Titanik spas

| December 18, 2015 | 0 Comments

sinking-of-the-titanic

Ne može se, zemljače, izmisliti topla voda ili rupa na saksiji. A i točak i vatra nisu baš najnoviji izum. Ni naš premijer nije od juče. I njega je neko izmislio baš kao rupu na saksiji ili rešetke na zatvoru. Dakle, premijer nije realna, već izmišljena ličnost. Nešto kao Duh sa sjekirom ili Mornar Popaj.
Sve se može osporiti, samo je neosporan naš sigurni put u bespuće. I opet to ima veze i sa Domanovićem, koji bi se, da je kojim slučajem malo življi nego što jeste, zaprepastio od sopstvene genijalnosti gledajući naše premijere. Onog beogradskog – malog i ovog podgoričkog – velikog. Jer onaj vođa iz one davnašnje lektire je mnogo dalekovidiji od naših sokolova kojima je, metodološki i strategijski, jedini cilj-survavanje u provaliju i lelekanje nad ponorom.
Sjećate se onog simpatičnog mladića iz Kameronovog filma koji se, onako ushićen i luckast, posljednji ukrcao na Titanik? Kasnije je priznao, gledajući samrtne ledene dubine, da mu je to bio najbolji potez u životu. Naime, baš na Titaniku je spoznao istinsku ljubav koja je i njegovoj smrti pridodala oreol besmrtnosti. Šta je tražio, to je dobio, rekli bi nemilosrdni cinici, jer je spoznao šta je to fatalna ljubav. Ko hoće ljubav, pa još fatalnu, može odmah da se oprosti sa životom. Mislim, tako je to nekako u tim epskim romansama i filmovima katastrofe. Dok orkestar muzicira, Titanik tone, a publika šmrca zagrckujući se kokicama.
Naš film je, ipak, nešto drugo. Ukrcali smo se posljednji na Titanik uz orgazmično oduševljenje onih koji će, svakako, ostati na obali. Hoću reći: neko nas je ukrcao protiv naše volje i neko nam sa obale maše. Ili prijeti. U tome je kvaka: znali smo da i pored Titanika postoje i druge lađice, barčice, dereglije, trabakule, čunovi, dušeci, gume od fapa, koji su svakako sporiji i neuslovniji, ali zasigurno ne tonu u ledenim sjevernim vodama jer tamo ne mogu stići. Mi smo, kao svi sirotanovići, željeli da se brčkamo u našem milom toplom plićaku. U našeoj rođenoj lokvici-ljepotici. Da pravimo žabice i da uživamo u našim malim dosadnim niskobudžetnim filmovima. Našlo bi se tu i poneko pivce i poneki suncobrančić i poneka krasotica za kojom bi smo se u dubokom uzdahu okrenuli. Nijesmo ti mi, zemljče, za te velike visokobudžetne filmove.
Ali, jok! Neko je odlučio da budemo statisti u holivudskom blokbasteru koji, po sili zarade, mora da se pretvori u totalan pičvajz ili potpunu apokalipsu. Istjerali su nas iz rođenog plićaka, izbacili nas iz naše male barke, ukrcali nas na Titanik pri tom nas ubjeđujući da nam je to jedini spas. Otprilike kao kad pozovete prasence na Božić.
Oni koji su nas ubacili u potpalublje, naravno, ostali su na rođenoj obali kao čuvari opljačkanog blaga. Titanik, naravski, je brod koji je napravnjen za bogate, ali je smrt na Titaniku napravljena za sirotinju raju. Bogati se, nekako, uvijek izvuku i zato sirotinja želi da se obogati ne bi li se jednoga dana ukrcala u čamac za spasavanje. Mi smo svoj čamac za spasavanje poklonili onima koji će nas baciti u ledene talase. I tu nema nikakvog spora. Ovaj svijet, ovaj NATO- EU- Titanik, zapravo, i plovi na talasima nelogične logike, a dubina vode kojom plovi proporcionalna je plitkoći pameti onih koji plove u potpalublju.
A moglo je možda i drugačije u ovom našem niskobudžetnom filmu. Bilo nam je dovoljno i ovo malo mora, bila nam je potaman i ova mala barka. Tu smo naučili da plivamo i naučili smo da se plašimo duboke vode. Naprasno su marinci iz Katunske nahije odlučili da postanemo krvožedni predatori koji će svoju slavu pronijeti širom svijeta, pa su nas navrat-nanos ugurali na Titanik na kojem je sve neizvjesno, osim izvjesne propasti.
Elem, pošto je Titanik roknuo u ledenu santu , mi smo se ukrcali. Ne na ledenu santu, već na Titanik. Da smo imali sreće i da su nas ukrcali na ledenu santu možda bismo proživjeli u miru i dubokom zamrzavanju svoje idilične pingvinske dane. Ali naši pohotni ludi pitrati su odlučili da nas počaste nezaboravnim krstarenjem i da uživaju u sirotinjskim impresijama iz crne kutije. Opet se otvorila strašna dilema pred očima prestrašenih putnika: da li je bolja vječnost na ledenoj santi ili brza propast na Titaniku? Ko bude imao sreće možda će odista na pomenutom brodu spoznati fatalnost životne ljubavi. Nikad se ne zna. Naravno, jedino iskrcavanje je, silazak na dno. Jeziv medeni mjesec…
Avanturizam je drugo ime našeg manitanja. Naš film bi se mogao zvati maniti film, ali je u međuvremnu taj žanr imenovan kao avanturistički. U našem avanturističkom filmu ništa se ne dešava sem avanturističke potrebe da budemo na pogrešnoj strani u velikoj avanturi. Dakle, onaj koji svjesno bira pogrešnu stranu upušta se u opasnu avanturu. Onaj koji misli da mora imati svoju stranu, takođe je opasni avanturista. Onaj koji zna da je jedina naša strana-zdrav razum, držanje po strani, a ne na nečijoj strani, još uvijek nije viđen na našem kamenitom prestolu. Ili nije prepoznat.
Ako vam kažu-sve u životu se plaća, nijesu vas slagali. Vlasnici Titanika sve plaćaju, ali vašim životima.

Tags: ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Titanik spas

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0