takođe podrazumijeva postavljanje suprotnosti između sebe i svijeta, a takva suprotnost može dovesti do izolacije.
Smatram da je pripovijedanje u prvom licu karakteristično za savremene poglede u kojima pojedinac preuzima ulogu subjektivnog centra svijeta. Zapadna civilizacija je do velike mjere zasnovana i oslanja se upravo na to otkriće unutrašnjeg sebe koje čini jedno od naših najvažnijih mjerila stvarnosti. Ovdje je čovjek glavni glumac, a njegov se sud, iako je jedan od mnogih, uvijek ozbiljno shvata. Čini se da su priče istkane u prvom licu među najvećim otkrićima ljudske civilizacije: čitaju se sa strahopoštovanjem i daruje im se puno povjerenje. Ovakva vrsta priče, kada svijet vidimo kroz oči nekog, jedinstvenog unutrašnjeg ega, gradi posebnu vezu sa pripovjedačem koji od svog slušatelja traži da sebe stavi u njegovu jedinstvenu poziciju.
Ne može se potcijeniti uticaj koji je pripovijedanje u prvom licu imalo na književnost i uopšteno na ljudsku civilizaciju – u potpunosti su prepravili priču svijeta tako da više nije mjesto na kojem djeluju heroji i božanstva nad kojim nemamo nikakvog uticaja, već mjesto za ljude poput nas, sa vlastitim istorijama. Lako nam je da se poistovijetimo sa ljudima koji su nam slični, a to, zauzvrat, proizvodi novu vrstu emocionalnog razumijevanja između pripovjedača priče i čitatelja ili slušatelja osnovanog na empatiji. A ovo, po samoj svojoj prirodi, ujedinjuje i eliminiše granice; lako je izgubiti se u romanu s granicama između ega pripovjedača i ega čitatelja, a takozvani „upijajući roman“ zapravo računa s tim da ta granica bude mutna, za čitatelja koji će kroz empatiju postati pripovjedač na neko vrijeme. Tako je književnost poslala teren za razmjenu iskustava, agora gdje svako može ispričati svoju sudbinu ili podariti glas svom alter egu. To je, dakle, demokratski prostor – svako može nešto reći, svako može stvoriti glas za sebe. Nikad u istoriji čovječanstva nije bilo toliko pisaca i pripovjedača. Samo trebamo da bacimo pogled na statistiku da se u to uvjerimo.
Kad god idem na sajmove knjiga, vidim koliko se na svijetu objavljuje knjiga koje se bave upravo ovim – „autorskim sobom“. Instinkt za izražavanjem bi mogao biti jednako snažan kao i instinkti koji nam čuvaju život, a najviše se iskazuje kroz umjetnost. Svi želimo biti primijećeni, želimo se osjetiti izuzetnim. Današnja popularna književnost se uglavnom sastoji od pripovjetki kategorijā „ispričaću vam svoju priču“, „ispričaću vam priču o mojoj porodici“, ili jednostavno „ispričaću vam gdje sam bio/la“.
Ovo je fenomen širokog opsega i baš zbog toga danas mi svi univerzalno imamo pristup pisanju, a mnogi ljudi steknu sposobnost, koja je nekad bila rezervisana za rijetke, da se izraze riječima i pričama. Paradokalno je, međutim, to što je ova situacija slična horu koji se sastoji samo od solo izvođača, glasova koji se bore za pažnju, gdje svi putuju istom putanjom te jedni druge nadglasuju. Znamo sve što se o njima ima znati, možemo se poistovijetiti sa njima i proživjeti njihove živote kao da su naši vlastiti. Ipak, neobično često, čitateljsko iskustvo je nepotpuno i razočaravajuće, jer se ispostavi da iskazivanje autorskog „unutrašnjeg sebe“ baš i i ne garantuje univerzalnost. Čini se da je ono što nam nedostaje dimenzija priče koju nazivamo parabola, iz razloga što je heroj parabole od početka „sam svoj“, to je osoba koja živi u određenim istorijskim i geografskim uslovima, a koja, istovremeno, odlazi van granica tih opipljivih sfera, pri čemu postaje Sveprisutni Obični Čovjek. Kad neko prati nečiju priču napisanu u romanu, može se poistovijetiti sa sudbinom opisanog lika i smatrati njihovu situaciju svojom vlastitom, dok se u paraboli mora riješiti svoje „različitosti“ i postati Običan Čovjek. U ovoj zahtjevnoj psihološkoj operaciji, parabola sjedinjuje naša iskustva i svakoj različitoj sudbini pronalazi zajedničkog činioca. Svjedok našoj, trenutnoj bespomoćnosti je činjenica da smo mahom izgubili parabolu iz svojih vidika.
