Hronike Otpora

Pleme: kratka predistorija Letrističke internacionale (1946–1951)

Prolog

„Petnaest godina ranije, 1952, četvoro ili petoro ne baš uglednih Parižana, rešilo je da istraži zastarevanje umetnosti… Ukazala se prilika za nov napad…“ — Gi Debor, predgovor za četvrto italijansko izdanje Društva spektakla, 1979.

„Fenomen, u to vreme potpuno nov i koji je, prirodno, za sobom ostavio svega nekoliko tragova, bio je prost princip, prihvaćen od svih, da više ne može biti ni poezije, niti umetnosti i da treba pronaći nešto bolje.“ — Gi Debor, Panegirik, 1989.

„Svako je dete mnogih očeva. Postojao je otac koga smo mrzeli i to je bio nadrealizam. I postojao je otac koga smo voleli i to je bila dada. Bili smo deca i jednog i drugog.“ — Mišel Bernštajn, 1983.

„Negatorsko i provokativno nasilje njihove frazeologije nadmašuje sve što su prethodne epohe ostavile za sobom – osim, možda, de Sada, Lotreamona i dade.“ — Le Monde, 14. februar 1968.

„Nismo svi bili prevaranti i lopovi – Berna je to sigurno bio – ali, morali smo da živimo, a da u isto vreme ne radimo. Gledali bi vas kao idiota, ako biste imali posao; tih dana, to jednostavno nije dolazilo u obzir. Gubili biste poštovanje.“ — Žan-Mišel Menzion, Pleme (Jean-Michel Mension, La Tribu, 1998; Tribe 2002)

„Život Situacionističke internacionale ne može se razdvojiti od Sen-Žermen-de-Prea i klime koja je tamo nekada vladala. Letristička internacionala je za štab izabrala kafe Moano, u donjem delu ulice Fur, gde se povezala s do tada neopredeljenim mladim revolucionarima. Droge, alkohol i devojke (naročito maloletne) bili su deo folklora Letrističke internacionale, kao što govore i neke parole iz tog vremena, koje su se, začudo, ponovo pojavile na zidovima Pariza u maju 1968: ’Nikada ne radi!“, ’Etar je besplatan’ ili ’Pustite nas da živimo!’“ — Elijan Bro (Éliane Brau, članica Plemena), Le Situationnisme ou la nouvelle internationale, 1968., navedeno u Mension, Tribe, str. 33.

Kratka predistorija LI

Gi Debor, glavni protagonista ove priče, rođen je 28. decembra 1931, u Parizu, u porodici teško pogođenoj Velikom depresijom. Bilo je to vreme velikih društvenih previranja, uspona fašizma, masovnih štrajkova, Narodnog fronta, građanskog rata u Španiji. Bez oca je ostao već u četvrtoj godini; sve do izbijanja Drugog svetskog rata, živi s majkom u Parizu; onda odlaze na jug. Budući autor „antifilmova“, prorok „ukidanja svih otuđenih oblika komunikacije“, pa tako i filma, ratne godine provodi u Pou i filmskoj Meki, Kanu.

Godine 1950, posle polaganja prijemnih ispita za Univerzitet, Debor prelazi iz Kana u Pariz. Ali, ne upisuje nijedan fakultet. Majci javlja da je sve u najboljem redu. Vreme provodi u beskrajnim lutanjima, diskusijama i napijanju s delinkventima, odbeglim maloletnicama i drugim sumnjivim elementima s leve obale Sene. Svakom mladom čoveku, prethodno zaraženom plemenitim virusom negacije, klima koja je tamo vladala morala je izgledati kao jedini pravi izbor:

„Bila su to deca bez korena, pristigla iz svih delova Evrope. Mnogi nisu imali dom, roditelje, dokumenta. Za pandure, njihov legalni status je bio ’skitnica’. Zato su pre ili kasnije završavali u zatvoru La Sante. Živeli smo na ulicama i po kafeima, kao čopor divljih pasa. Imali smo sopstvenu hijerarhiju, sopstvene zakone. Studenti i ljudi sa stalnim zaposlenjem držani su na odstojanju. Bilo je u redu vređati turiste koji su tamo dolazili da zure u ’egzistencijaliste’. Uvek nam je uspevalo da nabavimo loše vino i hašiš iz Alžira. Delili smo sve.“[1]

