Rupa nad rupama

| May 14, 2019 | 0 Comments

Ko nema sunašce u sebi može, da pobenavi od ove salaukovine koja je koptisala…

Ko čeka Sunce, bogme će se načekati. Ko je ugasio sunašce sopstveno, taj je nagraisao kao đavo na Đurđevdan…

A ako se kojim slučajem rodi pravo nebesko Sunce, opet fali ono majušno zemaljsko sunašce. Ono zrno svijetla koje nas prati kao najrođeniji satelit…

Kad se poklope Sunce i sunašce, eto osunčanog čeljadeta. Koliko je to rijedak spoj, toliko je rijetka i prava-pravcata sreća…

A ima je, nije da je nema…

Ovako kako je: ćorno odozgo, zaćoreno odozdo, ni Sunca, ni sunašca, ostaje samo prava-pravcata rupa.

Neko na ivici rupe, neko upravo u rupu upada, neko je odavno na dnu rupe…

Svi za rupu vezani… svi rupom određeni…

Oni na ivici rupe misle da su dosegli pravu-pravcatu sreću… da su, štono mudrijaši kažu, uhvatili Boga za bradu. Orgijaju na ivici rupe u slavu rupe života…

Pomalo sumnjiv recept za sreću…

Oni što upravo upadaju u rupu zavide onim srećnim nesrećnicima na ivici rupe. Kada konačno stignu do dna, njihova zavist ih za dno prikucava. Ukorjenjuje ih na dnu dna rođene rupe.

Oni što su odavno na dnu najrođenije rupe, više ne vide ni ludi karneval na ivici rupe, a kamoli one koji im u slobodnom padu pristižu. Njima, prosto-naprosto, nije ni do čega, a osobito im nije do rupe u kojoj su našli svoje vječno utočište…

Poneka ptica zalutala proleti iznad rupe- i to je to…

Čak i slobodna ptica Božija, kad pogleda ispod sebe i vidi rupu, zauvijek promijeni kurs.

Rupa je odista težak prizor posebno za visokoletačice koje su navikle na visine, a ne na dna…

Uskoro, neće biti ni ptica iznad rupe.

Tako će rupa postati rupa u rupi, rupa nad rupama iz koje se ne vidi ni nebo, a nekmoli ptica na nebu…

I da nam se naša ljepotica-državica ne zove kako se zove mogla bi se zvati- rupa.

Vjerovatno je naša rupa veoma lijepa rupa, ali je ipak: rupa.

Još je vjerovatnije da sam trenutno u većoj rupi od naše rođene rupe, ali to rođenu rupu ne oslobađa rupe…

I nije ni najmanje rođena i voljena rupa kriva što je- rupa…

I nije je Onaj koji zna sve i o zemlji i o nebu i o rupama i o oblacima zamislio kao- rupu.

Biće da je Onaj koji sve zamišlja i osmišlja našu rupu zamislio kao goru i da je tako zamišljenu predao ljuđima na upotrebu.

No, zaboravio je da im da uputstvo za upotrebu.

I tako su, mic po mic, naši ljuđi od gore napravili rupu u svom akcijaškom ludilu.

Što su je dublje zakopavali, sve više su slavili sopstveno pregnuće.

Što im je rupa bila dublja, ambicija im je bila viša.

Tako je, silom na sramotu, naša rupa postala najviša rupa na cijelome svijetu.

Jer, ova rupa se ne mjeri dubinom, nego visinom.

I kao što rekoh: postoje dublje rupe od naše voljene rupe.

Ali ne postoji nijedna viša rupa od ove rupe kojom smo osuđeni na vječnu ljubav i koja je bila sve samo nije bila- rupa….

 

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Rupa nad rupama

by Boris Jovanović time to read: 2 min
0