Izdvajaju se iz crne gomile.Vretenasti i mrki, skidaju zamašćene kape i prilaze mu ruci.Cjelivaju krst postiđeno, tiho.Ljube se srdačno i uzimaju blagoslov.Gleda ih kako zagrljeni odmiču.Lice mu neveselo, oko suzno.Zna: čim umaknu pogledu prosuće krv prvome do sebe.U kupinovom grmu ostaće njihove kape. Boris Jovanović

Vratili su se kasno.Napunili čaše.Porazbijali okna.Zure u prozore.Ne smiju izaći.Strahuju da je napolju polomljeno nebo. Boris Jovanović

Najteže su im usirene riječi.Brzim korakom odmiču suprotnim smjerovima.Kad se udalje od poslednjeg svijetla uplaši ih mrak i samoća, pa jedva čekaju da se opet sastanu.Iščekuju žudno ponovni susret da bi opet ćutali. Boris Jovanović

Kartaši na proplanku pod slamnim šeširima.Ubija ih žega i dosada.Svima će laknuti, samo da prvi odustane i ode.Nastavlja se muka.Karta klizi kao kaplja znoja. Boris Jovanović

Dvije grupe pansionaca navlače konop.Lica zgrčena, stomaci pivski, ruke mekane.Prije meča su u besprekornom poretku, sapeti plavim i bijelim treger-majicama, butine stegnute uzanim nogavicama bermuda.Na kraju meča posvuda su razbacani kao razbijena vojska.Jedni se grleno raduju, drugi su polijegali po prašini.Za ručkom, zalizani servir ponavlja u sebi čuvene riječi: dvije […]

Razorili su lastavičja gnijezda, s ushićenjem i zviždukom veselosti.Laste su se izgubile u bezdanu neba.Njihova pilad sažvakala je čeljust noći.Oni žure ili se pretvaraju da žure.Uglavnom čačkaju nos i stružu zadnjice.Mirišu na kurjake. Boris Jovanović

Svake večeri pred ikonostasom izmiva lice, stopljava srce i dušu.Žuri svome domu gdje ga iščekuju osmjehnuti.Do jutra se svi griju na njegovoj vatrici i udišu krepki miris čistote. Boris Jovanović

Najbolje pjesme nastale su za kišnih dana, najbolje priče kad se razvedri.Memoare pišem srijedom i petkom.Nedjeljom ćutim.Dok pecam čujem kako riječi klokoću, osjećam kako mi grickaju prste na nogama, mile nogavicama, kuckaju u sljepoočnicama.Ovo je mala ispovijest pisca smiješnog imena.Htio je da bude nesređen, plahovit, senilan, lud od mudrosti, jurodivac […]

Slušaju, a ne čuju.Osluškuju samo ropac sopstvenih nutrina.Gleda njihova uštirkana lica.Čuje arlaukanje i aplauz.Tako je odvajkada.I gdje je tu muzika? Boris Jovanović