Umjesto da se ubiju, ljudi idu na posao.
Tomas Bernhard (1931-1989)
Trideset tri minute u Herlenu
hodaš uokolo
i tražiš –
ni sam ne znaš što.
pokušavaš
držati riječi podalje od misli,
ali ne uspijevaš.
one zuje nečujno
i roje se
kao rasut mravinjak u proljeće.
a onda – duf!
pred tobom najednom
Ukleti Holandez!
iz vlage izranja trg,
mrk, drevan,
izgažen.
po njemu brza čeljad
mokra, nujna,
smrknuta,
u vječnoj borbi
kao sv. Juraj sa zvijerima
zapetih kišobrana.
cunami tamnih kapi
što stižu odasvud
gasi i najmanju iskru govora…
još krug il’ dva
i eto te pod kupolom
nove autobusne postaje.
čovjek je sretan samo dok putuje.
Nakon Brojgela
što je ostalo nakon Brojgela?
lica koja su tjerala lisice kroz snijeg
i vrtjela se na seoskoj svadbi
sada vade sendviče iz aktovki,
ispod koštanih okvira
prate burzovne rezultate.
ali poslije svih ispaljenih plotuna
poslije solilokvija i helebardi
između pure i lonca
radi li se još uvijek o istom rastojanju?
kad pogledam kroz prozor vlaka
u ovaj oskudan pejzaž
osjetim se kao sluškinja
u drugom stanju.
Le rouge et le noir ili Slovo o pomirbi
tog ljeta
tamanili smo naporne komarce
i mirili crne i crvene Hrvate.
između dva gutljaja
hladnog karlovačkog
upitao sam skulirano Lilit,
najpoželjniju koludricu južno od Sežane,
zašto Crkva nikad nije javno
osudila ustaštvo?
rekla mi je da sam zelen
za ozbiljne teme i da povijest nije materija
za agnostike i bedake,
al’ da će svejedno koliko odmah
nazvati onog „Bozanićevog momka“,
jer navodno postoje spisi
koji ukazuju na baš suprotne stvari!?
pitao sam i što je s tzv. štakorskom linijom
Sv. Jeronima HCZ-a,
ali me ona zaokupljena mobilteliranjem
u visoke sfere ka(p)toličke hijerarhije
više jednostavno nije mogla čuti.
krenuo sam zato mic-po-mic
prstima po bedrima
preplanulim kao inkunabule
skrojene od glatke i štavljene
djevičanske kože,
ali tu me takvom silinom
dočekao njezin slobodni dlan,
da sam u trenutku okajao
Teodozijev Edikt, Luterove teze
i sve odluke Nikejskog koncila.
povukao sam se na balkon
i skrušeno zapalio cigaretu.
kao razdijeljeno crnim češljem
nebo iznad Brača
nikad nije izgledalo ljepše.
Pozdravi iz Tel Aviva
sve mlade Izraelke
čvrste su i preplanule
kao aubergines.
uglavnom
nose rejbanke
i uglavnom su trudne.
neke za sobom potežu
i po troje sinova dok četvrtog
in utero miluju po ćeli.
sve da bi ih
– koliko sutra već –
spremno oplakivale
negdje na Zapadnoj obali,
u Cezareji ili u Jafi,
osim ako u međuvremenu
ne postanu poduzetnici
u Haifi, rabini u Jeruzalemu
ili piloti El Ala.
Srpske kontese u Prustovoj Potrazi za izgubljenim vremenom
pojave se tako
najednom riboglave,
na nekoj gozbi gdje ih čovjek
najmanje očekuje,
a onda namah prhnu
naprasno i zloslutno
i zauvijek nestanu,
kao one Rundekove črne tice,
negdje u bespućima
smiješne, ili one druge
manje smiješne
strane povijesti.
međutim, veličina je ipak
važna, upozoravaju nas
tabloidi, a njima je danas
i te kako vjerovati,
jer junaštvo malih naroda
iskri jošte tek u tim prokuhanim
očima što vrebaju iz mraka
davno ugaslih ognjišta.
uglavnom, dug je put
do versajske dvorane s ogledalima,
dug put do rozih buržujskih popluna
u stanu na Bulevaru Hauzman 102.
što da se radi, drugovi?
uskliknuo bi nestrpljivo ekonomist,
sociolog, filozof i vožd
Vladimir Iljič Uljanov.
čekati, čekati i samo čekati!
Damir Šodan
Herlen – Gradić u pokrajini Limburg u Nizozemskoj, rodno mjesto Tomasa Bernharda.
www.polja.rs
