Stoga se opijaš i psuješ, da ne bi kleknuo i molio [Tema: Sioran]

| April 9, 2015 | 0 Comments

coffee shop 2005

Iz Brevijara poraženih

24

Kao sin nesretna naroda kako bi kaznio okrutnu sudbinu ili je ublažio? U podnožju Karpata svijet mimoilazi ljude, a sunce se davi u balegi i prostaštvu. Na vratima istoka nikakav ideal ne hrani mrtvačku vedrinu tih robova vremena.

Dok si budan, skapavaš od dosade. Nasilna praznina bolne domovine i pustinja u dušama njezinih sinova tjeraju te od kavane do bordela ne bi li u periferijskome transu zaboravio višestoljetnu gorčinu svoje zemlje, pomanjkanje ukrasa i jalovost srca. Stoga se opijaš i psuješ, da ne bi kleknuo i molio.

Razočaran tolikim ne-ljudima, varaš svoju rodnu pustinju s poljanama i povrtnjacima. Vlasi su od osvajanja bježali u šumu; u šumu bježi i ti od njih.

Zapisano je da, kao potomci Dačana i drugih neznanih i raspršenih naroda, nikada nećemo razmišljati o sreći te da će se kapljice naše krvi nadodati na krunicu jada što smo je baštinili od poraženih nam predaka. Uzdah i prokletstvo bili su strategija nas pastira, palih s kakve zvijezde, predodređenih za poniženje.

Urođena pokornost ugasila je plamen slave u izmučenome narodu. Ponos mu je stran. Ti čuvari stada, a ne ideala, i ne znaju za uobraženost.

Čak i da posjedujem anđeosku naivnost i dječju vjeru, ne bih bio njihov lakovjeran izdanak. Oči su mi od rođenja otvorene, a vid sam izoštrio u krajevima izloženim vjetrovima duha, pa mi ponos krvari pri pogledu na taj sluganski narod koji, ponižavan od samih početaka, šutke prihvaća sudbinu. Nikada se neće domoći nijedne obale. Vječna tuga njegov je usud.

Ne mogu više za njega smišljati životne pozive koje će on zatim opovrgnuti. Njegovo postojanje vrijeđa sve što se izdiže iznad razočaranja. I najmanja bi nada bila ravna ludosti, a prorokovanje cinizmu.

Reklo bi se da je taj narod srce opasao remenom, pa ga steže ne bi li bolje jaukao, a darežljivo je vrijeme zauzdao ne bi li ga spriječio da hrli u budućnost.

– Kakav je to narod? – pita grozničavi um. – I ne čuje se da svijetom gazi.

– Čuje se u mojemu očaju.

Tko će uspraviti njegov pogrbljen usud? I samo nebo mršti se zgađeno vlaškorn slabošću. S visina je prezrivo dariva onime za čime ona i žudi: oslobađa je svakog poslanja.

Kamo pogledati, kime se ponositi ?

Sirot i beskrajno nesretan narod, stvoren da još više rastuži one što su se tužni i rodili… U krepuskularnoj i iscrpljenoj svijesti zemalja iskvarenih slavom, kojima više ne treba budućnost, vlaški ne-usud pridodaje tešku sjenu beskrajnu mraku duše. Samo na taj način još može disati taj pastirski narod u mislima koje su obišle prošle i sadašnje Ninive. Što bi inače značili njihovi višestoljetni pastirski štapovi u crnoj magiji što je izvode jeseni duha?

… Vi, preci čije su frule tolike godine jecale nad vašim jadom, niste više u meni. Vaše pjesme ne odzvanjaju čežnjom za slatkom neukorijenjenošću i predjelima sreće.

Ugasit ću se pokraj vas, ali sam. Moje vam kosti neće reći gdje sam izgubio čast moždine i sjaj mozga.

II

Da sam general, svoje bth vojske u smrt vodio bez obmana bez domovine, bez ideala i ne vabeći ih nagradama na ovom ili onom svijetu. Sve bih im rekao, ponajprije o onome što je u životu ili smrti neprocjenjivo. Časno se može bodriti jedino u ime nepostojanja; čim nešto postoji, i najmanja žrtva postaje nenadoknadivom štetom.

Smrt je tlapnja, baš kao i život, Možemo umrijeti jedino ako znamo da se ni životom ni smrću ništa ne dobiva i ne gubi.

Ipak, bilo je i velilkih vojskovođa koji nisu kročili putovima laži.

