Pišem ti iz malog mjesta

| March 29, 2012 | 3 Comments

Pišem ti iz malog mjesta

02.07.07.

Samo da ti javim da sam stigao. Jutros sam vidio najplavlje, a večeras ću najzvjezdanije nebo. Riješio sam da budem hrabar i čim malo odspavam proći ću kroz glavnu ulicu.

02.07.07.

Nije bilo tako strašno. Izljubio sam se desetak puta, mahnuo dvadesetak, sedam-osam puta sam mor’o odgovoriti na pitanja: Kad si stig’o, kol’ko ostaješ…? Pitali su me jesam li završio fakultet.. Ja sam im odgovorio isto što i prije godinu dana, kad sam ga završio, da ga jesam završio. „Tu si sad“? „Tu sam…“

13.07.07.

Pogrešnom čovjeku šalješ pitanje: „Šta ima novo“? Ne znam ja je li se ikad ođe desilo nešto novo. Onaj veliki gradski sat stao je kad i srce Jugoslaviji. Onoj velikoj. I još stoji. Stavili su neki elektronski. Dražen kaže da nam otkucava do eksplozije. Meni ova sporost odgovara. Ljenčarimo, sjedimo na klupama – klupiramo se. Beco je smislio naziv. On je idejni vođa klupana. Počeo sam pomalo da ogovaram, ali to je prema očekivanjima – tu sam već deset dana.

Pozdravljam te…*

  • Pozdraviti je kao učiniti zdravim

17.07.07.

Paune: prestani da me zatrpavaš tim konkursima. Ne prenosi mi euforiju. Bolje nađi neku paunicu i umri joj među nogama, istopi se ko kašika skorupa u cicvaru kad se stavi i pomiješaj sa njenim sokovima što joj se već slivaju niz butine, ili samo zaspi i probudi se poluodmoran i ponovo spreman da, ako se ne opametiš, bez kiseonika goriš svoje grane; do ćumura. Ko ćumurana što sam je danas očistio.

U stvari sam očistio tri ćumurane, što ni đavo ne bi radio. Prije bih pristo (mislim na đavola) da mu vječnost prolazi u raju. Meni svakako ’oće pošto sam pakao prošao, i to na zemlji. Puno pozdrava, vidimo se. Uživaj u svakom trenutku i ne misli o budućim danima.

29.07.07.

..Je li sunčano u Mostaru? To je, valjda, najsunčaniji grad u bivšoj nam domovini. Ođe se smjenjuje razno vrijeme, ali ljudi se ne mijenjaju. Sve više me guši osjećaj neiskrenosti dok prihvatam taj prećutni dogovor o bježanju u površnost: „Nemoj ti mene podsjećati na moju osujećenost, neću ni ja tebe“. Svaka smislena priča narušava njihovu neurotsku ravnotežu. A to mrze više od svega. Spram toga, onaj što bi im fizički ugrozio život bio bi poput milog gosta koji razbija dosadu…

Fali mi komunikacija sa ljudima koji od priče o životu ne bježe u „paljenje“. Ono kao on je mangup, pa te „pali“, a istovremeno dio njega želi da čuje odgovor na ono što se pita samo kad je sam. Komunikacija je tu da pronađemo puteve, da čujemo nešto o pristupu drugih ljudi. Da provjerimo da li smo zastranili. Toga ođe uopšte nema. Oni se kolektivno stide da se zapitaju. Kao da neka velika, apstraktna majka ili otac stoje nad njima i drže raspored kako proživjeti život. Tužno. Može li malo mjesto funkcionisati drugačije? Možda ih plaši ta velika bliskost koja se najčešće prosipa u prazno dok na pitanje: „Kako si?“ odgovaraju: „Kako si“; po mnogo puta, svaki dan. Kad prolaziš glavnom ulicom tvoj super ego je rasut po stolovima okolnih bašti. Veže te ili od tebe pravi zvijer koja u buntu traži snagu da prekine lanac. Kad ga prekine shvati da se ne snalazi sa slobodom i nastavlja da se buni toliko dok ne diskredituje sebe i u očima onih od kojih je dobijao potvrdu…Pored svega osjetio sam da ovdje omekšam i da je veliki grad, sam po sebi, mnogo stresan. Sad te pozdravljam i želim ti da duboko udahneš svaki trenutak. Tako će ostati u tebi da mi preneseš kad opet budemo disali zajedno. Ljubim te i grlim…

04.08.07.

