Anatomija Fenomena

Poseta muzeju [Tema: Nabokov]

Foto: Igor Miske

Pre nekoliko godina jedan moj pariski prijatelj – najobzirnije rečeno, čovek s nastranostima – kada je čuo kako se spremam da provedem dva-tri dana u blizini Montizera, zamolio me je da navratim u tamošnji muzej gde je, kako su mu rekli, izložen portret njegovog dede, rad slikara Leroa. Smeškajući se i šireći ruke, ispričao mi je dosta mutnu istoriju, koju sam, pravo da kažem, slušao jednim uhom, pošto ne volim kada me ljudi gnjave svojim ličnim problemima, ali uglavnom zato što sam svog prijatelja sumnjičio zbog upadanja u fantaziju.

Priča je bila približno takva da je posle dedine smrti, a umro je u svome petrogradskom domu za vreme japanskog rata, nameštaj njegovog pariskog stana prodat na aukciji, pri čemu je portret, posle dužeg lutanja, otkupio muzej grada u kome se rodio slikar Leroa. Moj prijatelj je hteo saznati da li se portret odista tamo nalazi, i ako je tako, da li bi ga mogao otkupiti i, ako je to moguće – po koju cenu. Kada ga upitah zašto sam ne stupi u kontakt s upravom muzeja, reče da je pisao tamo nekoliko puta, ali nije primio odgovor.

U sebi sam odlučio da neću ispuniti njegovu molbu: pozvaću se na bolest ili na promenu pravca putovanja. Na samu pomisao o posećivanju znamenitosti, bilo da je reč o muzejima ili starim zdanjima, hvata me muka, a povrh toga, molba čestitog osobenjaka izgledala mi je potpuno lišena smisla. Ispalo je ipak tako da me je, dok sam lutao praznim montizerskim ulicama u potrazi za prodavnicom pisaćeg materijala i proklinjao krajnje dugi šiljak katedralskog tornja koji mi je izrastao pred očima na kraju svake ulice, zaustavio jak pljusak koji je izazvao šumno opadanje klenovog lišća: bio je, naime, oktobar, i lepo vreme na jugu Francuske doslovno je visilo na dlaci. Tražeći zaklon našao sam se na stepeništu muzeja.

Bila je to nevelika zgrada od raznobojnog kamenja, ukrašena stubovima, sa zlatnim natpisom nad freskama pročelja, a sa dveju strana bronzanih vrata stajala su dva kamena lava oslonjena na šape. Jedno krilo vrata bilo je otvoreno i unutra je izgledalo tamno u poređenju sa bleštavim tragovima kiše. Stajao sam neodlučno, ali i pored zaklona krovnog istupa stepenice su zasipali sve gušći mlazovi kiše. Videći da pljusak neće tako brzo prestati, u nedostatku boljeg rešenja – uđoh unutra. Čim sam stupio na gladak, zvučni kameni pod, u udaljenom uglu vestibila razleže se lupa hoklice i čuvar – oveštali ratni invalid s praznim rukavom – ustade da me pozdravi, odlažući novine i gledajući me povrh naočara. Uplativši franak i trudeći se da ne gledam na nekakve statue u holu (isto tako uslovne i beznačajne kao prva numera cirkuske predstave), uđoh u glavnu dvoranu.

Sve je bilo kao što treba: siva boja, uspavanost eksponata, obespredmećena predmetnost; vitrina s izlizanim komadima starog novca koji su ležali u plišanim udubljenjima, a na poklopcu vitrine stajale su dve sove – buljina i sova ušara – snabdevene potpisima koji u doslovnom prevodu s francuskog glase „veliki knez“ i „srednji knez“; u otvorenim grobnicama od prašnjavog kartona ležali su zaslužni primerci minerala; fotografija začuđenog gospodina šiljate brade uzdizala se nad zbirkom čudnih crnih kuglica različite veličine koje su zauzimale počasno mesto pod nagibom vitrine: mnogo su podsećale na zamrznuti izmet, i ja sam se nad njima nehotice zamislio, jer nikako nisam mogao da odgonetnem njihovu prirodu, sastav i namenu. Čuvar je filcanim koracima stupao za mnom, ostajući ipak na izvesnoj razdaljini, no sada mi je ipak prišao, držeći jednu ruku za leđima, a sablast druge u džepu, i sudeći po jabučici, najočiglednije je progutao pljuvačku.

