Wells, Hitler i svjetska država
U martu ili aprilu, kažu mudrijaši, Britanija će pokleknuti pod strašnim udarcem… S čime ga Hitler misli izvesti, ne mogu zamisliti. Njegove oslabljene i raštrkane armije sad vjerojatno nisu jače nego što su bile talijanske prije nego što su se okušale u Grčkoj i Africi.
Njemačke zračne snage vrlo su oslabljene. Zaostaju za vremenom, a njihovi najbolji zrakoplovci uglavnom su poginuli, ili su postali malodušni, ili su izmoreni.
Godine 1914. Hohenzollernova vojska je bila najbolja na svijetu. Iza malog kriještavog maloumnika u Berlinu nema takve vojske… A naši vojni stručnjaci raspravljaju o najezdi fantoma. U njihovim maštanjima on je savršeno opremljen i nepobjediv u disciplini. Gdjekad misle da će on odlučno »udariti« preko Španjolske i Sjeverne Afrike, pa dalje; ili nahrupiti preko Balkana, promarširati od Dunava do Ankare, do Perzije, do Indije, ili »pregaziti« Rusiju, ili se »izliti« preko Brenera u Italiju. Tjedni prolaze, a fantomu ni traga; i to zbog jednog izvrsnog razloga. Nema u njega te snage. Lišen je glavnine svojih neadekvatnih topova i municije. Uludo ih je potratio u Hitlerovim luckastim zavaravanjima da može zauzeti Britaniju. I njegova sirova nesolidno izgrađena snaga klone pod sve jačom spoznajom da je prošlo vrijeme Blitzkriega i da rat dolazi kući na konak.
Te rečenice nisu prepisane iz »Cavalry Quarterly«, nego iz niza novinskih članaka H. G. Wellsa, napisanih početkom ove godine i sada pretiskanih u knjizi koja nosi naslov: Vodiču novi svijet. Odonda, otkad su te rečenice napisane, njemačka je vojska pregazila Balkan i ponovo osvojila Cirenaiku, i promarširat će preko Turske ili Španjolske kad joj to bude po volji, a upala je i u Rusiju.
Kako će se ta vojna završiti, ja ne znam, ali vrijedno je zabilježiti da se njemački glavni štab, čije mišljenje također nešto vrijedi, u nju ne bi upustio da nije bio siguran da će je završiti za tri mjeseca. Tek toliko što se tiče mišljenja da je njemačka vojska vojska utvara, a njezina oprema neadekvatna, njezin moral u raspadu, itd., itd.
A što Wells suprotstavlja »malom kreštavom maloumniku u Berlinu« ? Uobičajeno bezvezno naklapanje o Svjetskoj državi, uz Deklaraciju Sankey, pokušaj da se odrede temeljna prava čovjeka, napisana u protutotalitarističkom duhu. Osim što je sada posebice zanijet saveznim nadzorom nad zračnim prostorom, to je uvijek ista prodika koju propovijeda neprekidno gotovo već četrdeset godina, uvijek potaknut nekakvom srdžbom na ljude koji nikako ne mogu da shvate nešto tako očito.