Možda kako se ne bi ugušili u mnoštvu naslova i prezimena, počeli smo književno zvjersko tijelo da dijelimo na žanrove, prema kojima se odnosimo kao prema različitim kategorijama sporta, gdje su pisci izvanredno istrenirani igrači.
Generalna komercijalizacija književnog tržišta dovela je do podjele na grane: sada postoje sajmovi i festivali ovog ili onog tipa književnosti, potpuno odvojeno, stvarajući klijentelu čitatelja koji su željni da se zatvore u sobu sa krimićem, fantastikom ili naučnom fantastikom. Važna karakteristika ovakve situacije je to što se ono što je trebalo služiti samo kao pomoć prodavačima knjiga i bibliotekarima pri organizaciji ogromne količine objavljenih knjiga po policama i kao orijentacija čitateljima na širokim prostranstvima ponude, umjesto toga pretvorilo u apstraktne kategorije ne samo za već postojeća djela, već kojom se sami pisci vode pri svom stvaralaštvu. Sve više više, rad u okvirima žanrova postaje kao kalup za torte koji proizvodi veoma slične rezultate, pri čemu se njihova predvidljivost smatra vrlinom, a banalost nekim postignućem. Čitatelj zna šta da očekuje i dobije upravo ono što je htio.
Oduvijek sam se intuitivno protivila takvim uređenjima, budući da vode ograničenju autorske slobode, protivljenju eksperimentaciji i prelasku van granica koji su nužna kvaliteta stvaralaštva generalno. Takođe uklanjaju bilo kakav vid ekscentričnosti iz stvaralaškog procesa, bez koje umjetnost ne bi postojala. Dobra knjiga ne mora da žustro podržava svoju generičku pripadnost. Podjela na žanrove je rezultat komercijalizacije književnosti kao cjeline i efekat ophođenja prema njoj kao da je roba na prodaju koju treba brendirati i označiti i tako dalje, slično kao i kod drugih izuma savremenog kapitalizma.
Danas imamo veliko zadovoljstvo da svjedočimo nastanku potpuno novog načina pripovijedanja priča svijeta i to kroz doseg serijala na ekranima, na tajnom zadatku da nas uvedu u trans. Naravno, ovaj način pripovijedanja odavno postoji u mitovima i Homerovim pričama, a Herakle, Ahilej ili Odisej su prvi heroji serijala. Ali nikad prije ovaj način nije zauzimao toliko prostora niti je ikad prije imao toliko moćan uticaj na kolektivnu maštu. Prve dvije decenije dvadeset i prvog vijeka nepobitno pripadaju tim serijalima. Njihov način pripovijedanja priče o svijetu (i samim time našeg poimanja svijeta) je revolucionaran.
