-Samo naviše – rekli su namreškani starci i smežurane babe. -Samo naviše – ponovila su musava djeca sa vjencima smokava i teglama malina. -Samo naviše – potvrđuju začečereni momci otrovani rakijom na pripeci. Ječala je mašina mučeći se. -Samo uzbrdo – ponavljam otirući hladni znoj. Budim se na mračnoj zaravni. […]

Sišla je odnekud, učinilo mi se s neba, ona je zadihana rekla – sa zvonika. Vidim rumeni val kako joj naliva gojne obraze. Podižem glavu – i zaista – jedan uglačani kameni šiljak ubada nebo. Zašto se penje i kako se penje i kojim čudom kameni šiljak visi na nebu […]

Ušli smo u ‘’Crni biser’’. Bećir je običan, punačak, lagano poguren, glavat, razbacane oprljene brade, dobrih očiju iz kojih teče plavetnilo. Otpijamo ćutke, dime se potrošene riječi kao čaure. Na mokro staklo lijepe se pihtijasta lica, rastapaju se, nestaju. Oživljuju mrtvi u mom strahu, brčkaju se u plićaku, otresaju kapi, […]

On je baštovan. Stavi ruke na kukove i divi se povrću i cvijeću. Kad mu pričaju, ne sluša ih. Samo stavi ruke na kukove i gleda kako mu bašta vene. Nudim ga cigaretom. – Ne pušim – kaže i uzima. Uobručio nas je kolut dima. (iz knjige Kapi)

Sa vrha ulice dokotrljala se narandžasta lopta. Odskočila je na trotoar. Skakutala pa stala. Gledam je sa balkona. Danima je obilaze. Da siđem i uzmem to majušno sunce?   (iz knjige Kapi)

Ne tražim da mi vjeruju, jer najvažnije se ne može reći. Zemljak je uvijek u duvankesi čuvao tajnu. I tu tajnu sa dna prinosio je plamenu, ali je nikad nije sagorio. Nijednom je nije ponudio drugome. -Zbog dva srka dima da izgubiš srce i pamet- govorio je tražiocu. Kad je […]

Neko je na razmeđi svjetova zapalio svijeću. Pod tim plamenom ispisane su ove riječi. Onaj koji ih piše zna da će se svijeća potrošiti, da će se potrošiti i on i onaj koji čita. Svijeća se ne pali za vrijeme, nego za vječnost, kao što se priča ne priča za […]

Ponekad siromahu i bogoslovcu oderu kožu s leđa, a onomad prođe jedan oholnik s tovarom blaga, pozdraviše ga, a taman sam pomislio da sam nadomak spokoja. Samo da znaš, ova ćuprija se jednom prelazi, a dvije obale koje spaja su dva suprotstavljena svijeta. Ne znam šta je na ovoj, a […]

Stanislav Švejk je bio manji od makovog zrna, a lakomiji od vrapca. Ptičica i zrno stalno su u njemu prebivali. Čuvao je zrno od nasrtljivog vrapca i danju i noću. Samo jednom se opustio na klupici u parku. Mlako veče ga je omamilo, a ćuk uspavao. Vrabac je iskoristio dremež, […]

Glavonja sjedi na brijegu i smije se sumanuto. Svijet je, kaže, smiješno šaren za njegov ukus. Kad su ga pitali kakav svijet bi ga uozbiljio, glavonja se uzjogunio: Ja sam se rodio da se sprdam sa svijetom, a ne svijet sa mnom!