Anatomija Fenomena

Pjesnik koji je pjevao za proljeća [Tema: Antić]

miroslav antic

 

Piše: Žarko Đurović

Miroslava Antića (1932.) nazivali su ”mokrim bratom” iz Mokrina. Boemijom i pijanlucima najviše je ugrožavao sebe, ali je svojim stvaralačkim darom nadvisivao sredine u kojima je živio. Bio je posjednik neslućenog dara i energije, koje je samo smrt mogla ukrotiti. Zbirkom pjesama za mlade ”Plavi čuperak” i zbirkom poezije ”Mit o ptici” uvrstio se u red najvećih pjesnika na tlu bivše Jugoslavije u drugoj polovini prošlog vijeka.

Pamćenje samo za sebe za stvaraoca mnogo ne znači. Ako ono dobije imaginativnu osnovu i ako od nje potiču mnoge amplitude duha, možemo reći da je ono svrhovito i životno. A za pamćenje je važno da putuje kroz vrijeme, sačuvavši u njemu one trenutke koji domašajem obuhvataju najdalje trenutke prošlosti. Reći ćemo da je to djetinjstvo, budući da se iz njega vjerno rađaju slike i prve važnije spoznaje.

Život Miroslava Antića je jedno veliko djetinjstvo. I onda kad je zakoračio u punu stvaralačku zrelost, ono je predstavljalo crpku koja je napajala bogate stvaraočeve svjetove. Najviše one koje su nadahnute maštom. Mislim da je kod Antića ona bila stožer jedne fine unutrašnje prozračnosti. Rekao bih nešto nalik snu, sa brzim prelaskom iz jednog osjećanja u drugo, ne remeteći pri tom svoje značenjske upitanosti.

POZNANSTVO S PJESNIKOM

Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznijet pjesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pjesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana prije toga, izrekao najlaskavije ocjene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

Petar Kerečki, predsjednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

– Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba, na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja. Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtijevao da i mi zajedno sa ”uljezom” napustimo klupske prostorije. To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”, koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac. Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je, usljed narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

Antić se obratio šefu smjene sa molbom da, iako priveden, recituje stihove, prvo Jesenjinove, a poslije svoje. Ovaj mu je uslišio molbu.

Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi). Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pjesnika, zaboravljajući na službene obaveze. Antić je recitovao Jesenjinovu pjesmu ”Pismo ženi” da bi se tome recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pjesmom ”Šemsa”. Recitovao sam i ja pjesmu sličnog sadržaja, svoju.

Odobrovoljeni šef smjene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.

– Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.

– Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo, održavao sam bliske odnose sa Antićem. Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo, sastajali i tamo gdje je radio u ”Dnevniku” kao novinar, u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade.

PJEVANJE U ZNAKU MAGNOVENJA

Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu. Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu, a poslije za film, slikarstvo, novinarstvo. Bio je zaljubljenik raznih borilačkih vještina – boksa, džu doa… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih vještina. Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali, pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumijem.

Antić je imao preveliku energiju za jedan život. Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cijena takvog življenja.

Mislim da je živio magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pjesničko nadahnuće. Prezent i futur kod njega su uvijek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je pročitali njegovu knjigu ”Mit o ptici” i uvjeriti se koliko je tajanstveno imanentno našem biću. Ptica je središte toga tajanstva. Let njeno suštastvo. Nebo vječni izazov.

Možda se Antićevo shvatanje vremena i života poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog osjeća se potreba u traganju za vremenom, što je ujedno i traganje za samim sobom. Dvije su stvari za biće nužne. Da se trenucima transferira vječnost. Tako prisvojeno vrijeme postaje pobijeđeno vrijeme. Ptica kao simbol u Antićevoj poeziji ima takvo označenje.

Pomenuli smo Antićevu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pjesničkih djela koja su, sva bezmalo, našla blisko utočište kod brojnog čitateljstva. Posebno zbirka za djecu ”Plavi čuperak”, doživjevši mnoga izdanja i nesuzdržane pohvale. Niko vrijeme zaljubljivanja nije tako vjerno i tako kristalisano dočarao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a riječi kao prenosioci subjekta, profilišu ono najljepše što se talasa u mlađahnom biću. To je ono stanje kad želja želju pretiče. Baš u tom preticanju žive zanos i smisao. U zbirci ”Plavi čuperak” želja se preobraća u taj zanos. A mi znamo da je zanos najljepša karika života. Otuda tolika jagma mladeži za ovim djelom.

Kad smo već kod djela ovog pisca, pomenimo ”Plavo nebo”, ”Koncert za 1001 bubanj”, ”Roždenstvo tvoje”, ”Nasmejani svet”, ”Boje i reči”… Tu su i filmovi ”Doručak sa đavolom”, ”Sveti pesak”, ”Široko je lišće”, ”Strašan lav” i drugi.

BRŽE OD ŽIVOTA

Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar. Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika.

http://www.most.ba/103/085.aspx

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.