…Čudne su ove planine. Kad čovjek nema želju da se popenje na njih i vikne prema horizontu mogu mu izgledati kao zidovi blatnjave jame. Sjećam se takvih dana. Čovjek se zapita da li je za pakao prikladno vezivati oganj. Možda su tamo ovakve kiše. Tu sliku jame vremenom sam počeo zamišljati kao metaforu. Nešto kao ono Platonovo o pećini. Ide ovako: Svi mi odavde smo u toj jami. Prihvatili smo je kao sudbinu koju, ponekad, opsujemo. Gospodari jame nam govore da nam je dobro, na nama je samo da to shvatimo. Gunđa se tu i tamo, ali se poredak jame suštinski ne dovodi u pitanje. Ne znamo ni šta to imamo, još manje šta nemamo. Ne možemo ni zamisliti, ni stvoriti bolje – ko god bi vladao jama bi bila jama. Ipak, svi sanjamo o bjekstvu. Neki pokušaju. Prsti im taman dodirnu zemlju nadjamnog svijeta koji zna za zore i sutone kad ga njegovi sujamnici ščepaju za noge. Krici se prolome kroz noć bez mjesečine. Svuku ih nazad, u blato. Za njima ostane samo ono: „Mogo je“…Ko uspije, biće gledan kao bog. Po nadjamnom svijetu nosiće traumu bjekstva, adrenalin…Oni u jami će ga čekati da im se nakloni. Pričaće nove priče, a oni će ga slaviti. Ništa mu ne bi vrijedjelo da ono što uradi ne može ispričati njima. Od njih traži potvrdu. Oni mu je daju…Ali, kao što moraju disati, moraju u sebi nositi nesrećnu nadu da kad se suviše primakne, da će da mu se omakne, da će da upadne, a onda nikad više neće izaći…

09.08.07.

…Ođe je neizdrživo ukoliko hoćeš da zadržiš svoj put. Strašno se trude da te uprosječe, a ti što se više otimaš izgledaš iracionalniji dok sebe ne ugledaš kako vičeš neke stvari koje provaljuju nekontrolisano i trzaš rukama svoju ludačku košulju. Dođe mi da se skinem go i da se derem do neba kad do ljudi ne mogu. Ne znači to da mi je loše. Samo ljudskije mi je tako, nego da postanem gomila nekvalitetnog mesa koja tek sama, kući, u krevetu, među svojim strahovima nasluti ono što bi drugačije zvao svojim putem. Nemoj misliti da mi je loše. Samo pipam granice konvencionalnog da stvarno shvatim šta je to obavezno da se ispoštuje i osjećam neko pražnjenje u tome. Nekako razumijem ljude koje nazivaju ludima. Mislim, na neke vrste ludih…Evo ovako mi se piše iako sam mislio da ću, kad dobijem tvoj mejl, pisati druge stvari. Izgleda da osjećam da za te druge stvari svakako imamo vremena i da ne postoji obaveza između dvoje ljudi koji nijesu rigidni…

Pozdravljam te…

14.08.07.

…Nikome ođe ne bi smetalo kad bi se zabranila riječ „ljubav“. Muškarci se stide, ne izgovaraju je, ispašće slabi. Žene prvo traže za koga da se udaju, pa onda koga će voljeti i sa kim će imati seks. Parova ima malo. Mnogo je onih što se kao kradljivci sastaju u mraku, a da se danju ni ne javljaju jedno drugom. Oba lica dvojnog morala… Ne umijem joj dati ime, ali osjećam neku silu što je katran za krila snovima ovih ljudi. Osjećaju osujećenost, negoduju. Sebi u bradu, sa pogledom kojem je odlučnost nepoznata. Kao vulkan kad se probudi, pa izbaci samo pepeo i dim…

23.08.07.

…Nešto mislim da sam ovo što sam ljetos tebi i, još ponekom, pisao neđe objavim. Članak bi se zvao „Pisma iz malog mjesta“. Ne razmišljam o svrsi toga. Možda je to smao neko od lica klinca koji se opijao i htio da bude bilo šta, samo ne očekivano. A uvijek bio odličan u školi i uvijek bio ono očekivano. Revolucije u kavezu. Možda se želim nakloniti na ivicu jame jer znam da nema razloga za strah od hronično mrzovoljnih pogleda koji bi se sad okrenuli ka meni. Ne zato što sam hrabar nego što sam siguran da se ovako ne stvaraju neprijatelji. Slušaj ovo: Kad je Ju-grupa bila popularna ja sam bio mali, ili još nerođen. Tada je gostovala i ovamo. Nije došlo dovoljno ljudi i od koncerta su ostale još samo plakate i jedna anegdota…Kao tinejdžer pokušavao sam pronaći ljude koji bi potvrdili moju orjentaciju o odnosima među ljudima u kojima blijedi predstava ko je prosječan, a ko uprosječen pa takav počeo uprosječavati druge. Vampirizam. Moje traganje, istovremeno, je bilo potpuno uspješno i potpuno neuspješno. Svi su, pojedinačno, znali da su stvari u pogrešnom redu. Svi su mi pričali o tome kao usamljeni i neshvaćeni. Svi su mi pričali i o tom koncertu koji se nije dogodio: „Došla, bre, Ju grupa…Nas pet-šest tamo i ljudi nijesu htjeli da sviraju. Seljački grad…“ Neki su govorili i da ih je bilo dvadesetak, ali je zaključak bio isti. Vjeruješ li ti da mi je ovu priču ispričalo onoliko ljudi koliko je bilo dovoljno za dobru svirku? Zato kažem: Ovako se ne stvaraju neprijatelji. Da bi se neko prepoznao treba mu hrabrosti – one suštinske. Tome neću biti neprijatelj. Većina se neće prepoznati. Drugačiju priču pričaju sebi o sebi. „Najlakše“ će biti onima iz velikih gradova. Sažalijevaće provinciju, mirno sjedjeti u jamama makar podnevnog sunca.

