Jasan Pogled
Oko mu na tavanskoj rupi. Crn je od čađi. Kad dolje škrinu vrata, žile mu zabruje. Gleda joj tjeme. Vidi joj obla koljena. Ponekad i nadošle dojke. Bljesnu mu njena bedra. Čuje vrcavi smijeh i čagrljanje šoljica. A nikako da siđe. Kako dolje? Kad je godinama mrtav. […]
Kratkovid, trapav i nesiguran, ne nosi naočare, jer voli da sluti njihova lica. Sve su mu ljepotice i sve ga gledaju. Jedna mu, konačno, prilazi. Lice joj je sasvim obično, neopisivo. Konačno. Kao štambilj. Lice smrti.
Ispred njega još dva starca. Mora da je i on tako raskliman, rastranjan kao krpena lutka. U priči staraca propinju se smrdljivi jarčevi s oteklim kesama među nogama. U njihovim grudima klokoću i šište prezreli mjehuri smijeha. Starci često zastaju, klimaju, krivim kažiprstima šaraju umašćene revere sagovornika. Zapahnu ga […]
Niko ga nije mogao ubijediti da se nijesu sudarili vozovi. Vidio ih je u dnu vidika kako se primiču jedan drugome. Čuo je naježen pisak rasrđenih lokomotiva. Nije vidio da su se kompozicije mimoišle. Zatim nije vidio ni svog psa. Potom nije čuo ni njegov lavež. Živi u kućici pored […]
Razmahane gole grane udaraju u okna. Ledena voda klokoće dimnjakom. Kroz širom otvorena vrata uvijava strulo lišće. Nekad je razmahivao kosom po širokom polju i zviždukom vabio orlove. Plašio se poplava i žege. Ispraćao i dočekivao uskliktalog srca. U gradovima gospodstveno gradovao. Na krevetu, okrenut memljivom zidu, iščekuje. Ne zna […]
Uvijek je tu, na čvorištu puteva. Da namjernicima razmrsi klupko. U zindanuši težak miris presvislih bokora čaja. Koža se peruta i ljušti. Žao mu psa što skamuče žedan. Nestaje i iz psećih očiju.
Na velikoj njivi pod kućom, tegleći sunce na leđima, izoravao je čitave regimente rimskih legionara, keltske horde, zajapurene azijatske buljuke, janičare, akindžije, čarkare, spahije, anadolske gazije, srpsku pješadiju… Vazduh mu je sada težak kao raskvašeni vuneni prekrivač. Je li to ova zemlja što curkom mrtvog praha sipi između prstiju? Čim […]
Dan se smirivao i prve leptirice odnekud izroniše. U krošnjama je zujilo, kapali su prezreli plodovi. Zadrijemao je pod kućom na raskovanoj čamovoj klupi. Sanjao je sprovod, žuta obličja, tužilice. Vidio je sebe u sanduku, postidio se zbog naherene kape. Probudi ga žeđ. Kad zaiska vode, narikače kraj lijesa popadaše […]
Sve bi ih krvlju poškropio, samo da su izmucali ijednu poganu riječ. I sina i snaju i dožudnika u njenoj utrobi. I spečene svadbare u suknenim odijelima pod suncem na pržini. Brektao je modrog lica dok su mu iz žila isticale uzvrištale pjesme. Našli su ga pod kruškom u prisoju. […]
Skliznuo je naduven niz uglačane konjske sapi. Trlja trbuh gledajući nabijene bisage. Sjeda otpuhujući i čati razvezujući zavežljaj. Vidio ih je u konjskom oku. Onda je osjetio kako mu se zalogaj u ustima mlači.