Teško je voljeti Marka Aurelija, no jednako ga je teško i ne voljeti. Pisati o smrti i ništavnosti, noću pod šatorom, vagati sitnež života uza zveket oružja! Kao ljudski paradoks on nije manje čudan od Nerona ili Kaligule.

No kako bi samo taj car-filozof bio velik da ga nisu školovali stoici i da svoj senzibilitet nije ukalupio drugorazrednim obrazovanjem! U njega je osrednje sve što je povezano s doktrinom. Poimanje tvari i eiemenata ili pak načelo rezignacije više nikoga ne zanimaju. Sustav je smrt za filozofe, a još više za careve.

Sva njegova razmišljanja živa su i plodna jedino dok izražavaju samoću. Gospodar najvećega carstva ne može se osloniti ni na koga; najveći među moćnicima raspolaže jedino mišlju o vlastitome kraju. Marko Aurelije pravi je simbol neobičnosti dekadencije, čari kojima zrači sumrak kulture.

Cijela je zemaljska kugla njegova, a utočište pronalazi jedino u beznačajnosti! Da je slijedio grčke tragičare ne zalazeći u doktrinu, kakve li bi sve usklike zabilježio ljudski duh! Stoicizam mu je nametnuo stidljivost koja nam smeta. Da ga učitelji nisu gnjavili podukama, koliko bi se beznađa proizašla iz ratova utkalo u njegova razmišljanja, koja ga pak obeshrabrujuće dobrohotno poriču!

Kao ratnik Marko Aurelije nije imao svijest o ništavnosti.

Kakvu li smo neobičnu poeziju izgubili! Bljedunjavom se mudrošću spasio od proturječja što životu daju tajanstvenu draž. U toga je rimskog cara previše pristajanja, previše rezignacije, previše srama spram rubnih misli.

Konačno, previše dužnosti. Trebalo ga je vidjeti na čelu legija koje je vodio k slavi, koliko prezriv toliko i željan osvajanja! Istinski živimo kada strast iskušavamo njezinom suprotnošću. Ne treba uzimati lijek ne uzevši prethodno otrov, i obrnuto. Penjući se strminom, istodobno valja biti na simetričnoj silaznoj točki. Na taj nam način neće umaknuti nijedna mogućnost bivanja.

26

Na sva nasa pitanja Dosada daje isti odgovor: ovaj je svijet otrcan.

Stoga mu se odlučuješ u svemu suprotstaviti.

Novo postoji jedino u nama. Ne u stvarima, ne u bićima.

Stvarnost je bajka privida koji nas očaravaju sve dok se ritam naše pjesme i njihova plesa podudara. Bez te usklađenosti veo što obavija spektakl zvan život pretvara se u pahulje iluzije i od svega što nam se odvijalo pred očima ostaju tek sjene stvarnosne tlapnje.

Zadaća je dosade pokidati taj veo. Hoćemo li moći dovoljno glasno pjevati da on vijori i onkraj fiktivnoga svijeta koji postoji jedino u našoj žarkoj mašti ?

Sve što nas okružuje tek je ukrasna varka nutarnje nam glazbe.

Iza ovoga svijeta ne čuči nijedan drugi svijet, a ništavilo ništa ne skriva. Koliko god mi kopali u potrazi za blagom, trud nam je uzaludan: zlato je raspršeno u duhu, iako je duh daleko od toga da bude od zlata. Da protratimo život u uzaludnoj arheologiji ? Nema tragova. Ta tko bi ih i ostavio ? Ništavilo ništa ne mrlja. Koji bi to koraci prolazili pod zemljom ako nikakvo ispod ne postoji?

Budi kormilar na valovima privida, a ne glasnik dubina.

Nestvarnost je ista. Bio ti na morskoj površini ili u dubinama, nigdje nećeš znati više negoli na mjestu na kojemu se nalaziš. No ne nalaziš se nigdje, jer nigdina je prostrana svagdina.

San nije veća varka od svakodnevne muke i napora.

San je posvuda. Kako bi neuhvatljive noćne vizije mogle biti ljubomorne na prikaze što ih oživljuju ljudske razmirice?

Razine svijeta natječu se u haluciniranju.

Gajenjem strasti u fantomskome svijetu čovjek je zaslužio slavu.

Ti međutim idi svojim putom i, poput kakva skeptična sunca, obasjaj ga zrakama promišljena bijesa.

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Stoga se opijaš i psuješ, da ne bi kleknuo i molio [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0