A što nam koristi tvrditi da nam je nužan savezni nadzor nad zračnim prostorom? Srž problema leži u tom kako da ga ostvarimo. Koja korist od isticanja da je Svjetska država poželjna? Bitno je da se ni jedna od pet velikih vojnih sila ne želi podvrgnuti takvom nadzoru. Svi se razboriti ljudi već desetljećima u biti slažu s onim što govori gospodin Wells, ali razboriti ljudi ne drže vlast i, u premnogo slučajeva, ne mogu je stoga ni žrtvovati. Hitler je maloumni zločinac, ali Hitler ima milijunsku vojsku, tisuće zrakoplova, desetke tisuća bojnih kola. Njemu za ljubav jedan veliki narod voljan je da prenaporno radi šest godina, a potom da još dvije godine ratuje, dok za zdrav razum, poglavito hedonističko mišljenje, za koje se zalaže gospodin Wells, jedva da je itko voljan proliti litricu krvi. Prije nego i započnete govoriti o obnovi svijeta, ili čak o miru, morate odstraniti Hitlera, što znači ostvariti jedan dinamičan svijet, ne doduše isti kao onaj nacistički, ali vjerojatno isto tako neprihvatljiv »prosvijećenom« i hedonističkom narodu. Što je držalo Englesku na nogama prošle godine? Djelomice, jamačno, neka nejasna ideja o sretnijoj budućnosti, ali poglavito atavističko osjećanje patriotizma, usađeno uvjerenje naroda koji govore engleskim jezikom da su superiorniji tuđincima. Posljednjih dvadeset godina glavni je cilj engleske ljevičarske inteligencije bio da rasprši taj osjećaj i da je u tom uspjela, danas bismo vjerojatno promatrali esesovce u ophodnji londonskim ulicama. Slično, zašto se Rusi bore kao lavovi protiv njemačke najezde? Djelomice, možda, radi nekog mutnog ideala o utopijskom socijalizmu, ali poglavito za svetu majčicu Rusiju (sveto tlo domovine, itd., itd.), što je Staljin oživio samo u nešto malo iskrivljenu obliku. Snaga koja odista oblikuje svijet proizlazi iz osjećaja – ponosa rase, obožavanja vođe, vjerskog uvjerenja, obožavanja rata – što liberalni intelektualci mehanički otpisuju kao anakronizme koje su oni u sebi tako temeljito razorili da su izgubili svaku moć djelovanja. Ljudi koji tvrde da je Hitler antikrist ili obratno, Duh sveti, bliži su spoznaji istine nego intelektualci koji su deset užasnih godina tvrdili da je on samo lik iz komične opera koga se ne smije uzimati ozbiljno. A taj nazor ne odražava ništa drugo nego lagodne uvjete života u Engleskoj. Ljevičarski literarni klub bio je u biti produkt Scotland Yarda, kao što je Savez za mir produkt Ratne mornarice. U posljednjih se desetak godina na polju književnosti pojavila »politička knjiga«, neka vrsta proširena pamfleta koja sjedinjuje historiju s političkim kuđenjem, kao važan književni oblik. No, najbolji pisci tog štiva – Trocki, Rauschning, Rosenberg, Silone, Borkenau, Koestler i drugi – nisu Englezi, ni jedan od njih, i gotovo svi su otpadnici od neke ekstremističke stranke, koji su upoznali totalitarizam u neposrednu dodiru s njim i na vlastitoj koži osjetili progonstvo i progonjenje. Samo u zemljama engleskog govornog jezika vjerovalo se, sve dok nije buknuo rat, da je Hitler nevažan šašavac i da su njemački tenkovi napravljeni od ljepenke. Gospodin Wells, kako se vidi iz navoda koje sam već iznio, još uvijek u to pomalo vjeruje. Ja ne vjerujem da su čak bombardiranje Engleske i njemačka vojna u Grčkoj izmijenili njegovo mišljenje. Dugogodišnji način njegova razmišljanja ispriječio se između njega i spoznaje o Hitlerovoj snazi.