– Šta je to? – upitah za kuglice.
– Nauka još ne zna – odbubnja on nesumnjivo nagruvanu frazu. –

Eksponate koje tu vidimo – nastavio je istim neprirodnim glasom – otkrio je 1895. godine gradski savetnik Luj Pradje, vitez Legije časti – i drhtavim prstom pokaza na fotografiju.

– Izvrsno – rekoh. Ali ko je i na osnovu čega zaključio da one zaslužuju mesto u muzeju?

– A sad obratite pažnju na ovu lobanju! – bodro viknu starac, najočiglednije nastojeći da promeni temu.

– Izvinjavam se, ali ipak bih želeo da saznam od čega su te kuglice – prekinuh ga.

– Nauka… – poče on iznova, ali prekide i nezadovoljno pogleda svoje prste na koje se uhvatila prašina sa stakla.

Još sam razgledao kinesku vazu, koju je sigurno dovezao neki mornarički oficir, zatim nekoliko šupljikavih okamenotina; beličastog crva u mutnom spiritusu; crveno-zeleni plan Montizera iz XVIII veka; i tri zarđale alatke vezane crnim florom: lopatu, motiku i budak. „Za otkopavanje prošlosti”, pomislih rasejano, ali ne obratih se ponovo čuvaru koji je lavirao između vitrina, bešumno i bojažljivo me prateći. Iza prve dvorane sledila je druga, valjda poslednja, i tamo, na sredini, stajao je, kao prljava kada veliki sarkofag, a na zidovima su visile slike.

Odmah mi pade u oči muški portret smešten između dva ogavna predela (s kravama i štimungom), pa priđoh bliže i s povelikim čuđenjem prepoznah u njemu predmet čije mi je postojanje dotle izgledalo samo plod bujne mašte moga prijatelja. Loše naslikan uljani portret koji je predstavljao čoveka u redengotu, sa zaliscima i velikim pens-neom na šnuru, podsećao je na Ofenbaha, ali bez obzira na svu konvencionalnost izrade, odavao je neku daleku – kao udaljeni horizont – sličnost s crtama moga prijatelja. U uglu slike, na crnoj podlozi isticao se karminom kaligrafisan potpis „Leroa“ – nedarovit kao i čitavo delo.

Osetih za leđima kiselkast dah, okrenuh se i sretoh dobre čuvarove oči.

– Recite – upitah ga – ako bi neko, pretpostavimo, poželeo da otkupi ovu ili koju drugu sliku – kome bi trebalo da se obrati?

– Muzejsko blago je čast grada – odvrati starčić – a čast se ne prodaje.

Žurno se saglasih s njim plašeći se njegove leporečivosti, ali ipak upitah za adresu kustosa muzeja. On pokuša da odvrati moju pažnju pričom o sarkofagu, ali pošto nisam popuštao, dade mi na kraju ime nekakvog Monsieur Godara, i objasni kako do njega da stignem.

Pravo da kažem, dopalo mi se što portret postoji. Veselo je prisustvovati ovaploćenju sna, makar i ne bio sopstveni. Odlučih da neodložno obavim posao, a kada se za nešto zapalim, niko nije kadar da me zaustavi. Živim, zvonkim korakom napustih muzejsku zgradu. Pokazalo se da je kiša prestala, na nebu se raširilo plavetnilo, a žena u uprskanim čarapama vozi srebrnast bicikl; samo su se na okolnim visovima još dimili oblaci. Katedrala je ponovo pokušala da se poigra sa mnom žmurke, ali joj doskočih. Umalo se ne našavši pod gumama razjurenog crvenog autobusa nabijenog raspevanim mladićima, presekoh široki asfaltni kolnik i minut kasnije već sam zvonio pred vratnicama Monsieur Godara. Bio je to mršav, stariji čovek, s krutom ogrlicom, s krutim „grudima“ na košulji, sa biserom u čvoru kravate i s licem koje je veoma ličilo na njušku belog ruskog hrta – pa i više od toga, on se sasvim pseće obliznuo nalepljujući marku na koverat kada sam ušao u njegov omanji, ali bogato namešten kabinet, s malahitnom mastionicom na pisaćem stolu i čudno mi poznatom kineskom vazom na kaminu. Dve mačevalačke špade bile su ukrštene nad ogledalom u kome se odražavao potiljak njegove sede glave. Plavu floru tapeta prijatno je ukrašavalo nekoliko fotografija ratnog broda.

