Samoubistvo

| October 28, 2015 | 0 Comments

samoub

On je lijep čovjek, pravi frajer, neodoljiv ženama kao recimo Bred Pit ili neki slični holivudski mamlaz.

Ona je užasna žena, pravi-pravcati tenk ili samohotka pod čijim gusjenicama se drobi put kojim prolazi. Naduvena zlom. Do podne mrzi sebe, od podne cijeli svijet, kako su to govorile zlobne komšinice načičkane na terasama.

Šta li ih je spojilo, pitali smo se ponekad, ja i kum Brko uz pivčinu ili vino.

Onda je došao naš lijepi neodoljivi poznanik i alkohol je krenuo. Sve više i sve očajnije je pio tih dana. I pričao neke nevjerovatne priče. Ispovjedao se, zapravo, kumu Brku, jer je ovaj imao dobre oči i dobru dušu. Mene je izbjegavao, jer sam imao pogane oči i otrovnu jezičinu. No nije mi mogao zabraniti da slušam. A pričao je o svojoj debeloj zloj ženi. Otprilike ovako:

Sa lijeve strane je velika bijela kamena kuća sa ogromnom terasom. Tačno na sredini, između kuće i okeanske obale, je bijeli kameni zub, vjerovatno stećak ili nečiji grob, jebem li ga šta, i pored njega kamena uglačana klupa. Desno je okeanska obala mjestimice obrasla žbunjem i korovom i čitave kupole ptičjeg izmeta. Galebovi, šta li su, jebem li ga. Na pučini se mogu vidjeti bjeličasti brodići kako se radosno ljuljuškaju.

Šetnja me je prilično zamorila, pa sam sjeo na kamenu klupicu trudeći se da uzvrištalu glavu smjestim u sjenku kamenog stuba. Meškoljio sam se na kamenom sjedalu kao kurva na jajcima.

Pomislih da bi mi prijala čaša hladne vode. Na velikoj terasi je sjedio krupan čovjek, pravi rmpalija ćelave okrugle glavurde sa bjelinom po sljepoočnicama. Rumenio se kao preklani bik. Ispred njega, na štafelaju, bilo je veliko slikarsko platno. U desnoj šaci je imao nešto nalik guščijem peru. Pokatkad je perom dodirivao modri baburasti nos. Naslonjača u kojoj je sjedio je škripala, a šarena deka je neprestano klizila niz njegova koljena nikako ne dodirujući pod. Deka klizi ka podu, ne može da padne iako je stari klipan ne pridržava slobodnom rukom. Znao sam već tada da sa mnom nešto nije u redu.

Nijesam osjećao ništa sem nepodnošljive žeđi i nervoze, valjda zbog te igre sa kariranom dekom i mirnog bezličnog glavonje na terasi. Zaboljele su me skorele usne kad sam promucao:

–Izvinite, gospodine, da li mogu dobiti čašu hladne vode, mlijeka, rakije, šolju kafe, čaja, ili, pak, bilo kakav napitak?

Nije se pomjerio. Naslonjača je depresivno škripala, a guščije pero je tromo dodirivalo otečeni nos. Još dva put sam ponovio isto pitanje.

Zatim sam počeo da vičem trudeći se da ne prekardašim. Međutim, ništa se nije promijenilo.

–Izvinite, glavati majmune, ćelava spodobo, da li mogu dobiti čašu hladne vode, mlijeka, rakije, šolju kafe, čaja ili, pak, bilo kakav napitak?!

U tom trenutku je na terasu stupila Ona. Usne su mi se stvrdle i mora da su bile idiotski okrugle. Glava mi je napustila malu zonu hladovine i stremila je terasi dobijajući jezivo šiljast oblik. Oči mi se momentalno nališe koktelom divljenja, ushićenosti, radosti i tuge. Duga zamamna kosa, nestvarno lice i tijelo. Na njoj bijela haljina sve do bosih stopala. Blistava koža, čudesne ruke, čarobne grudi.

Nepodnošljivo je škripala naslonjača dok je slani vjetar šibao i mrsio kosu djevojačku. Bičevi žive crne kose su donekle skrivali herojsko poprsje ljepotice na terasi. Gledala je negdje daleko. Nije me primjećivala zgrčenog na kamenoj klupici.

Na trenutak je ušla u kuću, pa se brzo pojavila noseći veliko drveno korito. Onda je na žici širila lanene muške košulje koje su se kao jedra nadimale na vjetru. Kao da sam osjetio opori miris znoja mišićavih lučkih radnika. To me je opaučilo neobjašnjivom ljubomorom.

Sve do noći ljepotica sa terase je širila muške bijele košulje. Naslonjača je škripala, a točkić koji je ona nemarno pokretala povlačeći žicu tužno je cvilio u sumraku. Cvilio sam i ja kao izgubljeni sluđeni ker.

Slomio bih je među zubima kao perece, da nije bilo njenog ramena, golog, otkrivenog…

Okean je počeo da se nadima i da svjetluca, ona je ušla u kuću, starac je spavao u naslonjači mada su mu oči prijeteći sijale u sumračju, a ja sam do zore, očajan i tužan, izbrojao devetsto sedamdeset šest hiljada i šeststo trideset dvije muške košulje na žici koje su mirisale na znoj lučkih radnika i podsjećale na izgubljena jedra.

