Platon ili prozak? Šopenhauer!

Svi znamo priču o Volteru Vajtu. Dobrica kojeg su čitav život iskorištavali, srednjoškolski profesor hemije kome je najbolji drug ukrao ideju i obogatio se na njoj saznaje da mu je preostala još godina dana života. Prvobitni šok i očaj preobražava se u osjećanje enormne slobode. Volter shvata da je čitav život živio onako kako drugi žele. Sa tim je gotovo. No more Mr. Nice Guy.

Volter postaje genije zla.

A što radi jedan psihijatar kada se suoči sa sopstvenom smrtnošću?    O tome nam pripovijeda američki psihoterapeut, bivši predavač na Stenfordu Irving Yalom. Dakle,dr Džulijus Hercfeld, alterego autora saznaje da je neizlječivo bolestan i odlučuje da se pozabavi jedinim promašenim slučajem svoje karijete, “anksioznim narcisom” I kompulzivnim zavisnikom od seksa Filipom Slejtom.

Na svoje čuđenje otkriva da je Filip postao drugačija ličnost pod uticajem Šopenhauerove filozofije,i to ga zaintrigira.

Uopšteno govoreći, većina

zapadnih psihoterapeutskih sistema ima za cilj stvaranje “prilagođenog” pojedinca koji uspješno funkcioniše unutar zadanih mehanizama društvene igre. Ronald Laing tvrdi : “Mi smo toliko utonuli u društvene fantazam – sisteme da ih smatramo za stvarnost. Vidimo sjenke a držimo ih za suštine.” Živimo dakle modernu verziju Platonovog mita o pećini. Paskalov čovjek se plašio samoće, čovjek današnjice se plaši tišine. Zaglušeni smo bukom raznovrsnih gadgeta, opsjednuti efikasnošću ( “kako biti uspješan”, “kako se zaljubiti”, “kako preboljeti raskid”, “kako živjeti u sadašnjosti”…)

Pred tom tiranijom uspješnosti manje se pitamo “zašto” kao da je pitanje o smislu života izašlo iz mode.

Po Raselu  Šopenhauer je neka vrsta disidenta u istoriji filozofije.Ne mogavši da podnese slavu svog arhineprijatelja  Hegela održao je samo jedno javno predavanje i nakon toga se povukao u neveseli samački život u Frankfurtu.

Kao ličnost Artur je bio spektakularno neurotičan. Njegov otac je izvršio samoubistvo a dva brata pokazivala znake ozbiljnih duševnih poremećaj. Samo ga je golemi misaoni rad sprečavao da psihički potpuno ne potone. U svom radu je anticipirao egzistencijalne teme dosade, tjeskobe i besmisla koje će dominirati filozofijom i književnošću XX vijeka. “Bez njega bismo imali drugačijeg  i slabijeg Frojda, Ničea, Vitgenštajna”. Mnogi misle da je njegova filozofija beznadežna. To je pogrešno shvatanje. Za one sasvim površne koji nisu svjesni svog očajanja ona to možda i jeste. Za nas koji smo iskusili teške egzistencijalne krize ona je potencijalno ljekovita.

Za većinu neurotičara, bez obzira kom varijetetu pripadali karakteristično je ekstremno osjećanje ugroženosti sopstvenog “ja”. Ono što psihoterapija  čini jeste svojevrsna promjena optike, dolazak do novog vidnog kuta poput brušenja stakla (ne slučajno Yalom je napisao i roman o Spinozi)  Patnja time naravno ne iščezava potpuno ali dobija kontekst, prestaje da bude besmislena. Kada se patnja potpuno i do kraja spozna ona na neki način prestaje to da bude.  Vasiona je ravnodušna prema našim nedaćama.Nije to naročito prijatno saznanje. Šopenhauer je bespoštedan mislilac: “Život je mizerija. Riješio sam da ga provedem razmišljajući o tome” Njegova filozofija često je pogrešno interpretirana, pa čak i od onih koji bi se mogli nazvati njegovim učenicima. Uzmite ovaj pasus iz Ničeovog “Zaratustre” : “Odista, pogriješili su oni koji su govorili o volji za život. Jer ono što ne postoji ne može željeti,a ako postoji, kako bi moglo tek htjeti da postoji?” Ono što Niče previđa je da je ovdje volja za život tek približan izraz za nešto što se jedva može i misliti.

Ne zamišlja se tu na prapočetku nekakvo “ništa” koje bi htjelo da bude već je u pitanju aproksimacija život=volja=patnja. Stara tema koju je budizam elaborirao. No pošto smo mi zapadnjaci i meditacija baš i ne odgovara našem stilu života Šopenhauer nalazi rešenje u estetskoj kontemplaciji. Po njemu, patnja iščezava onda kad intelekt prestane da služi individualnoj volji. Tada se volja povlači i preostaje ono što Šopenhauer naziva “čistim subjektom saznanja”. 

Teško je objasniti kako se to dešava. Postoji izvjesna sličnost sa ulaskom u prvu jhanu (misaono zadubljenje) klasičnog budizma čime se u svojim radovima bavio prof. Veljačić. O Šopenhauerovim neurozama napisano je bezmalo koliko i o njegovoj filozofiji. Lombrozo je čak govorio da sam naslov njegovog kapitalnog djela “Svijet kao volja i predstava,” odražava izvjesnu “šizoafektivnu podvojenost”. Poslije radova Vilhelma Rajha, Junga, Fukoa i Lainga taj “tvrdi” pristup u psihijatriji je napušten. Poznati crnogorski psihijatar Mirko Peković u jednom tekstu se pita da li je melankolija uistinu bolest  ili povlastica nadarenih. Njegov je zaključak da mizantropija i melankolija nisu nužno abnormalnost već prirodno stanje otmenog duha probuđenog da živi među mediokritetima. Sve se na ovom svijetu plaća, pa i superiornost duha.

Jakov Daković