– Čime mogu da vas uslužim? – upita on, bacivši upravo zapečaćeno pismo u koš za smeće. Taj postupak učinio mi se neobičnim, ali ne nađoh za shodno da se u to mešam. Ukratko mu objasnih šta me k njemu dovodi, i čak navedoh krupan iznos s kojim je moj prijatelj bio spreman da se rastane, iako me je on, doduše, molio da ga ne navedem, nego da sačekam uslove muzeja.

– Sve je to vrlo prijatno – reče Monsieur Godar – samo se vi varate: takve slike nema u našem muzeju.

– Kako nema? – povikah. – Pa ja sam je maločas video! Gistav Leroa, Portret ruskog dvoranina.

– Jedno Leroaovo platno kod nas zaista postoji – reče Monsieur Godar, prelistavši svesku uvezanu u voštano platno, i dugim crnim noktom zaustavivši se na nađenom retku. – Ali to nije portret nego seoski motiv: Povratak stada.

Ja ponovih da sam sliku svojim očima video pre pet minuta i da me nikakva sila neće naterati da u to posumnjam.

– Slažem se – reče Monsieur Godar – ali ni ja nisam lud. Ja sam već blizu dvadeset godina kustos ovdašnjeg muzeja i znam ovaj katalog napamet, kao Očenaš. Tu stoji Povratak stada, znači, stado se vraća, i ako je deda vašeg prijatelja predstavljen samo pod likom pastira, ne mogu dopustiti da njegov portret u nas postoji.

– Ima na sebi redengot – viknuh – kunem vam se da je u redengotu!

– A kako vam se uopšte – upita Monsieur Godar ulagivački – dopao naš muzej? Jeste li ocenili vrednost sarkofaga?

– Čujte – rekoh, a glas mi je već počeo lako podrhtavati – učinite mi uslugu: pođimo tamo odmah sada i dogovorimo se: ako portret visi tamo, vi ćete mi ga prodati.

– A ako ga nema? – zainteresova se Monsieur Godar.

– Tada ću ja vama platiti isti iznos.

– Lepo – složi se on. – Evo, uzmite olovku i crvenim, crvenim krajem napišite to što ste rekli.

Grozničavo ispunih njegov zahtev. Pročitavši moj potpis, on se požali na težak izgovor ruskih prezimena i dodade svoj potpis, pa brzo savi list i tutnu ga u džep prsluka.

– Idemo – reče on oslobađajući manžetnu.

Usput navrati u dućančić i kupi kesicu lepljivih karamela kojima po svaku cenu htede da me počasti, a kada odlučno zahvalih, pokuša da mi jedno dve tutne u šaku – ja je otrgnuh i karamele se skortljaše na pločnik. On zastade da ih pokupi i ubrzo me stiže u kasu. Kada se približismo muzeju, ugledasmo da pred njim stoji crveni autobus – prazan.

– Aha – reče Monsieur Godar zadovoljno – vidim da danas imamo mnogo posetilaca.

On skide šešir, i držeći ga pred sobom, važnim korakom stupi na stepenice.

U muzeju se dešavalo nešto loše. Stizali su divlji vriskovi, nepristojan smeh i možda čak buka bubetanja. Uđosmo u prvu dvoranu: tamo je starčić – čuvar upravo odgonio od vitrine dvojicu vrlo rumenih i razgoropađenih svetogrdnika s nekakvim prazničnim značkama u petljicama, koji su pokušavali da ispod stakla izvuku govanca gradskog savetnika. Ostali mladići iz istog sportskog kluba glasno su dobacivali šale: jedni na račun crva u spiritusu, drugi na račun lobanje. Jedan veseljak se oduševljavao rebrima kalorifera praveći se da ih smatra eksponatima; drugi je ciljao u sovu pesnicom i ispruženim prstom. Bilo ih je tu tridesetak, tako da se napravila i gužva i buka od skakanja i povika.