Rumen svitanja. Natečeni slani kapci. Nepodnošljiva žeđ. U njenim rukama glineni krčag pun mlijeka. Posipala se mlijekom, tu na terasi, pred mojim očima. Bijeli slapovi su zalili divna ramena, odvijugali su čarobnim grudima, krotko se slivali do divnih stopala djevojačkih. Gledao sam čas nju, okupanu mlijekom, čas magičnu istočnu kuglu koja je blistala u njenim očima punim… punim…ko bi ga znao…teško mi je.

U sumrak, kada su oči starca bljesnule kao u starog podmuklog mačora, prišao sam terasi šunjajući se kao jež. Popeo sam se, presamitio preko kamene balustrade i uhvatio njenu tanušnu ruku. Nije se uplašila, nije se ni protivila, samo me je pogledala i od tog pogleda sam zacvilio i srušio se pravo u žbun nekog mediteranskog bodljikavog rastinja. Dok sam se držao za bolno dupe i hramajući geveljao ka svojoj klupici čuo sam riječi starog čudovišta iz naslonjače:

Djevojko, ako odeš, sve će prsnuti kao mjehur i ti više nećeš postojati!

A otišla je.

Proveo sam na klupici trideset i šest dana. Brada i nokti su značajno porasli. Opet sam počeo da sričem poeziju izbezumljen igrom tijela i mlijeka u zlatnim svitanjima. Košulje su me srdile oporim mirisom znoja lučkih radnika.

Kad sam je drugi put uhvatio za tanušnu ruku, kao za anđeosko krilo, više je nijesam puštao. Prethodno sam obavio neke manje bitne stvari.

Na žici je i dalje bilo devetsto sedamdeset šest hiljada šeststo trideset i dvije muške košulje. Skidao sam jednu po jednu i zašivao ih jednu za drugu. Ubodi iglice su bili nepodnošljivi tako da sam jedne noći pod jakim mjesecom izbrojao preko sedamdeset sedam hiljada uboda na jagodicama prstiju. Od te noći vid mi je oslabio pa sam prestao pisati poeziju.

Napravio sam jedro koje će biti moćno da mene i moju ljubav odnese daleko od ukletog mjesta i King Konga u naslonjači. Trebalo je napraviti i splav.

Splav sam odvukao do malog zaliva blizu kuće sa terasom uz pomoć lučkih radnika kojima sam zauzvrat morao odzviždati neke poznate melodije. Na moju žalost bili su toliko oduševljeni da sam čitavu noć zviždukao iz palmine krošnje. Bio sam do krajnosti iscrpljen, pa sam zakovrnuo od umora i kao ubijeni pjevac u rasvit pikirao u sitni pijesak pred njihovim džinovskim bosim stopalima.

Sljedeće večeri lučki radnici su došli, podigli me ubeućenog sa kamene klupice i odnijeli ka stijeni što je štrčala iz okeana. Namjeravali su da me bace ajkulama. Preklinjao sam ih za milost na raznim jezicima i sebe proklinjao zbog gluposti i ljubavnog zanosa u kojem sam jednom od njih nadahnuto pričao o svojoj ljubavi i planiranom bjekstvu.

–Je li, bre, bijeli majmune, ko će da pere naše košulje koje bazde kao kad okean prdne na mjesečini?!—prijeteći su mumlali.

Čudom sam ih ubjedio da me ne bace ajkulama. Cijelu noć su sa mnom igrali nekakvu domorodačku igru. Radosno su kliktali kada bi me neko od njih pogodio u glavu kvrgavim kokosovim orahom. No, i to je prošlo.

Došao je, dakle, dan kada sam je drugi put uhvatio za ruku. Gledala je nebo zakoračivši na moj moćni splav. Vjetar je naduvao jedro koje je mirisalo na muški znoj. Tresao sam glavom sumanuto se radujući. Ona je mirno sjedjela,  nježnu šaku je držala u okeanskoj pjeni i zamišljeno je rekla:

–Sve će prsnuti kao mjehur…

U trenutku kad je starac u naslonjači napravio posljednji potez guščijim perom i kada je karirana deka konačno pala na pod,  mi smo zakoračili na tvrdo tle kamene nade i sve je odista prslo kao mjehur. Košulje su se nekakvom magijom rašivale jedna od druge i ja sam zbunjeno posmatrao plavi horizont prepun bijelih golubica što se gube u sunčevoj pjeni. Tačno devetsto sedamdeset šest hiljada šeststo trideset dvije muške košulje su tog jutra krenule u svoju odiseju. Obuzeo me je neobjašnjiv strah, pa sam stezao njenu nježnu šaku. Nije više gledala ka visinama. Čak se i grubo nasmijala cokćući jezikom. Oznojenu glavu sam spustio na dlan. Povraćao sam bolno…

Dugo potom pokušao sam da oživim njenu ljepotu i svoju zaljubljenost. Kupio sam osamdeset osam litara mlijeka. Bila je zbunjena, zatim se zakikotala onako razdražena i sanjiva. Mlijeko se cijedilo niz njeno podbulo lice spirajući jeftinu sinoćnu šminku.

Ali, volim je.  Ipak.

Priča se ovdje mogla završiti. Kum Brko me je značajno pogledao. Promrsio sam nešto kao protest zbog slinave patetike. Naš poznanik je naglo poskočio smušeno se pozdravljajući.

Dripački smo se napili te noći.

Ujutro me je kum Brko nazvao i rekao mi je da je ispred starog Onogošta pročitao umrlicu uokvirenu plavom.

To nije morao biti on. Ipak…

 

Tags: , ,

Category: Art

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Art

Samoubistvo

by Boris Jovanović time to read: 7 min
0