„Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Mnogi mi ispričaše svoj golemi prvi utisak koji sadržavaše elemente moćnoga čuđenja. Razna lica Pariza odgovarala su unutrašnjoj slici (slici, a ne raspoloženju) kao otisak nekog arhetipa. Odakle da crpem tu sliku? Neću reći iz sna, ili iz predživota, dok bih lako zaključio: iz nekog albuma, s ilustrovanih razglednica. Doduše ja za balkanskoga požara nisam studirao arhitekturu gradova. Ali možda neki odbljesci atomski prenošeni uzduhom, bolje: mostom četvrte dimenzije, činili su da sam bio najmanje zapanjen. Rado sam se, dokon, šetao uz mostove, kejeve, Bulonjskom šumom gdje je voda jezerca sentimentalno djelovala, a i inače sam kao bijesom tjeran često cijele satove po danu i po noći gazio raznim, četvrtima i predgrađima. One jeseni sunce je rano zalazilo, čudno bijaše čuti da veče nastaje u dva popodne, nešto se i blata vuklo ulicama, a bilo je šturosti, magle, dosade. Prvo se pobjedonosno sunce javilo polovinom januara. Nedjeljom smo izlazili na velike bulevare, požurivši se rano da ulovimo mjesta na terasi kakve kafane da bismo mogli do tančina promatrati kretanje velike šetnje. Prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve“… TIN UJEVIĆ (Sjećanja na Pariške godine)
BILJEŠKA O PJESMI „POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU“
Pišući 1938. godine o Ujeviću, Oskar Davičo veli: “Iz Rotonde je Avgustin Ujević došao u Beograd sa svojim pjesmama i svojim iluzijama. (…) Iluzije s kojima se uputio iz Rotonde u Beograd izvjetrile su kao pijanstvo. Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru.“
Razna lica Pariza odgovarala su unutrašnjoj slici (slici, a ne raspoloženju) kao otisak nekog arhetipa. Odakle da crpem tu sliku, pita se Tin? „Neću reći iz sna, ili iz predživota, dok bih lako zaključio: iz nekog albuma, s ilustrovanih razglednica“.
Sve je na ovome svijetu slika. Ono što u svojim sjećanjima čuvamo kao najveće tajne to su slike nekih lijepih trenutaka. Po filozofu Hipolitu Tenu (Hippolyte Taine) „osobina kulture razvijene do krajnjih granica jeste da sve više potiskuje sliku u korist ideje. U buduće, duh će se usmjeriti u smislu čistog rezonovanja. Mi nismo više slikari kojima je slikarstvo nešto prirodno. Sve moguće civilizacije, domaće, strane, one iz prošlih vremena, današnje, ostavile su svoje tragove. Umjetnici renesanse bili su ljudi koji vide sliku kad misle. Ta njihova misao pružala im je cijeli prizor, živ i potpun“. U procesu uklapanja u filmski narativ umjetnička slika jednim dijelom mijenja svoje izvorno značenje, jer prelazi iz stanja „nepomičnosti“ u kretanje filmske slike. Slika u filmu je „kretanje slika“, dok je klasična umjetnička slika zasnovana na nepomičnosti, odnosno kretanju oka posmatrača preko motiva te slike. U procesu uklapanja u filmski narativ umjetnička slika jednim dijelom mijenja svoje izvorno značenje, jer prelazi iz stanja „nepomičnosti“ u kretanje filmske slike. Slika u filmu je „kretanje slika“, dok je klasična umjetnička slika zasnovana na nepomičnosti, odnosno kretanju oka posmatrača preko motiva te slike. Stavljanjem u kontekst filmske naracije, slika unosi svoje izvorno značenje, ali koje istovremeno biva izmijenjeno tim novim kontekstom, u smislu da se odvija proces prožimanja i dopunjavanja. Film „Solaris“, Andreja Tarkovskog, u jeku futurističkih trendova u tehnologiji, koji su proizveli i jednu novu etapu ljudskog roda, koja je otpočela lansiranjem sondi u svemir, umjetničko je djelo koje prati te procese u tehnologiji. Film je umjetnost tehnologije, za razliku od tradicionalne umjetničke slike. Međutim, život u svemirskoj stanici, život u vještačkoj kapsuli, kontrast je idiličnom prirodnom životu. Film ugrađuje ideje i značenja umjetničke slike, kroz dijalektiku i „razgovor“, ali na način da idejni plan filmske naracije ne bude narušen, u smislu da se dogodi određena vrsta integracije umjetničke slike u filmsku naraciju. Teror tehnologije, vještačkog života će se desiti u onom trenutku kada se presječe veza između čovjeka i prirode, ili čovjeka i Boga. Tada tehnologija i njen konstruirani, vještački ambijent prodiru na nov način u ljudsku pod-svijest, odakle izvlače deformirane odraze ljudske interakcije sa svijetom, ili barem na radikalan način mijenjaju interakciju svijesti i svijeta. Nakon osvajanja Mjeseca, posadi letjelice „Apolo 11“ se dogodilo nešto čudno. U eteru su čuli misteriozne glasove. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu. Sudjelovao je u nekoliko ekspedicija na tursku planinu Ararat u potrazi za ostacima Noine arke. Imao je tri srčana udara, a preminuo je nakon posljednjeg u 61. godini života.
