Jasan Pogled
Na velikoj njivi pod kućom, tegleći sunce na leđima, izoravao je čitave regimente rimskih legionara, keltske horde, zajapurene azijatske buljuke, janičare, akindžije, čarkare, spahije, anadolske gazije, srpsku pješadiju… Vazduh mu je sada težak kao raskvašeni vuneni prekrivač. Je li to ova zemlja što curkom mrtvog praha sipi između prstiju? Čim […]
Dan se smirivao i prve leptirice odnekud izroniše. U krošnjama je zujilo, kapali su prezreli plodovi. Zadrijemao je pod kućom na raskovanoj čamovoj klupi. Sanjao je sprovod, žuta obličja, tužilice. Vidio je sebe u sanduku, postidio se zbog naherene kape. Probudi ga žeđ. Kad zaiska vode, narikače kraj lijesa popadaše […]
Sve bi ih krvlju poškropio, samo da su izmucali ijednu poganu riječ. I sina i snaju i dožudnika u njenoj utrobi. I spečene svadbare u suknenim odijelima pod suncem na pržini. Brektao je modrog lica dok su mu iz žila isticale uzvrištale pjesme. Našli su ga pod kruškom u prisoju. […]
Skliznuo je naduven niz uglačane konjske sapi. Trlja trbuh gledajući nabijene bisage. Sjeda otpuhujući i čati razvezujući zavežljaj. Vidio ih je u konjskom oku. Onda je osjetio kako mu se zalogaj u ustima mlači.
Utroba se kida od straha dok mu prilaze vučje oči. Osjeća zadah čeljusti, pa zube zvijeri na grkljanu. Iz tijela klokotavo ističe život. Blagost i spokoj umiruju mu biće. Bolje da me prikolje sad, nego u snu- pomišlja dok se vuk odmiče nabrekao od njegove krvi.
Prati jedinu zvijezdu i ona se naglo gasi kao žar u vodi. Šta sa ljudima na ledenom moru, pod ugašenim nebom? Shvata da je sam na ukletom brodu, da su svi pomrli u mukama ostavljajući mu samo prazne čaure svojih strahova. Nebo se odjednom osipa milionima zvijezda koje radosno trepere. […]
Sam je na vodi, kao odbačena stvar. Trne žagor nad gradom izbijeljenim slanim vjetrovima. Vjetar nosi bijeli šeširić koji mu liči na ustreptalu golubicu. Oblak je bijel ugrušak oivičen zlatom. Osjeća: usisavaju ga tamne dubine.
Pije kao Rus. Raduje se kao dijete. Psuje kao kočijaš. Plaši se svakog šušnja. Puši kao Turčin. Naći ćeš je na dnu tuge. Mokru od suza, blistavu od osmijeha. Ni za šta nije. Sem da se ponekad pomene.
Voljeli su se, nije da nijesu. On je sjedio na stijeni i slikao more. Ona je sjedjela iza i slikala ga dok slika more. Kad je završio sliku, lagano je složio pribor i otišao bez pozdrava. Ona je slikala njegov odlazak.
Budiš se glavobolna svakog Božijeg jutra. Neke smršene riječi bruje kao pčele, navikla si već da pritajiš srce i slušaš ponoćni bruj. S glavom na visokom perjanom jastuku, lagano razmrsuješ riječi. Jastuk je pun požude, dahtanja, uzdaha, ugrušane lirike. Bijesna, pobjedonosno istresaš jastučno perje koje se kovitla na vjetru. Misliš,ponosna […]