Monsieur Godar zatapša i ukaza na plakat s natpisom:

„Posetioci muzeja moraju biti pristojno obučeni.“ Zatim, krčeći sebi put kroz gomilu, povede i mene u drugu dvoranu. Čitavo društvo nagnu odmah za nama. Pokazah Monsieur Godaru portret; on se ukoči pred njim, zatim isturi grudi, pa se lako povuče unatrag kao da uživa, i svojom ženskom potpeticom nagazi nekom na nogu.

– Raskošna slika – povika sasvim iskreno. – Šta ima, ne budimo sitničavi, vi ste bili u pravu, u katalogu se najočiglednije potkrala greška.

Govoreći to, on otuđenim prstima izvuče iz džepa naš ugovor i iscepka ga na sitne komadiće koji se prosuše u masivnu pljuvaonicu kao snežne pahulje.

– Ko je taj matori majmun? – upita za portret neko u štraftastom džemperu, a pošto je deda moga prijatelja portretiran sa zapaljenom cigarom u ruci, drugi šaljivdžija prinese slici cigaretu kao u želji da pripali.

– Onda ostaje samo da se dogovorimo o ceni – rekoh ja. – U svakom slučaju, pođimo odavde.

– Propustite nas, gospodo! – grmnu Monsieur Godar odgurujući radoznalce.

U dubini dvorane nalazio se izlaz koji prethodnog puta nisam primetio, pa se počesmo probijati prema njemu.

– Ja ništa ne mogu da odlučim – vikao je Monsieur Godar nadvikujući žagor. – Brzina odluke samo tada je dobra kada je potkrepljena zakonom. Moram se najpre posavetovati s gradonačelnikom, koji je upravo umro, a novi nije izabran. Sumnjam da ćete uspeti da otkupite portret, ali nezavisno od toga hoću da vam pokažem i ostala blaga našeg muzeja.

Nađosmo se u dosta prostranoj dvorani. Na dugom stolu počivale su pod staklom otvorene, debele, loše obrezane knjige sa žutim mrljama na debelim listovima. Duž zidova su stajale lutke vojnika u čizmama sa sarama koje su se pri vrhu širile.

– Dajte da prosudimo – povikah očajnički, pokušavajući da razigranog Monsieur Godara doguram do plišanog kanabeta u uglu.

Ali sprečio me je čuvar. Razmahujući svojom jedinom rukom utrčao je za nama u dvoranu, praćen veselom ergelom mladih ljudi, od__ kojih je jedan natakao sebi na glavu bronzani šlem koji se prelivao u rembrantovskim bleskovima.

– Skinite, skinite to! – povika Monsieur Godar, i od nečijeg zamaha šlem s treskom spade obešenjaku s glave.

– Dalje – reče Monsieur Godar vukući me za rukav, i upadosmo u odeljenje antičke skulpture.

Na trenutak sam se izgubio među golemim nogama mramornog kipa i dva puta sam optrčao oko divovskog kolena dok ne ugledah opet Monsieur Godara koji me je upravo tražio iza bele pete susedne titanke. Odjednom neki čovek s polucilindrom na glavi, koji se očigledno bio na nju popeo, pade s velike visine na kameni pod. Njegov drug pokušavaše da ga podigne, ali obojica behu pijani i Monsieur Godar, mahnuvši na njih rukom, pojuri u narednu dvoranu gde su svetlele istočnjačke tkanine; po azurnim goblenima jurili su hrtovi, a luk i tobolac ležali su na tigrovoj koži.