Ali vječite dileme ostaju iste – ko smo to mi, i kuda se zapravo krećemo u kosmičkim razmjerama? To fundamentalno pitanje prekriva veo tajne, bez obzira što je sva filozofija, literatura, teologija, svojim dobrim dijelom zasnovana na osmišljavanju tih kategorija. Da bi smo bolje razumjeli „svemirsku simfoniju“ Tina Ujevića moramo praviti usporedbe sa Teslom koji kaže: „Ja sam dio Svjetlosti, a ona je muzika. Svjetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osjećam, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice Svjetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Tisuću munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja“. (Uzgred bih pomenuo da nam lijepe vijesti stižu iz doline bosanskih piramida u Visokom. Naš faraon Semir Osmanagić je najavio senzacionalnu gradnju novog Trga sa imenom Nikole Tesle. Hvala Semiru što slijepima pomaže da progledaju.)
Mi živimo u slikama i od njih zidamo i sklapamo tu našu „kulu od karata“ koju nazivamo životom. Kroz slike se ostvaruje naša egzistencija. Pored toga je bitan i komunikacijski kod, koji se uveliko razlikuje od vrste do vrste. Na našoj planeti čovjek ima najsloženiji sistem komunikacije, koji ga je na kraju i odvojio od životinje. Ovom prilikom mi pada na pamet jedan holivudski film u kojem se govori upravo o tim razinama egzistencije u Univerzumu. Tu se govori da je jedna mnogo naprednija civilizacija već napravila prodor u poredak na našem Svijetu – čime je došlo do jednog uspostavljanja totalitarnog sistema, jednog sistema apsolutne kontrole, koji svoje centre moći ima negdje u dubinama Univerzuma. Za nas je i Bog, na način na koji mi iz svoje uske perspektive pokušavao pojmiti i racionalizirati sam koncept Boga, jedna superiorna razina egzistencije, koja svoj domet ima baš kao i svjetlost, duž ukupnog Univerzuma. Sve su to složena i teška pitanja s kojima se čovjek tokom svog odrastanja mora suočavati. Šta nam na kraju ostaje ako ne jedan iskonski strah od nepoznatog, od onog što se krije s onu stranu radijusa stvarnosti koja nas okružuje, a koja je tako uska u poređenju sa beskonačnošću Univerzuma. Prava istina je da mi zapravo ne znamo da li smo predmet posmatranja. Na našem svijetu podijeljenom u rezerveate i kaveze vlada jedan princip opservacije susjednog dvorišta, putem modrene tehnologije i satelitskog sistema, koji je instaliran u orbiti. Međutim, ono što ne znamo jeste to da li smo i sami predmet opservacije jedne naprednije civilizacije u dubinama Univerzuma, koja iz naše perspektive posjeduje božansku moć – možda je to ono što mi podrazumijevamo pod pojmom Boga, na ovom našem niskom stadijumu razvoja. Baš kao što ljudi opserviraju zajednicu mrava, a ne prave nikakvu intervenciju, tako možda ljudska zajednica biva opservirana od neke mnogo naprednije civilizacije u Univerzumu, s tim da ta civilizacija direktno ne interveniše u ljudski poredak, nego se posredno objavljuje, na jedan mističan način, kojim upravlja evolucijom ljudske vrste. Možda ta čudesna tehnološka eksplozija nije potpuno ljudski proizvod, možda su se instrukcije objavljivale ljudima iz dubina Univerzuma. Sve su to otvorena pitanja – a čovjek je isključivo suočen sa tim otvorenim pitanjima, jer one fundamentalne odgovore on ne može pronaći. Naša egzistencija tako ostaje do kraja mistična.