U današnjoj verziji, serijali nisu samo proširili naše učešće u pripovjetkama u sferi vremena, stvarajući različite tempoe, ogranke i aspekte, nego su nam predstavili i vlastita, nova uređenja. Budući da u mnogim slučajevima ima zadatak da drži pažnju gledatelja koliko god je to moguće, narativ serijala umnožava svoje niti i utkiva ih na takve nevjerovatne načine da kad ne zna kud će i kako će dalje, vraća se starim pripovjedačkim tehnikama koje su nekad ugrožavale klasične opere, deus eks mahine. Stvaranje novih epizoda često uključuje totalni, ad-hoc remont psihologije likova, tako da se mogu bolje prilagoditi razvoju događaja priče. Lik koji je na početku bio nježan i rezervisan kasnije postaje osvetoljubiv i nasilan, a sporedni likovi postaju glavni, dok glavni lik, za kojeg smo se već vezali, gubi značaj ili zapravo na naš užas potpuno nestaje.
Mogućnost pravljenja sljedeće sezone stvara potrebu za „otvorenim krajem“ u kojem slučaju ne postoji način da se potpuno ostvare ili proslave misteriozne stvari nazvane katarzom – katarzom, koja je prije predstavljala unutrašnju transformaciju, ispunjenje i užitak nastalih usljed vlastitog učešća u radnji priče. Zbog takvog zapleta, a ne zaključka tj. stalnog odlaganja nagrade koju katarza pruža, gledatelji postaju zavisni i hipnotisani. Fabula interrupta, koja je davno izmišljena i dobro poznata iz Šeherzadinih priča, se hrabro vratila kroz serijale, mijenjajući pri tom našu subjektivnost i uzrokujući bizarne psihološke efekte, odvajajući nas od naših života, hipnotišući nas poput nekakvog psihostimulansa. Istovremeno, serijali su se urezali u novi, izduženi, haotični ritam svijeta, u njegov haotični način komunikacije, njegovu nestabilnost i neusiljenost. Danas je ova forma pripovijedanja ta koja na najkreativnije načine traži novu formulu. U tom smislu se u serijalima obavlja ozbiljan posao na budućim narativima kao i na reformaciji priče kako bi se bolje uklopila u našu novu stvarnost.
Iznad svega, živimo u svijetu koji ima previše kontradiktornosti i činjenica koje jedna drugu isključuju, i strastveno se bore jedna protiv druge.
Naši preci su vjerovali da bi pristup znanju ljudima podariti ne samo sreću, blagostanje, zdravlje i bogatstvo, već bi i stvorilo jednako i pravedno društvo. Ono što je svijeu nedostajalo, u njihovim umovima, jeste sveprisutna mudrost koja bi prirodno nastala iz informacija.
Jan Amos Komenski, veliki pedagog iz sedamnaestog vijeka, skovao je termin „pansofija“ koji je definisao kao potencijalno sveznanje, univerzalno znanje koje bi u sebi sadržavalo svu moguću spoznaju. Ovo je, prije svega, bio san o informacijama koje su dostupne svima. Zar ne bi pristup činjenicama o svijetu transformisao jednog nepismenog seljaka u mudrog pojedinca svjesnog sebe i svijeta oko sebe? Zar ne bi lak pristup znanju značio da bi ljudi postali razumni, da bi svoje živote vodili spokojno i mudro?
Kada se internet prvi put pojavio činilo se kao da bi se ova ideja konačno mogla pretvoriti u djelo. Vikipedija, kojoj se divim i koju podržavam, se Kominskom, kao i brojnim filozofima sličnih razmišljanja, mogla učiniti kao ispunjenje sna čovječanstva – sada možemo stvarati i primati enormnu količinu podataka koji se besprekidno dodaju i nadopunjuju, a koji su nam demokratski dostupni sa skoro svakog mjesta planete Zemlje.
Ostvareni san čovjeka često razočara. Ispostavilo se da ne znamo kako da se nosimo sa tolikom količinom informacija, i umjesto da nas to ujedini, generalizuje i oslobodi, to nas je razdijelilo i zatvorilo u pojedinačne, male balone, stvorivši pritom mnoštvo priča koje su međusobno nekompatibilne ili su čak otvoreno neprijateljski nastrojene, i namjerno napadaju i ljute jedna drugu.