To društvance je mahalo svojom negacijom kao zastavom, direktno izazivajući zvaničnu idelogiju patriotizma i Obnove. To, sa ove distance, može izgledati čudno: takav stepen odbijanja mogao bi se očekivati u situaciji sličnoj onoj koja je u Evropi vladala posle Prvog svetskog rata. Preživeli mladi borci i oni još mlađi, tada su mogli da gledaju samo kako se na vlast vraćaju iste one snage i vrednosti koje su i dovele do Velike klanice. Nije bilo ničeg pozitivnog što bi pružalo makar tračak nade u budućnost i bolji svet. Ali, Drugi svetski rat je bio i borba protiv fašizma, koja je, slabije ili jače, ujedinila najraznorodnije društvene snage. Istinski heroizam i iskustvo solidarnosti iz vremena antifašističke borbe postali su moćno demagoško sredstvo u izgradnji posleratnog evropskog poretka. U Obnovu i Izgradnju budućnosti trebalo je stupiti isto kao i u borbu protiv fašizma: smelo i zajednički. Čudesni tehnološki skok, koji je usledio odmah posle rata, ovog puta namenjen svakom domaćinstvu, kao i širom otvorene dveri opšte participacije u potrošnji, trebalo je da daju nova krila tom optimizmu. Ali, to je ipak bila samo propagandna slika. Kao i uvek, svakodnevno, neherojsko preživljavanje drastično je odudaralo od blistavih prizora iz filmskih žurnala, i odvijalo se po sopstvenim zakonima, u isti mah podležući i prkoseći vlasti i njenoj propagandi. Ali, u jednom sićušnom delu Pariza, ograničenom na nekoliko ulica iz Sen-Žermen-de-Prea, ta demagogija nije imala baš nikakvu prođu.

Godine 1950, taj duh je, sebi u čast, priredio još jedno gala veče. U pozivnici za Veliki skup propaliteta, od 13. marta, Serž Berna (Serge Berna) je pisao:

„PROPALITETI… Nazivaju nas mangupima, što svakako jesmo. Mi smo ništa i to zaista mislimo: APSOLUTNO NIŠTA i čvrsto smo rešeni da NE BUDEMO OD BILO KAKVE KORISTI. ’Pristojni ljudi’ ne prestaju da nam tupe: ’RADI! PREUZMI ODGOVORNOST! BUDI USPEŠAN!’ USPEŠAN U ČEMU? U KOM POSLU? POD KAKVIM USLOVIMA? Naš moto glasi: AKO HOĆEŠ DA NEGDE STIGNEŠ, NE NAPUŠTAJ SEBE! NESPOSOBNE, BESKORISNE, DOKONE I OFUCANE BARSKE MUŠICE! Pozivam vas da se međusobno upoznate i preporučite, na VELIKOM SKUPU PROPALITETA, koji će se održati u Domu Naučnog društva, u ulici Serpent broj 8, 15. marta 1950, s početkom u 20.15 časova. U raspravi na temu ’Vrline impotencije’, učestvovaće sledeće osobe: Serž Berna, levičarski sifilističar; Moris-Pol Kut, pojedinac i Žak Patri, bivši dominikanac. Radiće i šank, a piće je besplatno, baš kao i Madlen Orbah. Večernja toaleta obavezna!“[2]

Iako velikim delom samonikla i autentična, ta posebna mikroklima je nastala i pod dejstvom nekih moćnih spoljnih agenasa. Postojao je makar jedan pristup, koliko-toliko vidljiv u širem okruženju – iako opet ograničenom na levu obalu Sene („nikada nismo prelazili na desnu stranu“, svedočio je kasnije jedan od pripadnika Plemena) – za koji je ta grupa mladih ljudi imala sluha: to je bio letrizam, „avangarda avangarde“, kako ga je preporučivao njegov osnivač i glavni teoretičar, Isidor Isu.[3]

Isu je bio jedva nešto stariji od svojih budućih učenika i učenica. Ideju o letrizmu doneo je sa sobom iz Rumunije i gromoglasno je predstavio u Parizu, odmah posle Drugog svetskog rata, 1946. Nastao kao opozicija nadrealizmu skamenjenom oko Bretona, letrizam se vratio korenima: totalnoj diverziji nad jezikom, u maniru najranije dade, one iz ciriškog Kabarea Volter. „Bili smo protiv moći reči, protiv moći…“, objašnjavao je Žil Volman (Gil J Wolman), jedan od Isuovih učenika i kasniji Deborov saveznik.