TIN UJEVIĆ – pjesma „POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU“
U svoje vrijeme je Tin Ujević bio zaokupljen identičnim problemima, koje je on artikulirao kroz poeziju. Mnogo je vremena od tada proteklo, ali ista pitanja su ostala. Djeca novog vremena su suočena sa istim problemima bez da imaju mogućnost da ponude neke preciznije odgovore. Ostaju samo pitanja, i onaj ko na bolji način postavi pitanje, on je dalje odmakao – jer odgovori su za nas jedno nedostižno polje. Baš kao što jedan moderni bend Block Out, sa ovih prostora, ima pjesmu pod nazivom „Nedostupna polja“. Mi smo okruženi takvim prostorom, poljima modrog Univerzuma, koja su za nas nedostižna, i u koje možemo projektovati samo svoje snove. Ovaj Univerzum je jedan dijamant, koji na principu ogledala zrcali uporedne stvarnosti, baš kao što možda ima beskrajni broj paralelnih Univerzuma. Međutim, kako ne bismo išli previše široko, da se ovom prilikom ograničimo na stihove Tina Ujevića, i time pokušamo naslutiti neke odgovore, koji se tiču tih složenih razina egzistencije u Univerzumu. Evo prvog dijela Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“:
„Ne boj se, nisi
sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim
životom.
I ono sve što ti bje,ču i što sni
Gori u njima
istim žarom,ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje
misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli
iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u zraku
traženja,
i svima jednako se dive.“
Čovjek, dakle, nije zadnji Adam o kojem je pisao Silvije Strahimir Kranjčević – on ima saputnike i sagovornike na osnovu kojih može osvjedočiti vlastitu egzistenciju. U Drugome čovjek otkriva svoje vlastito bivstvo. Postoji mnogo ljudi koji žive naše živote u jednoj paralelnoj stvarnosti, što ne znači da mi nismo jedinstveni i originalni, jer priroda nije falsifikator, taj moćni Demijurg, koji je osmislio tkivo iz kojeg će se razvijati svi oblici života je jedan Umjetnik koji je svoj zanat razvio do perfekcije. Međutim, nema sumnje da je stvarnost na ovom našem Svijetu već viđena po hiljaditi put, samo što se svaki čovjek na svoj način mora upustiti u avanturu otkrivanja Svijeta, on ga po ko zna koji put mora vidjeti vlastitim očima. A Duh opstaje, on mijenja tijelo, kroz jedan stvaralački princip, kroz nastavak života. Upravo o tom Duhu, koji je osmišljen od nama nepozante materije, ako je uopšte sazdan od materije, govori i Tin Ujević u ovoj pjesmi. Savremena medicina nam nudi mnoge odgovore, međutim o prirodi Duha ona ne zna apsolutno ništa, možda upravo zato što je ta neuništiva i elastična priroda Duha zapravo kičma Univerzuma, ona je moglo bi se reći božanskog porijekla. A svi mi živimo živote koji su zapravo jedno lutanje u mraku. Živimo od svjetlosti na kojoj se reproducira slika, a naša stvarnost je sazdana od pokretnih slika – sa svakim provaljivanjem blijedog sunčevog snopa iznad blokova zgrada uhvaćenog u kandže čeličnih kaveza, ostvaruje se bezbroj pojedninačnih filmova, bezbroj slika u nizu koje tvore našu stvarnost. A ljudska stvarnost je jedan mozaik beskrajnog broja priča, koje se ostvaruju kroz nizanje slika. Mrak, odnosno tama u koju tone ukupna stvarnost, samo je jedno naličije svjetlosti, putem koje se ostvaruje život. Tama je samo jedan nedostatak svjetlosti, ono je i dalje svjetlost, jer noću gore milioni malih lampiona na dubokom nebu, dok Mjesec samo reflektuje svjetlost Sunca – čak i kad se nalazi u zaleđu planete, Sunce nas ne ostavlja same u tom tumaranju po tmini Univerzuma, jer ono u toj tmini ima jedno veliko ogledalo koje zrcali tu svjetlost. O svemu tome se može pročitati u ovom prvom dijelu pjesme Tina Ujevića – koji je na svoj način govorio o identičnim stvarima. Možda je on to osmislio mnogo dublje, samo to ovisi o vještini interpretatora, da li će uspjeti da dosegne duboke slojeve ove Ujevićeve pjesme, koji se kriju u dubljim razinama. Evo nastavka Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“:
„Sa svakim nešto
dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih
vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
Kao djeca
što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam,i
grijehe drugi s nama dijele.
I sni su naši sami iz zajedničkog
vrela.