Dalje, Internet, koji je potpuno i neprikosnoveno predmet trgovinskih procesa i koji je posvećen monopolistima, kontroliše gigantske količine podataka koji se ne koriste pansofijski, za širi dostup informacijama, nego, suprotno tome, služi iznad svega za programiranje ponašanja korisnika, kao što smo i naučili nakon afere Kembridž Analitika. Umjesto da oslušnemo harmoniju svijeta, čuli smo kakofoniju zvukova, nepodnošljivu statičku buku iz koje očajnički želimo razabrati neku tišu melodiju, pa čak i neki najslabiji takt. Poznati Šekspirov citat nikad nije bolje pristajao ovoj kakofoničnoj, novoj stvarnosti: sve više i više, Internet je bajka koju kazuje mahnitac, puna vike i pomame (prevod Mate Maras).
Istraživanja političkih naučnika nažalost protivrječe intuicijama Jana Amosa Kominskog koje su bile zasnovane na uvjerenju da što su informacije o svijetu univerzalnije dostupne, političari bi više koristili razum i donosili odluke nakon dužeg razmatranja. Ali ispostavilo se da stvari nisu baš tako jednostavne. Informaciije nas mogu preplaviti, a kompleksnost i dvosmislenost dovode do svakojakih odbrambenih mehanizama – od poricanja do potiskivanja, pa čak i do bijega u jednostavne principe pojednostavljenog, ideološkog razmišljanja u okviru političkih stranaka.
Kategorija lažnih vijesti postavlja nova pitanja u vezi fikcije. Čitatelji koje su konstantno varali, lažno informisali ili zavodili su polako počeli da stiču specifičnu neurotičnu idiosinhraziju. Reakcija na toliku iscrpljenost beletristikom bi mogla značiti enorman uspjeh publicistike, koja nad našim glavama u ovom velikom informacijskom haosu viče: „kazaću ti istinu, i samo istinu“ i „moja je priča zasnovana na činjenicama“.
Fikcija je izgubila povjerenje čitatelja budući da je laganje postalo opasno oružje masovnog uništenja, uprkos tome što je kao sredstvo primitivno. Često mi postavljaju sljedeće skeptično pitanje: „da li je ovo što ste napisali stvarno tačno?“ I svaki put osjetim da to pitanje sluti kraju književnosti.
Ovo pitanje, koje je iz perspektive čitatelja sasvim naivno, autorovom uhu zvuči apokaliptično. Kako da odgovorim? Kako da objasnim ontološki status Hansa Kastorpa, Ane Karenjine ili Vini Pua? Takav tip čitateljske znatiželje smatram regresijom civilizacije. Ona predstavlja oštećenje naše multidimenzionalne sposobnosti (konkretne, istorijske, ali i simboličke, mitske) da učestvujemo u lancu događaja koji se naziva našim životom. Život čine događaji, ali se oni pretvaraju u iskustvo samo onda kada ih možemo interpretirati, pokušati ih razumjeti ili posuditi im neko značenje. Događaji su činjenice, ali postaju neobjašnjivo drukčiji zbog iskustva. Iskustvo je to, a ne neki događaj, iz kojeg nastaje materija naših života. Iskustvo je činjenica koja se može interpretirati i smjestiti u sjećanje. Takođe ukazuje na određeni temelj koji imamo u našim umovima, na duboku strukturu oznaka prema kojima možemo razgranati svoje vlastite živote i izanalizirati ih potpuno i pažljivo. Vjeujem da je mit taj koji nosi funkciju te strukture. Svi znaju da se mitovi nikada nisu stvarno desili, ali se njihove priče uvijek nastavljaju. Sada ne žive samo kroz avanture antičkih heroja, već polako ulaze i u sveprisutne i najpopularnije priče savremenog filma, igrica i književnosti. Životi stanovnika planine Olimp su se prenijeli na Dinastiju, a odvažne podvige heroja sada izvodi Lara Kroft.