Gospodin Wells, poput Dickensa, pripada nemilitarističkoj srednjoj klasi. Grmljavina topova, zveckanje ostruga, grč u grlu kad se diže stara zastava, ostavljaju ga očito ravnodušnim. On nepokolebljivo mrzi rat, lov, pustolovan život, što se očituje u njegovim ranijim djelima u snažnoj propagandi protiv konja. Glavni lupež u njegovi knjizi: Kratka povijest svijeta vojnik je, pustolov, Napoleon. Prolistamo li bilo koju njegovu knjigu napisanu u posljednjih četrdeset godina, vidjet ćemo da u svima obrađuje istu misao: tobožnju opreku između znanstvenika koji radi na uspostavljanju Svjetske države planske privrede i natražnjaka koji svim silama pokušava da nas vrati natrag u prošlost u kojoj vlada nered. U romanima, utopijama, esejima, filmovima, raspravicama, ta opreka iskrsava više-manje na isti način. S jedne strane znanost, red, napredak, internacionalizam, zrakoplovi, čelik, beton, zdravstvo; s druge pak rat, nacionalizam, religija, monarhija, seljaštvo, profesori grčkog, pjesnici, konji. Povijest, kako je on zamišlja, niz je pobjeda koje su izvojevali znanstvenici nad romantičarima. No, on je vjerojatno u pravu kad tvrdi da će »razborit«, planski oblik društva, sa znanstvenicima prije nego vračima na čelu, prije ili kasnije, prevladati, ali to je drugi par rukava, koji se bitno razlikuje od tvrdnje da je taj oblik društva nadohvat ruke. Negdje ipak kljucka onaj zanimljiv spor između Wellsa i Churchilla iz doba ruske revolucije. Wells optužuje Churchilla da sam ne vjeruje svojoj propagandi da su boljševici nemani okrvavljenih ruku i slično, nego da se jednostavno boji da će oni donijeti novo doba u kojem će prevladati zdrav razum i znanstvena dostignuća i u kojem neće više biti mjesta za barjaktaše Churchillova kova. Churchillova procjena boljševika bila je ipak bliže istini od Wellsove. Stari su boljševici mogli biti ili anđeli ili zlodusi, već prema tome kako nam odgovara da ih vidimo, no u svakom slučaju nisu bili osjećajni ljudi. Oni nisu oživotvorili wellsovsku utopiju nego uvedoše vladavinu po pravilima svetačkog reda koja je, poput vladavine engleskog svetačkog reda, bila vojni despotizam okrijepljen lovom na vještice. Ista predodžba javlja se ponovo u izopačenom obliku u Wellsovu odnosu prema nacistima. Hitler je utjelovljenje svih vojnih diktatora i vračeva u historiji. Stoga, tvrdi Wells, on je čisti apsurd, duh prošlosti, stvorenje osuđeno na neposrednu propast. Ali, na žalost, izjednačenje znanosti sa zdravim razumom odista ne vrijedi mnogo. Zrakoplov, na kog se gledalo kao na napredak civilizacije, jedva da se za išta drugo upotrebljava osim za bacanje bombi, potvrđuje tu tvrdnju. Moderna je Njemačka u znanosti mnogo odmakla od Engleske, a mnogo je barbarskija. Mnogo toga što je Wells zamišljao i za što se zalagao, postignuto je u nacističkoj Njemačkoj.
Red, planiranje, državno pokroviteljstvo nad naukom, čelik, beton, zrakoplovi, sve je tamo, ali sve zapregnuto u ostvarenje ideja iz kamenog doba. Znanost je na strani predrasuda. Ali, očito, Wellsu nije lako da se s time pomiri. To bi protuslovilo nazoru na svijet na kojem se temlje njegova djela. Vojskovođe i vračevi moraju na kraju propasti. Svjetska država, kako je zamišlja liberal iz devetnaestog stoljeća čije srce ne zatrepta na zvuk vojničke trube, mora slaviti pobjedu. Na stranu izdajstvo i malodušnost, Hitler ne može biti opasan. Da on na kraju pobijedi, bio bi to nevjerojatan obrat u historiji, kao ponovno uspostavljanje jakobita. Ali nije li to neki oblik ocoumorstva kad osoba mojih godina(trideseti osam) kudi H. G. Wellsa. Ljudi koji misle svojom glavom, rođeni početkom ovog stoljeća u stanovitom su smislu njegova čeda. Koliki utjecaj ostavlja neki prosječan pisac, a osobito »popularan« pisac, čija djela snažno odjekuju, teško je reći, ali sumnjam da je itko tko je pisao knjige između 1900. i 1920, barem na engleskom jeziku, snažnije utjecao na mladež. Duh sviju nas, pa time i fizički svijet, bio bi osjetno drukčiji da nije bilo Wellsa. Samo, upravo njegova jedinstvenost duha, jednostrana maštovitost što ga učiniše pomalo genijalnim prorokom u edwardijansko doba, sad ga čine plitkim, neadekvatnim misliocem. Kad je Wells bio mlad, antiteza između znanost i reakcije nije bila lažna.