28.08.07.

Stižem u četvrtak. Ta misao mi ubrzava naredne dane. Podsjeća na veliki grad. Nijesam takvih imao poslednja dva mjeseca. Mogu osjetiti relativnost subjektivne percepcije vremena. Mali i veliki grad. Dva različita rasporeda životnih časova. Oba jednako nepotrebni. U velikom gradu čovjek živi od stavke do stavke u svom rasporedu. Međuvrijeme popunjava mislima o zacrtanom. Zaboravili su šta traže. Zaboravili su i to da planovi služe da bi se izjalovili i to iz dva razloga: po samoj sili događaja.., a i kad se materijalizuju izostane „planirani“ osjećaj. Sposobnost bivanja u trenutku postala je zaboravljena vještina…U malom gradu struktura iluzija je durgačija. Od rođenja postane jasno da se nove stvari ne događaju svaki dan, pa ni svaki mjesec. Mašta se o velikom preokretu. Za to vrijeme, život curi…

 

Tags: , , , , , , , , , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Osnivac Tango Naturala www.tagonatural.com

Comments (3)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. Darko Dozic says:

    Nije sve to tako strasno. Sva ta patnja je laboratorija za ljudski razvoj. Drago mi je da vidim da me te stvari ne pogadjaju kao prije pet godina vec da sam zapitao sebe: Sta tu mogu promijeniti? … i zajedno sa Sonjom i svima spremnima pokrenuo tango u Kolasinu :)…

    Generalno mislim da i sam ovakav stav neprihvatanja onoga sto jeste donosi patnju i ne pomaze mnogo promjeni…

    Srecom, to se dosta promijenilo…

  2. Đurđina says:

    … Ja pak mislim da neprihvatanje onoga što jeste može donijeti jednu konstruktivnu patnju, neophodnu da bi se desila promjena. NE prihvatajući realne okolnosti, mijenjamo ih, NE mireći se sa ograničenjima, pomjeramo ih. Upravo patnja Te je, čini mi se, dovela do krucijalnog pitanja i snage da pokrenete tango u Kolašinu. “Sva ta patnja”, sa svojim terapeutskim i katarsičnim momentom, je katalizator promjena u “laboratoriji ljudskog razvoja”. Nego, dobar tekst. Pozdrav, Učo, za Tebe i za kolašinske tangerose!

  3. ®eKreator says:

    Bilo mi dosadno da kreiram nalog iz-za jednog komentara, a ispostavilo se i da moderatoru treba pola vijeka da se skane i odobri to malo virtuelnih slova što k ovom portalu prhnu, pa sam se, dana objavljivanja pisanih (ispade, potisnutih?) Dožićevih NEzgoda, fejsbuški ostrvio, ‘vako:

    Događa se malom i ne znam zašto neimenovanom mjestu, poneka nadjamna kreacija. Ali život će svejedno da (is)curi. Svaka čast, Dožiću!

    Međutim, Veljkovi crvi il’ Šabovi insekti, ne daju mira mlađaHnim (a eto, i okretnim) koŠMijama (uz Darkića i Markić Rakočević) da epicentar ranijeg filistarskog žgameža na Trgu borca presele na Veljkov trg, stilski i tematski radikalno ga apgrejdujući, do ośećaja koji se pleše, emocije čije je koračanje teško i skapirucnuti, kamoli izvesti. Kolašinjanski zahtjevan zalogaj – puca se vazda na najviše. Samo je forma drugačija i manje zjapi.

Leave a Reply

Pišem ti iz malog mjesta

by Darko Dožić time to read: 7 min
3