I hrana nam je duša iz naše opće zdjele,
I
sebični je pečat jedan nasred čela.“
Da li se odgovori kriju u dubinama prošlosti ili u dubinama budućnosti. Da li takve kategorije kao što su prošlost ili budućnost uopšte postoje. Može biti da postoji jedno vječito sada, jedna vječna sadašnjost, jer i juče je bilo sada, i sutra će biti sada, a čovjek je prošlost i budućnost osmislio kako bi uspio racionalizirati njemu neshvatljivu prirodu vremena – koja u koegzistenciji sa prostorom tvori naš Univerzum. O tome možemo naslutiti ponešto u navedenim sthovima Ujevićeve pjesme. Sve je vječito ponavljanje, sve je repriza, svakoga dana, svakoga mjeseca, i svake godine se život shizofreno reprizira, ali ipak uvijek se ostvaruje jedan originalan trenutak – ili originalno sada. A drugi ljudi dijele sve naše individualne dileme. Svi ljudi na planeti su jedna porodica, oni se hrane iz iste zdjele, napajaju se iz zajedničkog vrela. A Duh je ono što ih spaja, jer priroda Duha je identična u svim ljudskim bićima. Svi se ponavljamo i obnavljamo – kako bi dali priliku svakom novorođenom živom biću da se upusti u novu i neponovljivu avanturu upoznavanja ovog čudnog i fenomenalnog Univerzuma. Baš kao što glasi naziv pjesme jednog post punk benda Soviet Soviet – pjesma se zove Endless beauty. Ovaj Univerzum je upravo to, jedna čudesna ljepota bez konca i kraja. Evo kako Tin Ujević nastavlja svoju pjesmu „Pobratimstvo lica u svemiru“:
„Stojimo čovjek
protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi
skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
i opet
je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći
u uho oholosti,
No vrelo srećno za očajničku sreću,
da
svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na
pleću.“
Sukob kao princip, odnosno agonalni princip egzistencije ljudskih bića se pokazuje ovdje kao jedno prokletstvo čovjeka, kao jedan dokaz da različite i suprotstavljene sile djeluju u ovom Univerzumu. Baš kao da jedan podzemni i tamni svijet postoji kao protuteža djelovanju božanskog reda. Zlo je veliko na zemlji, ono je u svoje kandže uzelo sve procese egzistencije na planeti – otuda toliko silno prolivanje krvi, i taj agonalni princip egzistencije. On nam govori da je životinjsko u čovjeku jako, i da pokušava pod svoje zakonitosti da obuzme ukupno čovjekovo biće. Tako Ujević piše da čovjek stoji nasuprot čovjeku, i kako je povijest jedno sveopšte klanje, ali i istovremeno da je jedna povijest duša. Zašto svijet nije ustrojen na principu harmonije, i gdje je nastala greška u procesu stvaranja, koja proizvodi toliko zla i toliko razdora na ovoj maloj planeti. Da li je u drugim dijelovima Univerzuma prisutan korijen tog Zla, i da li je on toliko snažan, da se pruža kroz nepregledne dubine Univerzuma. Možda sve to i ima svoj odraz u modernim društvima. Čovjek nastoji izgraditi državu na principima Zakona i Reda – na principima Pravde. Baš kao što je Svjetlost jedno zračenje u nepreglednoj Tmini. Da li je toliki omjer Dobra u Zla – ili je pak Dobro jače. Mi to ne znamo, jer ne poznajemo prirodu tih kategorija, budući da su one položene u mehanizme ustroja Univerzuma – o kojem mi danas ništa ne znamo. Toliko je otvorenih pitanja pred nama. Evo posljednjih stihova Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“, u kojima on iznosi svoje dileme:
Ja sam u nekom tamo
neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj
niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa
kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja,
svojeglav i onda kad me nema,
i sam šiljak s vrha žrtvovan u
masi,
o vasiono!
Ja živim i umirem u svijema,
Jer
bezimeno ustrajem u braći.
Tako Tin govori o Svijetu koji jezdi bez konca i kraja, na putanji koja se vječito ponavlja, i koja se nikada ne promašuje ni za milimetar, što je jedno čudo organizacije kretanja materije. Da se jedna tako glomazna planeta kreće milimetarski precizno oko jedne koncentirane energije kakvo je Sunce, za koje ničim nije vezana – a njeno se kretanje tako precizno ostvaruje. Samo poneki zemljotres nagovijesti da u tom kretanju ima nekih nepravilnosti, premda su one položene unutar same planete, a ne u prostoru kroz koji se ona kreće. Međutim, Tin sluti da je njegovo tkivo sazdano od Zvijezda, za čijom on egzistencijom čezne, za tim nepozantim daljinama. On živi na tim kamenim cvjetovima čiji je žar ugasnuo, baš kao što je i njegova sudbina takva. Mogli smo se uvjeriti koliko se dubokih i fundamentalnih pitanja otvara prilikom čitanja ove pjesme Tina Ujevića. To nam, također, govori da je značaj poezije tako veliki, jer ništa kao poezija ne može naslutiti obrise ove zagonetne stvarnosti koja nas okružuje. To bi bila moja zapažanja i kratke natuknice povodom čitanja ove pjesme Tina Ujevića.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, proljeće 2023.