U svom manifestu iz 1947, Uvod u novu poeziju i novu muziku, Isu je, slično kao i nekada dadaisti, naglasio vezu između napada na strukturu i funkciju jezika (ne samo na rečnik) i odbacivanja unapred zacrtanih društvenih uloga:

„REČI, svojim mehanizmom, fosilizacijom, stabilnošću i starenjem, razbijaju naš ritam, ubijaju našu osećajnost… Učimo se rečima kao što se učimo dobrom ponašanju. Bez reči i manira nemoguće je pojaviti se u društvu. Napredovanje u ovladavaju rečima omogućava napredovanje u društvu… Reči nivelišu… ISIDOR ISU ukazuje na put koji vodi s one strane REČI i ODRICANJA: na SLOVA. On će tako stvoriti osećanja uprkos jeziku, radi zadovoljstva sâmog jezika… Razbićemo reči na slova.“ (Introduction à une Nouvelle Poésie et une Nouvelle Musique, 1947)

U praksi, taj pomak s kalupa reči na slobodne čestice slova, nije značio mnogo: to je donelo nešto eksperimentalne poezije, komičnih glasovnih improvizacija i grubih, minimalističkih likovnih radova. Ali, glavno Isuovo oružje, zapaljivi eseji i pamfleti, bavili su se i drugim temama. On se pre svega obraćao „mladima“, što nije imalo toliko veze sa uzrastom koliko sa odnosom prema vladajućim društvenim vrednostima:

„Mladom nazivamo svaku osobu, bez obzira na uzrast, koja se još nije spojila sa svojom društvenom funkcijom, koja se bori da zadrži polje aktivnosti koje stvarno želi i odbija karijeru u okviru svake druge, unapred pripremljene situacije ili oblika rada… Oni koji već znaju gde im je mesto i vole ga, bez obzira da li su proleteri ili kapitalisti, spadaju u pasivne, zato što ne žele da se izlože riziku ulice. Oni imaju posede i decu, koje moraju sačuvati. Mladi, koji nemaju šta da izgube, sada kreću u napad. Oni su avantura!“[4]

Sličnu poruku nosili su i ostali Isuovi eseji, među kojima su najpoznatiji Rasprava o nuklearnoj ekonomiji: Pobuna mladih (Traité d’Économie Nucléaire. Le Soulèvement de la jeunesse,1949) i Isu ili Mehanika žene (Isou, ou la mécanique des femmes, 1949; „seksualni priručnik za potrebe mlade generacije“, koji je odmah bio zabranjen). U situaciji kada su se neki dadaisti iz prve generacije valjali u staljinističkom blatu (kao Isuov zemljak, Cara), a nadrealisti bavili tumačenjem horoskopa, nije teško zamisliti kakav su odjek takve poruke mogle imati kod elemenata razabacanih između kafea Moano i Zlatno burence.

Drugo oružje bilo je već pomalo posustala umetnost skandala. Sticajem okolnosti, čemu su donekle doprineli i poplava rashodovane vojne snimateljske opreme i pojava jeftinih radio tranzistora, letristi su tome dodali i film. Godine 1951. Isu je snimio svoj prvi film, Rasprava o prljavštini i večnosti, koji je na svaki način hteo da prikaže na festivalu u Kanu. Tog leta tamo se okupila prilično brojna letristička formacija. Pošto film nije bio prihvaćen, letristi su zapretili da će minirati festival serijom skandala. Onda je, na intervenciju Žana Koktoa i još nekoliko mlađih reditelja, film ipak bio prikazan, da bi na kraju dobio i „Nagradu za avangardni film“, izmišljenu na licu mesta. U publici se nalazio i tada osamnaestogodišnji Gi-Ernest Debor. Iako je već bio upućen u Isuove tekstove i druge domete, ta projekcija je označila prekretnicu. Odmah je usledio direktan kontakt, tako da Debora možemo videti na fotografijama razuzdane letrističke grupe, snimljenim već narednih dana, na ulicama Kana, gde su letristi tog leta bili glavna, nezvanična atrakcija.