U ovoj žarkoj podjeli na istine i laži, priče naših iskustava koju stvara književnost posjeduju vlastitu dimenziju.
Nikada me bilo kakva jasna podjela između fikcije i nefikcije nije nešto puno veselila, osim ako ne uzmemo da je takva podjela deklarativna i proizvoljna. U moru raznih definicija fikcije, ona koju ja najviše volim je takođe i najstarija, i dao ju nam je Aristotel: fikcija je uvijek neka vrsta istine.
Takođe sam uvjerena u razliku između istinite priče i izmišljene radnje koju je definisao pisac i esejista E.M. Forster. Rekao je da kada kažemo „kralj je umro, a zatim i kraljica“, to je priča. Ali kada kažemo „Kralj je umro, a za njim i kraljica, od tuge“, to je izmišljena radnja. Svaka fikcionalizacija uključuje prelazak od pitanja „šta se onda desilo?“ u pokušaj razumijevanja zasnovanom na našem ljudskom iskustvu: „zašto se to tako desilo?“
Književnost počinje sa tim „zašto“, čak i kad bismo na to pitanje uporno odgovarali jednim običnim „ne znam“.
Samim tim književnost postavlja pitanja čiji se odgovori ne mogu naći na Vikipediji, budući da to zalazi van sfere običnih informacija i događaja, i direktno se odnosi na naša iskustva.
Moguće je da roman i književnost generalno sagledano, pred našim očima, postaju nešto sasvim periferno u poređenju sa drugim oblicima pripovijedanja. Postoji šansa da će težina slike i novi oblici direktnog prenošenja iskustva – kroz film, fotografiju, virtuelnu stvarnost – postati podobna alternativa za tradicionalno čitanje. Čitanje je komplikovan psihološki i percepcijski proces. Da pojednostavimo: prvo se najneuhvatljiviji sadržaj iscrta i iskaže, pretvara se u znakove i simbole, a zatim se „dekodira“ iz jezika u iskustvo. To zahtijeva određenu intelektualnu kompetenciju. Iznad svega, zahtjeva pažnju i koncentraciju, vještine koje su sve rjeđe u današnjem svijetu gdje je ljudima vrlo lako skrenuti pažnju.
Čovječanstvo je prešlo dug put kad se radi o načinima komunikacije i dijeljenjem ličnih iskustava, od usmenog predanja, koje se oslanjalo na živu riječ i ljudsko pamćenje, do gutenberške revolucije, kada su se priče mahom počele prenositi pisanim putem i na taj način bivale prepravljene i šifrovane da bi se mogle reprodukovati bez daljnih promjena. Najznačajnije dostignuće ove promjene je to da smo počeli razmišljanje poistovjećivati sa jezikom, sa pisanjem. Danas se nosimo sa revolucijom na sličnom nivou, kada se iskustvo može prenijeti direktno, bez pomoći pisanog medija.
Više nema potrebe ni da se vodi dnevnik sa putovanja kada jednostavno možete nešto uslikati i te slike poslati putem drušvenih medija u svijet, odjednom i svima. Nema potrebe da se pišu pisma, kad je lakše nekoga nazvati. Zašto čitati debele romane kad se umjesto toga možeš prepustiti televizijskoj seriji? Umjesto da odeš u grad sa prijateljima, bilo bi bolje da se igra igrica. Čitati autobiografiju? Nema potrebe, jer pratim živote poznatih i slavnih na Instagramu i znam sve o njima.
Nije čak ni slika ta koja je tekstu najveći suparnik, kao što smo mislili u dvadesetom vijeku kad nas je zabrinjavao uticaj televizije i filma. Najveći suparnik je zapravo potpuno drugačija dimenzija svijeta u kojoj se direktno vodimo našim čulima.
Olga Tokarčuk
Prevela sa engleskog: Sara Kosmajac
Nastaviće se
