Kad jednom odu

| July 3, 2018 | 0 Comments

A otići će. Svemu dođe kraj. Ili je već došao. A oni su još tu. Nad nama. Među nama. Sa nama. I što je najgore: duboko u nama…
Kad jednom odu, a jednom će sigurno otići, da li ćemo znati da su otišli… I da li ćemo, ukoliko nas uopšte bude, imati moći da uopšte vidimo i osjetimo njihov odlazak… Ili će otići, a to više niko neće znati. Niko. Jer će svi, sva je prilika, biti duboko zaglibljeni, u blatu svejednoće. Otići će, kao i svi što su otišli, a nama će, ako nas uopšte bude, biti svejedno što ih nema…
Kad jednom odu, čemu će biti kraj? Da li će to biti kraj njihove tiranije ili će se tiranija nastaviti u nekom drugom, u nekom metastaziranom obliku, nekom drugom i dugotrajnom patologijom… Kad tiranin ode, da li je zaista otišao ili se samo pomjerio iz svog faraonskog ležišta i ostavio beznadnu prazninu koju će popuniti neki novi, bolji i voljeniji tiranin… Bolji, novi, voljeniji, nastaviće djelo svoga prethodnika koji će se povampiriti u svom nasledniku. To će biti još jedna, ovoga puta najpodlija i najotrovnija pobjeda onoga koji je otišao. Može li iz naše male zagađene luke isploviti brod nesojluka i lopovluka? Može li taj ogromni crni brod potonuti u našem plićaku? Mogu li svi oni koji su na tom i takvom brodu strave otploviti daleko i nepovratno? Ako otplove, ko će ostati? I zašto bi otplovili kad neće biti nikoga na obalama ko bi se obradovao odlasku nečega što nam je more pretvorilo u mutljag, a obale u hridi ojađenih, malodušnih i zaboravljenih brodolomnika…
Kad jednom odu, biće kasno za sve one koji su se cijeloga života predano i junački borili za iskasapljene, silovane, kamenovane, raspete i ismijane ideale slobode, pravde i jednakosti. Nad odlaskom tiranina neće zavijoriti barjak pobjede, već tužna i ružna zastava predaje svemu onome što će poslije tiranina doći. A doći će nešto što može biti svakako, ali ne može biti bolje od tiranina koji je otišao. Tužna i ružna zastavica besmisla i beznađa ustoličiće nekoga ko će biti gori od onoga koji je, činilo se, bio najgori. I to će biti još jedna podlost, još jedna otrovna bodlja, još jedna besomučna prevara i još jedna krvoločna osveta, onoga koji će otići da bi zauvijek ostao tamo gdje mu je, po svemu sudeći, urođeno mjesto…
Kad jednom odu, ostaviće pustoš. A iz pustoši, šta može nići? I da li uopšte može ni iz čega izrasti zelena grana opštegrađanskog spasenja? Da li iz jalovišta može propupjeti pupolj nade i razlistati vjesnik dostojanstva i oslobođenja… Možda i može. I u tom- možda- je tekovina tiranije i užas tiranina. Možda će neko i preživjeti. Ali će sigurno to možda biti jedina šansa novog početka. Možda je tiranin otišao, ali je sigurno da je ostavio sjeme u jalovištu. To sjeme će sigurno proklijati, a možda će i biti onih koji će još uvijek razlikovati kukolj od žita. Možda je to možda- šansa koja će potvrditi da će možda još uvijek biti ljudi koji možda i nijesu odustali…
Kad jednom odu, a to će vjerovatno biti oko ponoći, da li će neko uopšte i vidjeti njihov odlazak… I da li ima među nama makar još ponekoga ko može da vidi u ovom mrklom mraku… Mačka u mraku vidi. Ona lovi miševe. Po mraku. Otuda taj slavni mačiji vid. I neslavna mišja sudbina. Mačiji vid je evolutivna nagrada tiranima koji će jednom otići. Ostaće za njima poneki sluđeni miš koji u strepnji i bjekstvu nalazi jedinu potvrdu sopstvenog trajanja. Osim miševa, hoće li biti još nekoga u ovoj mišjoj rupi? A kad izađu iz rupe, hoće li izaći u još veću rupu. I hoće li rupetina biti sve ono što je ostalo iza onih koji su otišli…
Kad jednom odu, a to će se jednom i desiti, ko će objaviti njihov odlazak i da li će do te i takve objave uopšte nekome i biti stalo…Da li je stalo onome ko je izgubio sva čula do vijesti o nečijem odlasku…I da li će neko ko nije uzgubio sva čula i čovječija osjetila uopšte nadživjeti njihov odlazak koji će se, po zakonu nevjerovatne vjerovatnoće, jednom i dogoditi…
Hoće li iza onih koji su svakoga minuta, sata, dana, godine, desetljeća ubijali čovjeka u sebi i nama, ostati iko živ osim čovjeka kojeg nijesu ubili, a samo to su željeli. I da li će preživjeli čovjek imati sa kim da podijeli radost zbog njihovog odlaska. I da li će jedinom preživjelom biti žao onih kojih nema više od onih koji su otišli i ostavili ga samog sa sobom…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Kad jednom odu

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0