Ubrzo posle filma, usledio je i Isuov tekst Rasprava o prevari i večnosti u oblasti spektakla, koji je očigledno imao veliki uticaj na mladog Debora:

„Pre svega, smatram da je film prevelik. On je debeo. Dostigao je svoje granice, svoj maksimum. S prvim pokretom u pravcu daljeg širenja, film će se raspuknuti! Pod pritiskom daljeg gomilanja, to krme prepuno sala razleteće se u hiljadu komada. Objavljujem uništenje filma, prvi apokaliptični znak rastakanja, prekida, te glomazne i naduvane organizacije zvane film.“[5]

Ipak, najveći skandal koji je priredila ova grupa desio se nešto ranije iste godine i nije imao veze ni sa filmom, niti sa istraživanjem fizičkih svojstava glasova. Reč je o upadu na Uskršnju misu, 9. aprila 1950, u crkvi Notr Dam. Glavni inspirator opet je bio Berna, ovog puta u saradnji s Mišelom Murom (Michel Mourre). Pred velikom masom vernika i najviših predstavnika države i crkve, Mur je, prerušen u dominikanskog sveštenika, trezvenim i ozbiljnom tonom izgovorio Bernin tekst, koji je tvrdio da je katolička crkva prevara, a Bog mrtav.

Danas o Bogu možete reći šta god hoćete: da je živ, da je mrtav, da mu nije dobro. Ali, opet treba imati u vidu trenutak u kojem se sve dešava: Pariz, izmučen ratom, posleratnim kontroverzama i opštom bedom, očekivao je poruku mira i novog početka. Kao što ćemo videti, dobio je nešto drugo. Taj tekst zaslužuje da bude naveden u celini:

Danas na Uskrs ove Svete godine
ovde
pod likom Naše Gospe
optužujem
celu katoličku crkvu za smrtonosno skretanje naše životne snage ka praznom nebu
optužujem
katoličku crkvu za prevaru
optužujem
katoličku crkvu što truje svet svojim turobnim moralom
i što predstavlja živu ranu na raspadnutom telu Zapada

Uistinu, ja vam kažem: Bog je mrtav
Mi povraćamo od grozne bljutavosti vaših molitvi
jer vaše molitve su postale kužni dim nad ratištem naše Evrope
Zato izađite u tragičnu i oplemenjujuću
pustinju sveta u kojem je Bog mrtav
i izriljajte ovu zemlju iznova svojim golim rukama
svojim ponosnim rukama
svojim rukama koje se ne mole

Danas na Uskrs ove Svete Godine
Ovde pod likom francuske Naše Gospe
mi proglašavamo smrt Hrista-boga
da bi čovek mogao konačno da živi.[6]

Mur je zatim sišao sa govornice i krenuo kroz masu zapanjenih vernika, veselo ih blagosiljajući. Usledio je napad švajcarskih Gardista i razjarene gomile, kojima su u prvi mah uspeli da umaknu; onda ih je uhvatila policija. Neki hroničari tog doba smatraju da upravo u tome treba videti intervenciju Više Sile: samo to ih je spasilo sigurnog linča.

U naredne dve godine, letrizam je, kao izražajno sredstvo, pokazao svoja ograničenja. Isuovi manifesti su sve više tonuli u pûku retoriku, suviše sličnu neostvarenim pretnjama prethodnih avangardnih pokušaja, a premetanje slova, tipografski kolaži i vokalne improvizacije sigurno nisu delovali kao najuzbudljivija stvar na svetu, na iole duže staze. Grupa oko Debora nije se više mogla zadovoljiti građenjem pozicije u tada već izlizanom sporu između umetnosti i antiumetnosti, u kontekstu koji i dalje, uz sve retoričke otklone, ostajao umetnički. Istina, ostala su neka umetnička sredstva, ali postavljen je drugačiji cilj: likvidacija kapitalizma, kao opšteg sistema dominacije i degradacije. Trebalo je napraviti mesta za Igru, za „stvaranje situacija“; drugim rečima, za stvaranje života, ne više samo za njegovo predstavljanje – ili za preživljavanje, makar i u novim, dobro klimatizovanim i moderno opremljenim uslovima. Ta strasna žudnja za životom i autonomijom, koja nije oklevala da se izrazi, nije se više mogla zadovoljiti na planu izražavanja. Započeli su manevri druge vrste.

Veliki Potlač

Izbor tekstova iz Potlača i drugih glasila Letrističke internacionale

Letristička internacionala

Potlatch, 1954–1957, Éditions Gérard Lebovici, Paris 1985; Les Éditions Allia, Paris, 1996. Guy Debord, Oeuvres, Gallimard, collection Quarto, Paris, 2006.

Preveli: Miodrag Marković i Aleksa Golijanin (2006, 2008,

2012–2016). Najveći deo tekstova je preuzet iz trobroja časopisa Gradac 164–165–166, Situacionistička internacionala: izbor tekstova (2008) i nekoliko izdanja anarhije/ blok 45.

http://anarhija-blok45.net1zen.com

anarhisticka-biblioteka.net

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.