Ali čudno, prostor i šarenilo podelovaše na mene toliko mutno i teško da se osetih izgubljenim; ne znam je li to došlo od stalno novih i novih posetilaca što su prolazili pored mene, ili zbog toga što sam želeo da se što pre izvučem iz nepotrebno proširenog muzeja, kako bih slobodno, u tišini okončao s Monsieur Godarom poslovni razgovor, ali uhvatio me je neki nemir. U međuvremenu, prebacili smo se u još jednu dvoranu, koja je bila već sasvim golema, sudeći po tome što je u njoj bio smešten čitav kostur kita, nalik na trup fregate, a dalje su se otvarale stalno nove i nove dvorane, koso su bleštala platna širokih slika punih olujnih oblaka, a u njima su se kupala u modrim i ružičastim odeždama nežna božanstva religijske umetnosti. Odjednom se sve raspalo u naglom kloparanju maglovitih zastora, u akvarijumima su kružile prozračnim perajima ribe, a kada ustrčasmo uza stepenice, odozgo, sa galerije, ugledasmo dole gomilu sedih ljudi s kišobranima koji su razgledali gromadni model svemira.

Najzad, u nekoj sumornoj ali velelepnoj prostoriji namenjenoj istoriji parnih mašina uspeh da na trenutak zaustavim svoga bezbrižnog vodiča.

– Dosta! – povikah. – Ja odlazim. Porazgovaraćemo sutra…

Ali njega više nije bilo. Osvrnuh se i ugledah na palac od sebe visoke točkove oznojene lokomotive, i dugo sam pokušavao da između maketa železničkih stanica pronađem povratni put… Kako su čudno goreli ljubičasti signali u mraku, iza lepeze mokrih tračnica, kako se stezalo moje jadno srce!

Odjednom se opet sve promenilo: preda mnom se vukao beskrajno dug prolaz, gde je bilo mnoštvo kancelarijskih ormara i ljudi koji su neuhvatljivo žurili, a ja, skrenuvši naglo u stranu, nađoh se među hiljadama muzičkih instrumenata; zidovi ogledala odslikavali su dugi niz klavira, a na sredini je bio basen sa bronzanim Orfejem na pozelenelom kamenu. Na tome se ipak nije okončala tema vode, jer sam, bacivši se natrag, naišao na odeljenje fontana, potoka, veštačkih jezeraca, i teško je bilo koračati po njihovom krivudavom i klizavom rubu.