Društvom su vladali ograničeni, potpuno nesposobni ljudi, grabežljivi trgovci, glupi vlastelini, biskupi, političari, koji su znali čitatati Horacija, ali nikad nisu čuli za algebru.
Znanost nije uživala baš dobar glas, a pobožnost je bila obavezna. Tradicionalizam, zaglupljenost, snobizam, patriotizam, praznovjerje, ljubav za ratovanjem, sve se činilo da je na istoj hrpi, pa se osjećala potreba da netko to sve popljuje. Tamo u devetnaestom stoljeću, otkriti da postoji jedan H. G. Wells bilo je za mlada čovjeka predivno iznenađenje. Živjeli ste u svijetu cjepidlaka, popova i igrača golfa, vaši su vas budući poslodavci opominjali da »morate uspjeti ili se tornjajte«, vaši roditelji sustavno su izobličavali vaš spolni život, a vaši dosadni učitelji podsmijevali se vašim krivim latinskim nastavcima; i u tom se svijetu pojavio taj predivan čovjek koji vam je pričao priče o stanovnicima drugih planeta i o morskom dnu i koji je znao da budućnost neće biti baš onakva kako je zamišljaju ugledni ljudi. Deset godina, ili čak više, prije nego je zrakoplov postao tehničkim izumom, Wells je znao da će ljudi vrlo skoro moći letjeti. Znao je stoga što je on sam htio letjeti, pa je bio siguran da će istraživanja poći tim smjerom.
S druge strane, čak kad je još bio dječak, u vrijeme kad su braća Wright doista i podigla svoje strojeve u zrak cijelih pedeset i pet sekundi, općenito prihvaćeno mišljenje smatralo je da bi Bog ljudima bio dao krila da je htio da lete.
Sve tamo do 1914. Wells je bio glavni prorok istine. U fizičkom smislu, njegova se vizija svijeta obistinila do začudnih tančina. Ali budući da je pripadao devetnaestom stoljeću i nemilitarističkoj naciji i klasi, nikako nije mogao poimati silovitu snagu starog doba koje je u njegovom umu bilo simbolizirano u liku torijevca u lovu na lisice. On je bio, i još je uvijek, potpuno nesposoban da shvati da su nacionalizam, vjerska zaslijepljenost, feudalna lojalnost, mnogo jači od onog što bi on sam nazvao zdravim duhom.
U današnjicu naviru odlučnim korakom bića iz tmine srednjeg vijeka, pa ako su to duhovi, onda su to duhovi za koje je nužna snažna magija da bi ih se otjeralo natrag odakle su i došli. Pokazalo se da baš ljudi koji su pretrpjeli fašistički jaram ili koji u sebi nose prirođenu fašističku žicu, najbolje razumiju što je fašizam. Sirova knjiga poput Gvozdene pete istinitije je proročanstvo o budućnosti negoli i Vrli novi svijet i Oblik budućnosti. Ako bi valjalo između Wellsovih suvremenika izabrati pisca koji bi mu se mogao suprotstaviti kao protusredstvo, valjalo bi uzeti Kiplinga koji se nije oglušio na zlobni tutanj sile i ratne »slave«.
Kipling bi osjetio privlačnu snagu Hitlera, ili što se tog tiče i Staljina, ma kakvo bilo njegovo osobno mišljenje o njima.
U Wellsa je odveć zdrav duh da bi mogao razumjeti moderan svijet. Ređanje romana donjeg srednjeg sloja, koji su njegov najveći uspjeh, iznenada je prekinuo taj drugi rat i nikad se više nisu pojavili, pa od 1920. rasipa uludo svoj talent ubijajući zmajeve od papira. Ali, na kraju krajeva, čemu služi talent koji se uludo rasipa.
Džordž Orvel
»Horizon«, augusta 1941.
preveo Marijan Krmpotić