S vremena na vreme, čas s jedne čas s druge strane, kamene stepenice, koje su u meni budile čudan strah, oblivene vodom, odlazile su u maglovite provalije gde su se razlegali zvižduci, zveket posuđa, kucanje pisaćih mašina, udari čekića i mnogi drugi zvuci, kao da su tamo dole bile ne zna se kakve dvorane koje su upravo zatvarali ili su ih tek uređivali. Posle sam zapao u mrak, gde sam naišao na nepoznat mi nameštaj, dok najzad nisam ugledao crvenu svetlost i dok nisam izišao na platformu koja je pucketala poda mnom; iza nje se odjednom pojavio svetao, ukusno namešten salon u stilu ampir, ali u njemu ni žive duše, ni žive duše… Obuzeo me je neopisiv strah, ali svaki put kada sam skretao i nastojao da se vratim hodnicima kojima sam već prošao, našao bih se na potpuno nepoznatom mestu: u oranžeriji s hortenzijama i razbijenim staklima kroz koja se crnela veštačka noć, ili u napuštenoj laboratoriji gde su se na stolu valjale prašnjave retorte. Najzad sam utrčao u neku sobu prepunu čiviluka na kojima su se nagomilavala čudovišna brda crnih astraganskih bundi; iz susedne prostorije kroz vrata dopre gromko tapšanje, ali kad gurnuh vrata, umesto pozorišne dvorane ukaza mi se blago sivilo – savršena imitacija magle, s potpuno ubedljivim mrljama uličnih svetiljki. Bilo je to više no ubedljivo! Krenuh tamo i odmah mi radosno, nepogrešivo osećanje realnosti najzad smeni čitavo ono nerealno đubre kroz koje sam dotle tumarao. Kamen pod mojim nogama bio je pravi pločnik posut čudno mirisavim slojem svežeg snega, na kome su retki pešaci već stigli da ostave svoje tragove. Spočetka mi se tišina i svežina snežne noći učiniše zapanjujuće poznate, behu mi prijatne posle mojih grozničavih lutanja. Poverljivo počeh pogađati kuda sam zapravo krenuo, i otkuda sneg, i kakve su to svetiljke što tako preuveličano ali maglovito svetle tu i tamo u mrklom mraku. Razgledah pažljivo i sagnuvši se čak dotakoh kamen ivičnjaka… a zatim pogledah na svoju šaku punu mokroga, zrnastog snega, kao da sam se nadao da ću u njoj pročitati rešenje zagonetke. Osetih koliko sam lako, koliko naivno obučen, ali jasna svest da sam iz muzejskog lavirinta izašao na slobodu još je bila tako sveža i jaka da u prva dva-tri minuta ne osetih ni čuđenje ni strah. Razgledajući bez žurbe dalje, podigoh oči na susedni dom – i odmah primetih železne stepenice sa istom takvom ogradom, koje vode u podrume pune snega. Srce mi ustrepta i s novim, nespokojnim ljubopitstvom pogledah na kolnik, na njegov beli pokrivač po kome su se vukle crne linije, na mrko nebo preko koga se izretka vukla čudna svetlost, i na masivnu ogradu u daljini: osećao sam da se iza ograde zemlja spušta dole; u dubini je nešto škripalo i klokotalo, a dalje, iza mračne provalije vukao se lanac kosmatih svetala. Šušteći promočenim cipelama po snegu načinih nekoliko koraka, sve vreme se zagledajući u mračni blok doma na desnoj strani: samo u jednom prozoru tiho je svetlela lampa pod zelenim staklenim senilom. Drvena kapija je zaključana – a nešto dalje najočitije je bila žaluzina uspavane prodavnice… najzad pri svetlosti ulične svetiljke, čiji mi je oblik već odavno dovikivao svoju blagu vest, raščitah poslednja slova firme: „…inka sapog“ (…ravka čizama), ali ne, nije sneg zbrisao tvrdi znak na kraju reči. – Ne, odmah ću se probuditi – rekoh glasno, i tresući se, sa srcem koje je lupalo, okrenuh se, stupih nekoliko koraka i ponovo zastadoh – odnekud je stizao, udaljavajući se, mek, len i ujednačen topot kopita, a sneg je belom kapicom pokrio malo iskošen ivični stub, nerazgovetno se beleo na hrpi naslaganih drva iza ograde, i već sam neopozivo znao gde sam se našao. Avaj! Nije to bila Rusija mojih uspomena, nego stvarna, sadašnja Rusija – za mene zabranjena, beznadno ropska i meni beznadno svojska. Polusablast u lakom inostranom odelu stajala je na ravnodušnom snegu, u oktobarskoj noći, negde na Mojci ili Fontanci, a možda i nad Kružnim kanalom – i trebalo je nešto činiti, nekuda ići, bežati, očajnički braniti svoj slabački, nezakoniti život. Oh, koliko sam često to preživljavao u snovima! Ali ovo sada bila je stvarnost, stvarno je bilo sve – i vazduh, kao ispremešan s pahuljama snega, i još nezamrznut kanal, i ribnjak, i neponovljiv oblik tamnih ili žućkastih prozora. Iz magle je izronio, idući prema meni, čovek u šubari s tašnom pod miškom i bacio na mene začuđen pogled, a zatim se, prošavši me, još jednom osvrnuo.

Sačekah da nestane i tada počeh veoma brzo da izvlačim iz džepova sve što sam u njima imao, da cepam i bacam u sneg, da ugazujem – papire, pismo od sestre iz Pariza, petsto franaka, maramicu, cigarete, ali da bih sa sebe potpuno zbacio čitavu emigrantsku navlaku, trebalo je zbaciti sa sebe i uništiti odeću, rublje, obuću, sve – ostati idealno nag, i mada sam se već ionako tresao od čežnje i hladnoće, učinih što sam mogao.

No, neka bude dosta. Neću pričati ni o tome kako su me uhapsili, ni o daljim svojim doživljajima. Dovoljno je reći kako me je stajalo neverovatno mnogo strpljenja i truda da ponovo otputujem u inostranstvo, i kako sam se zakleo da nikad više neću primati da ispunjavam narudžbine tuđeg ludila.

Vladimir Nabokov

Prevod s ruskog: Petar Vujičić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.